Jugoslavija se 1948. nehoteć iskoprcala iz istočnog bloka; zapravo je istjeran Tito, koga se njegovo "rukovodstvo", na zaprepaštenje Moskve, nije odreklo. Ono je u sljedeće dvije godine, možda iz refleksa dokazivanja nepravednosti optužbi, uvelo dotad nepostojeće staljinističke mjere (nasilnu kolektivizaciju sela, koncentracioni logor poput gulaga na Golom otoku itd.), a tek onda krenulo u destaljinizaciju Komunističke partije (od 1952. Saveza komunista) i države (Zakon o radničkim savjetima 1950.).
Staljinova smrt 1953. prekinula je Titovo približavanje zapadnom bloku i posredno vezivanje uz Sjevernoatlantski pakt (NATO) preko Balkanskog pakta s Grčkom i Turskom. Grčkom je tada kraljevao Pávlos I, koji će Titu ostati prijatelj, a vladao je kao premijer maršal Papágos, isti koji je s američkom pomoću slomio prokomunističke grčke partizane. U Turskoj je predsjednik vlade bio Adnan Menderes, obješen nakon državnog udara 1960. kao okorjeli korupcionaš. Maršal Tito je pak u svojoj državi ostao neprijeporan vođa, kao generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Partija je na VI. kongresu u Zagrebu 1952. postala Savez komunista, opredjeljujući se nominalno za bespartijnu državu i za odumiranje države (što je naglašeno i na VII. kongresu u Ljubljani 1958.). Donošenjem Ustavnog zakona 1953. u Jugoslaviji je nominalni parlamentarni sustav zamijenjen predsjedničkim, pa Tito od tada nije bio predsjednik Savezne vlade nego predsjednik Republike i, po funkciji, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (a ministri su postali sekretari, neki državni, neki savezni). Tim Ustavnim zakonom državno vlasništvo preimenovano je u društveno, iz upravne prebačeno je u samoupravnu nadležnost. U više resora nadležnost je s Federacije prebačena na republike. Ali preimenovana Partija je, i nakon tih izmjena, ostala "vodeća snaga", a djeca u školama su i dalje učila o diktaturi proletarijata.
Kritika staljinizma, nova partijska antifona, nije mogla ostati bez refleksa u novinstvu. Ono je, i po prirodi svog poslanja, a sada i uz pomoć partijskih direktiva, širilo svoj utjecaj, prvenstveno u dvama aspektima. Jedan je bio ideološki: prošlo je doba "glajhšaltovanja". Drugi pak ekonomski: postupno oslobađanje privrede od administrativnog gospodarstva, prijelaz ka slobodnijem tržištu, navodili su novinska poduzeća i novine na rentabilnost, na poslovanje bez subvencija.
Republički agitprop je 1952. uzalud propovijedao protiv "šunda" i "senzacionalizma" u novinstvu. Imao je uspjeha koliko i pape kada vape nad potrošačkim korištenjem Božića. Badava je navodio "negativne pojave": strip "Rib Kirby" u Vjesniku u srijedu, feljtone "Špijunaža u II. svjetskom ratu" u Riječkom listu, "Put u Buenos Aires" u Slobodnoj Dalmaciji itd., pa posebna stripovska izdanja.
Te promjene nisu bile samo kozmetičke – ali Jugoslavija je ostala u biti jednostranačka "narodna demokracija", "vodeća uloga" Saveza komunista nije ni zakonski smjela biti upitna, a Titovo vodstvo bilo je poprilično čvrsto.
Uvjerio se u to tada četvrti čovjek Partije, Crnogorac Milovan Đilas, koji se, prežustro jašući na kresti zanosa samoupravnom neposrednom demokracijom, od olakog ubojice 1941. preobrazio u liberala i protivnika "nove klase", pa je 1954. eliminiran iz politike, a poslije 1956., zbog objavljivanja kritičkih članaka u inozemstvu, povučen na nekoliko godina iz opticaja: iza rešetaka.
