Do samog ulaza u selo dovukli su minobacače i haubice. Gađali su nas bjesomučno. Padalo je na nas i oko nas, na položajima uz vodovod dvojica su naših poginula, a poslije još jedan, kazuje gardist jedan od onih koje nije pogodilo – Stravično, tužno znamenje: crni dim iznad Jasenica
S bljutavim okusom nikotina u ustima i prazninom u nutrini, u prvi sumrak, jedinim mogućim i donekle sigurnim – morskim putem – odlazimo iz Kruševa u Novigrad. Na novigradskoj rivi kratko se pozdravljamo s poznanicima, sjedamo u automobil i krećemo prema Zadru. Prohladno je. Bura. S ceste na uzvišici povrh Novigrada nijemo pogledavamo prema suprotnoj strani kanala, u pravcu Jasenica i Masleničkog mosta. Po brežuljcima oko sela i oko samog mosta plameni se jezici na desetak mjesta dižu prema nebu.
- Eno, i sada je pala! - promrsi nečiji glas u kabini automobila.
Na mjestu udara prvo se ukazalo milijun žarkocrvenih iskri koje su proparale tminom, a djelić sekunde zatim buknula je vatra. Maslenički se most, još uvijek i usprkos, propinjao između dviju obala.
Novigradsko nas je jutro nastojalo dočekati u svoj svojoj mirnodopskoj idili. Kao nekad. Ni ovom pitoresknom mjestašcu s oko pet stotina stanovnika, mahom ribara, što se smjestilo u pitomoj uvali Novigradskoga mora. Između dva brežuljka, nije uspjelo da prikrije rat koji je nepozvan ušao i u Novigrad. Dok idemo prema trajektnom pristaništu, što je stjecajem ratnih (ne)prilika postalo centrom mjesta, iz suprotnog pravca nailaze, u grupama, deseci ljudi. Starci, žene, djeca… Izbjeglice iz sela i zaselaka u zadarskom zaleđu. Cijelo ih jutro brodovima, organizirano, evakuiraju iz domova jedinim mogućim, morskim putem. Zamagljena pogleda, s najlonskim vrećicama u rukama, nesigurnim koracima nijemo odlaze prema dijelu mjesta odakle će autobusima u Zadar. Samo pokoji jecaj žene ili dječji plač naruši tišinu povorke.
Uz štekat kafića, pored trajektnog pristaništa, kotrlja se novigradski život. Ratni. Deseci mještana, uz ponekog gardista iz pozadinskih jedinica, vrte, kroz priču, filmove borbi iz nedalekih Kruševa i Jasenica. Novigradsko im more uredno donese odjek tek eksplodirane granate.
- Ova je pala na Kruševo.
- … Ribnica!
- … Jasenice!
- Majku im jebem četničku!
Brzi gliseri, što u nepravilnim razmacima pristanu uz novigradsku rivu, dovoze ranjene gardiste iz Kruševa. Liječničke ekipe zadarskog medicinskog centra, koje neprestano dežuraju u Novigradu, odvode ih vozilima hitne pomoći u Zadar.
Trajekt cijelo jutro nije isplovio. Veli mi Darko Aralica, zapovjednik, da je preopasno. „Tu smo, spremni smo i čekamo dozvolu iz Kruševa da krenemo“, kaže.
I priča kako su u ponedjeljak i utorak evakuirali civile, stare, bolesne ljude, žene i djecu, ali i oni su, izgleda, bili dovoljan razlog, „opasan protivnik“, pa se minobacačkim granatama gađao trajekt. Padale su u neposrednoj blizini, ali srećom bez posljedica.
Mladi gardisti Zdravko Rajčić i Damir Gotovac, Splićanin (iz Mertojaka, „sela nevesela) i Solinjanin, iz Kruševa su lakše ozlijeđeni – gliserom dopremljeni u Novigrad. Dugi i mučni trenuci, ispunjeni šutnjom, koriste se da se slegnu emocije. „Coca-cola“ potiskuje okus barutnog dima iz grla.
„Od ponedjeljka nas tuku“, prekidaju najednom tišinu. „Mogu ti garantirati životom da je palo više od tisuću granata. Počeli su ujutro. Probili su se gotovo do granice Kruševa. Dovukli su minobacače i haubice. Gađali su bjesomučno. Mi smo bili kraj jednog nasipa. Padalo je i oko nas i oko naših položaja, uz vodovod. Tamo su poginula dvojica naših. Probili su se i kroz predio Bubnjara, na desnu stranu gledano od Kruševa. Tu je isto poginuo jedan naš. No odbili smo napad i povukli su se u Obrovac. U sumrak su prestali. Noć je bila mirna.
Ujutro su ponovno napali. Zasipali su Kruševo granatama iz Karina.
Pokušali su se probiti kod Vrkića, ali smo ih odbili. Cijeli dan su tukli minobacačima i haubicama. Nisu birali ciljeve. Granate su padale i na Meku Dragu, gdje su bili smješteni bolesni i stari ljudi. Žene i djeca. Civili. Jutros su počeli žestoko. Tenkovima, minobacačima, haubicama, a i pješadija je krenula u napad. Nismo odstupili s položaja. Oni pokušavaju probiti naše barikade kod sela Jurice i jednu prema Obrovcu kako bi nas opkolili i presjekli eventualno povlačenje. Do sada ih naši uspješno odbijaju.