On je dotad vodio partijski Agitprop (agitaciju i propagandu), obznanjen na V. kongresu, a dvije godine zatim preimenovan, ali i dalje nazočan.
U tom su se partijskom resoru našli kultura i informacije, u prvom redu novine, knjige i radio. Funkcioniralo je tako i kad su novine preuzeli vladini uredi za informiranje koji su, među inim, distribuirali i novinski papir. Prednost su imali listovi i časopisi na republičkoj razini, pa na oblasnoj, pa na lokalnoj. Vjerski tisak je pogađala "nestašica papira".
U nemilost su i u Hrvatskoj pali glavni urednici koji su se suviše otvoreno držali Đilasa, ili su samo zagovarali daljnju demokratizaciju Saveza komunista, čak odobravali konstituiranje frakcija u Partiji (što je Titu bila crvena krpa). Za zlo je uzimano i pravo na kritiku, važan instrument svakog novinstva i – zapravo – pokazatelj istinske demokratičnosti nekog režima, onda i sada.
Vjesnikov dopisnik iz Beograda Zvonko Kristl nije nakon pada Đilasa bio dovoljno brz vratiti se u Zagreb (kao što je, po savjetu Vladimira Bakarića, učinio Božidar Novak, dotad u Đilasovoj agenciji Jugopress), pa je zatvaran i isključen iz Saveza komunista. Hrvatska Partija ga je uspjela izvući u Zagreb, gdje je bio opet cijenjen i poštovan.
Tjednik Naprijed (koji je skinuo oznaku "Glasilo SKH" i parolu "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" kad ga je Politbiro Centralnog komiteta SKH upozorio da ne smije napadati partijske kadrove) nije bio zabranjen – samo je prestao izlaziti (grafički radnici ga odbili tiskati; taj recept, kojim je 1945. eliminiran haesesovski Narodni glas, korišten je sve do u sedamdesete). Živko Vnuk bio je zatvaran, ali nije suđen, pa su ga Đuro Kladarin i Božo Novak vratili u Vjesnik. Šikanirani su Dušan Diminić, Berto Črnja, Marijan Stilinović (kasnije ambasador) i još neki.
Da ne bude zabune: nije Naprijed bio nacionalno liberalan. Nasrnuo je na Miroslava Krležu, optuživši ga da je u Jugoslavenski leksikografski zavod namjestio "poznate frankovce". Napad su organizirali članovi Politbiroa Zvonko Brkić i Anka Berus. Krleža je polemički odgovorio, a Bakarić je prekinuo kampanju (jamačno i uz Titovu suglasnost).
"Prjamolinejnost" sovjetskog tipa u hrvatskim je novinama potrajala i poslije 1948., samo što je na zub uzela i staljinizam i istočni blok, ali nije bitno popuštala na "unutrašnjoj fronti". Naravno, kako vidimo, počela je pucati 1952., pri čemu je važnu ulogu imao Krležin govor na Kongresu Saveza književnika te godine. Njime je, nakon šest godina žestokog "socrealizma" otvorena sezona pluralizma u umjetnosti, donekle i u kulturi, a to je zahvaćalo i informacije. Smatralo se da iza tog zaokreta stoji i Tito. Ipak, na bitnije popuštanje "provođenja linije" trebalo je čekati drugu polovicu pedesetih godina. Prijelomni moment bila je jesen 1956. Dvije sovjetske intervencije u Mađžarskoj s jedne strane, te anglo-francuska intervencija na Suezu bez podrške Eisenhowerove administracije u Washingtonu, razdrmale su blokovsku shemu podjele interesnih sfera.
Unatoč definitivnoj ideološkoj distanci, koja će potrajati do kraja osamdesetih, zapadnom bloku je u doba "hladnog rata" Jugoslavija bila relativno važna ne samo kao teritorij "otet" Istoku i eventualna tampon-zona ako bukne "vreli rat", nego i zbog svoga alternativnog koncepta socijalizma "s ljudskim licem" koji je nagrizao ideološku homogenost istočnog bloka okupljenoga oko Sovjetskog Saveza.
Upoznat s rezultatima afro-azijske konferencije u Bandungu 1955., Tito je uhvatio loptu u letu, izjasnio se za izvanblokovsku (pa neangažiranu, pa nesvrstanu) međunarodnu politiku zemlje, pozvao na Brijune 1956. indijskog premijera Nehrua i egipatskog predsjednika Nassera, a 1961. sazvao prvu konferenciju nesvrstanih u Beogradu etabliravši se kao prvi među šarolikim državnim i vladinim poglavarima država izvan blokova (njihovo članstvo je naglo povećano antikolonijalnom revolucijom u početku šezdesetih, kada je pedesetak kolonija steklo neovisnost).
Novine u Hrvatskoj – među njima i Slobodna Dalmacija – zdušno su podupirale politiku Saveza komunista. Za promicanje partijske politike najvažniji medij bio je tisak, u manjoj mjeri još ne posve centralizirana radiodifuzija (Radio Split bio je, na primjer, samostalna medijska organizacija), a televizija se pojavila tek 1956., s eksperimentalnim programom krenula 1958., pa je priobalna Dalmacija gledala Italiju, a ostala ni to.
Prva polovica pedesetih bila je doba kada se tek dokidalo racioniranje "na deke", kada su po kućama u pripremi vazda bile šterike i petroljere, jer se nikada nije znalo kad će struje nestati i kad će se vratiti (jednom sam proveo tri dana pod imbotidom, tj. jorganom, da se ne razbolim u stanu gdje je jedino grijanje bilo električno, uzvojnicama u grijalici).
U Splitu je Slobodna Dalmacija bila ne samo glavni, nego i jedini prozor u svijet. Na tom prozoru stakla nisu bila samo providna, bilo je tu ideoloških filtera, bilo je tu danka konjunkturi u jednostranačkom društvu, kada bi se preko sve prve stranice razvalio "ekspoze" druga rukovodioca u Saveznoj narodnoj skupštini, a za njim još nekoliko stupaca unisone debate.
Nabava Slobodne bila je ritual. U mojoj obitelji otac bi je kupio vraćajući se s posla, čitanje je počinjalo poslije ručka. U subotu majka je, iz loze s Lučca, bila zadužena autentičnim izgovorom i naglaskom čitati Smojine Ćakule na šentadi, odnosno komentare Malog marinka. U Ćakulama čest incipit je glasio: "Proštili smo u foje…" (pročitali smo u novinama) – jasan znak da su novine, naše, lokalne i regionalne, bile važan, zapravo glavni izvor informacija, pa i u humorističkom feljtonu. Kad se kaže: autoreferencija.
Novine su – vjerovali ili ne – bile i pouka u standardnom jeziku (koji je tada nazivan "književnim", živjelo se u uvjerenju da je to "čist" hrvatski, a da su lokalni govori onda valjda nešto "šporko", iskvareno, otprilike kao da su Muhlo i drugovi donijeli sobom neki čist jezik koji su potom nemarnici pokvarili, pod raznim kvarnim utjecajima). "Književnim jezikom" drilali su nas doma, imali smo ga u školi.
Bilo je to i doba suživota latinice i ćirilice. Na splitskoj željezničkoj stanici pisalo je "SPLIT- СПЛИТ", na prijelazu pruge (otprilike gdje je sada Policija) ispod Andrijina križa pisalo je "ПАЗИ НА ВОЗ" (pa sam, neuk već tada, pitao što je to "bo tri"), a ključ zagonetke dale su mi cigarete koje sam kupovao roditeljima i na kojima je koji put pisalo "MORAVA SARAJEVO", a koji put pak "МОРАВА САРАЈЕВО", što mi je, poput ploče iz Rosette ali na daleko nižoj razini, razjasnilo sličnost i razliku. Samo je Bosna i Hercegovina insistirala na dvopismenosti svojih proizvoda. Dvopismenost je bila obavezna gdje su to regulirali federalni zakoni: na poštanskim žigovima i željezničkim stanicama. U Hrvatskoj ćirilice nije bilo, osim u manjinskim ustanovama. Novinstvo je bilo latinično, zagrebačko izdanje Borbe bilo je ne samo latinično, nego i pomno kroatizirano, u duhu epohe.