Znaš, jeben je ovo rat. Čovjek mora biti zaista rođen pod sretnom zvijezdom da bi ostao živ. Osjećaj? Ne mogu ti riječima opisati kakav je to osjećaj kada čuvaš položaj na jednom brdu po kojem, u sat vremena, recimo, padne tridesetak granata. A ti samo čuješ njen fijuk po zraku prije no što padne. I pitaš se je li to tvoja granata.“
Dok čekamo iduće pristajanje glisera uz novigradsku rivu, prilazi mi postariji čovjek. Iz jednog je sela u okolini Knina. Svojedobno je „Slobodna“ bila tamo i tako smo se upoznali. Ostario je mnogo za proteklih mjeseci.
- Ante - veli mi - ako ideš u Kruševo, molim te, vidi je li mi sin još živ. Jučer su mi jednoga doveli ranjenog. I reci ovom drugom da se čuva i da pazi na se. Majka mu je još u selu ostala, izvan sebe je od brige. Žena i djeca su mu u drugome mjestu, i poruči mu da su dobro…
Vidio sam ti sina, prijatelju. Dobro je. Živ je i zdrav. I sve sam mu prenio, kako treba. Pozdravio te je. I majku, ženu i djecu.
Kruševo, srijeda, 11.9. – 15.00 sati
Štab obrane Kruševo. Gužva. Telefoni neprestano zvone. Zapovjednici prate ishod borbi na terenu zadarskog zaleđa i shodno tome izdaju potrebna naređenja. Linija fronte koju drže hrvatske obrambene snage između Karina, Obrovca, Zelengrada i Bilišana za sada je neprobojna. Razvoj daljnje situacije umnogome ovisi o ishodu bitke za Maslenički most. Hrvatski borci tamo još uvijek odlijevaju napadima. Ako neprijateljske snage zauzmu Maslenički most, branioci Kruševa našli bi se u obruču. Jedini put za eventualno povlačenje, onaj morski, bio bi presječen. Na pripadnike Zbora narodne garde krenuli su tenkovi i pješadija. Minobacačke granate nemilosrdno padaju u blizini njihovih položaja. Pogledam prema okolnim brdima. Odgovaraju mi odjeci eksplozija minobacačkih granata.
15,30
Do štaba dolazi Ksenija Sorić. Diplomirani je inženjer biokemije. Dvadeset joj je i neka, tek. U Kruševu je već mjesec i pol dana. Sanitet. „Odlično sam“, kaže. „Opkoljeni smo sa svih strana. Još samo da avioni dođu.“ Dio saniteta već je evakuiran i povučen na rezervne položaje.
Konture Masleničkog mosta naziru se u daljini.
15.45
Brda su zanijemjela. Tek se prolomi pokoji rafal iz pješadijskog automatskog naoružanja. Zapovjednici, vojnički hladnih izraza lica, izađu na trenutak iz prostorije. Pogledom odmjere okolinu, pa se ponovo vrate.
16.10
Ponovno eksplozije. Jedan za drugom, u beskrajnom nizu. Tuku Ribnicu, doznajem. Nepovoljne vijesti pristižu s ratišta oko Masleničkog mosta. Hrvatski borci imaju minimalne izglede da odbiju napad. Iz Štaba se izdaju potrebna naređenja zapovjednicima jedinica na položajima.
17.00
Očekuje se da trajekt iz Novigrada stigne u Kruševo. Eksplozije ne prestaju. Plan za postupenu evakuaciju počeo se provoditi.
17.45
Crni dim, oko Jasenica, na nekoliko mjesta puzi prema nebu. Prostor oko Masleničkog mosta na udaru je minobacačkih i tenkovskih granata.
17.55
Trajekt uplovljava u Kruševsku uvalu
17.58
Strahovita minobacačka vatra otvorena je na trajekt. Iz pravca Karina. Prvo, kroz zrak, čuješ fijuk. Onda prasak. Mine padaju u neposrednoj blizini broda. Po pristaništu, na obalu i u more. Trajekt se vraća.
18.10
Još uvijek, nesmanjenom žestinom, granate padaju u blizini samog mjesta gdje je trajekt trebao biti privezan. „Lizali smo pod“ i čekali koja je granata naša. Srećom, nismo je pronašli. Ni ona nas.
18.35
Zatišje. Hrvatski borci oko Masleničkog mosta ne uspijevaju izdržati napad. Povlače se prema Jasenicama. Do Kruševa stiže gliser. Po ranjenike. Zapovjednici nas šalju njime, do Novigrada. Molimo da ostanemo do kraja. Pristaju, ali vele na osobnu odgovornost. Pristajemo i mi.
19.00
Zapovjednici su sve češće izvan prostorije Štaba. Lica više ne mogu skriti zabrinutost. Tišina para uši. Cigarete nemilosrdno nestaju. Jedna za drugom.
19.15
„Momci, sad će noć. Oni, barem do sada, nisu tukli noću. A i nećete imati više što vidjeti. Sada će stići gliser iz Novigrada po ranjenike. Hajte njime. Bez oružja ste. Ne znam što će biti noćas. Ako se budemo povlačili, pitanje je hoće li biti mjesta u brodovima. Momci, molim vas, idite! I sretno!“ Uzvraćamo istim pozdravom.
19.30
Još nas je samo bijela brazda, nastala od snažnih motora glisera, spajala s Kruševom. A i nju je bura, što je zalegla nad Novigradsko more, brzo topila i pretvarala u jednoličnu smežuranu masu morske površine…