Pazilo se i na nacionalnu ravnotežu u Hrvatskoj. I kuća Vjesnik i Radio Zagreb dobili su direktore generale, uz to i publiciste, pa je u Vjesnik delegiran Đuro Kladarin, Srbin, a u Radio Zagreb, kasniju Radioteleviziju Zagreb, postavljen Ivan Šibl, Hrvat, dotad glavni i odgovorni urednik beogradske Borbe.
Unutar hrvatskog novinstva pedesetih godina, uz preponderantnu ulogu Zagreba, financijski maženoga i paženoga, ali katkad i gaženoga, uzdigla su se, logično, i tri regionalna (nekad bi se reklo: zemaljska) centra: Split sa Slobodnom Dalmacijom, tada već kultnim novinama, Rijeka s Riječkim listom (od 1954: Novim listom), te Osijek s Glasom Slavonije. Postojala je mreža lokalnih listova. Talijanska manjina imala je i ima dnevne novine La Voce del popolo,
Na VII. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 1958. – kako su s entuzijazmom tada pisale novine, sve svrstane – udaran je temelj novom društvu, navodno bespartijskome, država je bila osuđena na odumiranje u socijalističkom samoupravljanju, usvojen je novi Program SKJ, antistaljinistički i, pokazalo se, neostvariv, ponajprije zato što ga sâm Savez komunista ostvarivati nije htio.
Potkraj pedesetih i u početku šezdesetih novine u nas počinju gubiti svoj medijski monopol. Eksperimentalni program Televizije Zagreb ubrzo postaje redovit, potkraj tog razdoblja pokriva gotovo sav teritorij Hrvatske, gdje se još može pratiti austrijski program na sjeverozapadu a talijanski na zapadu. Ipak novine su i dalje glavni medij masovnog komuniciranja, još su (odnosno: ponovo su) "jutarnja molitva intelektualca", kako ih je zvao Hegel.
Kroz njih se odvijala glavnina medijskog utjecaja na javni i opći imaginarij, one odražavaju i održavaju standard opće pismenosti i oblikuju diskurs u javnoj sferi, kako je definira Habermas, još u brazdi Kantove definicije prosvjetiteljstva.
Za taj se standard skrbe redaktori čijih imena nema ni u potpisima, ni u impressumima, ali čiji je kulturni utjecaj trajniji od idejnog utjecaja potpisanih korifeja: predratnu školu pronose Ivo Baljkas (Slobodna Dalmacija, Globus, VUS), Jerolim Čogelja (Slobodna Dalmacija) i dr., poratnu predvodi Milan Čečuk (Vjesnik), Slavko Grbešić Jež (Večernji list), na kraju stasaju Marko Grčić Rako (VUS), Mario Bošnjak (Telegram) i dr.
Pojava televizije i otvaranje granica u drugoj su polovici pedesetih natjerali i novine da potraže privlačniji grafički izraz s bitno kvalitetnijom fotografijom od one koju je mogla omogućiti rotacija visokog tiska sa sterotipima u olovu, pa makar na nju bili fiksirane cinčane fototipske i autotipske ploče radi jasnijeg otiska ilustrativnih priloga. S jedne strane nije iščezla uspomena na standarde koje su između dva svjetska rata postavili ilustrirani tjednici, oba naslovljeni Svijet: zagrebački koji je pokrenuo slikar Otto Antonini kao "Gesamtkunstwerk" grafičkog, fotografskog i tekstualnog sadržaja, te splitski Svijet, prvi u nas u bakrotisku, koji je potaknuo sustavan razvitak novinske fotografije (tu se odlikovao Franjo Matija Fuis, pa Vladimir Horvat, Dragutin Šegina itd.). S druge strane u naše prodavaonice stizali su Paris Match i drugi ilustrirani tjednici u bakrotisku. Kvalitativan skok mogao se postići samo u tehnici dubokog tiska, ponajprije bakrotisku, i to rotacijskome, jer je ravni bakrotisak (koristio ga je Leksikografski zavod za svoje enciklopedije) bio prespor za novine. Stoga je Vjesnik 1958. kupio u Italiji i u tiskari u Masarykovoj instalirao bakrorotaciju Andreotti, namijenivši je ponajprije VUS-u i revijalnim izdanjima.
Oblasna novinska izdanja nisu mogla na to računati.
U borbi za tržište već pedesetih je ponovo uveden novinski strip: u Horizontovu zabavniku predratnu i ratnu tradiciju, nakon agitpropovskog embarga četrdesetih, nastavljaju Andrija Maurović, Walter i Norbert Neugebauer, Borivoj Dovniković, javlja se Julio Radilović; strip počinje njegovati i Slobodna Dalmacija (uz Maurovića novo ime je Frano Gotovac).
Dnevne su novine u pedesete ušle uglavnom na četiri stranice, što ih je nerijetko pretvaralo više u biltene nego u prostor razmjene podataka između vlasti, proizvodnje (i materijalne, i duhovne), te građanstva. U Hrvatskoj su u drugoj polovici pedesetih opet stekle klasičnu rubriciranu diobu: na politiku s ekonomijom (unutrašnju i vanjsku), kulturu, sport, lokalne i servisne vijesti, te rudimentarnu razbibrigu.
Uskrsnuo je (i u novinama potkraj pedesetih) napokon i građanin, potrošač, ne više anoniman pripadnik "potrošačke zadruge s. o. j." koja je tada opstajala samo na ponekim anakronim tablama iznad dućana, nego onaj koji je ponovo stjecao pravo na neko individualno nezadovoljstvo, zbog nepravde ili prevare – naravno, obvezatno kao devijacije u društvu koje je "svakog dana, u svakom pogledu sve više napredovalo" (kako je pamtio Sidran).
Morao je uskrsnuti jer – izuzmemo li glasila poput Borbe i Komunista – prosperitet (a kasnije i opstanak) izdanja ovisio je baš o građaninu kupcu. Ako on unutra nije nalazio ono što mu je bitno, i što ga zanima, ne bi kupovao. Radiotelevizija živjela je na pretplati, novine su svoj utjecaj svakodnevno provjeravale na kioscima.
To nije bio problem samo novinske industrije, nego i cjelokupne privrede, čim je proteklo "udarničko" doba ponovne izgradnje, te zakašnjele prvobitne državne akumulacije kapitala, koja je omogućila investicije u krupnu industriju. To će natjerati Savez komunista u dvije privredne reforme šezdesetih, nakon kojih Jugoslavija neće biti ista, a ni Hrvatska unutar nje.
Novine su, potkraj pedesetih još stidljivo, predvodile u javnom postavljanju krucijalnih pitanja opstanka takva društva kakvo je, utopijski, proricao Program Saveza komunista usvojen na Sedmom kongresu 1958.
U javni jezik polako je ulazio pojam koji će dominirati šezdesetima, pa sedamdesetima, pa osamdesetima, i tako neprestano: kriza. Javljao se i ranije – druga tršćanska kriza 1953. bila je pretekst za "zbivanje redova" i nov proplamsaj discipline na štetu raznovrsnosti, mađarska i sueska kriza 1956. fokusirala su Jugoslaviju na pronalaženje nove vanjskopolitičke paradigme – ali već i samo odgađanje partijskog kongresa sa statutarnog roka 1956. na 1958. dalo je razumjeti da je na zubac državnopartijskog stroja stigla unutrašnja kriza. Ona će obilježiti hrvatske novine šezdesetih.
