<p>Dubrovnik, 1991. - Slobodna napokon</p>

<p>u opkoljenom Gradu</p>
VREMEPLOV

Devedesete: Rađanje države iz krvi i pepela

Piše Saša Ljubičić
Foto Milo Kovač
16. lipnja 2023. - 15:00

Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a, otoplio je odnose s Amerikancima, a bogate kapitalističke zemlje Starog kontinenta kroz Europsku ekonomsku zajednicu počele sanjati neke svoje "sjedinjenje države".

No kad su se Litva, Litvanija i Estonija uz minimalne žrtve otrgle s moskovskih uzdi, počeo je neminovni raspad crvenog imperija čiji se krvavi repovi i do danas protežu kroz agresiju Rusije na Ukrajinu.

Rat u Jugoslaviji

Titov "mali SSSR", zadesila je još gora sudbina. Krajem osamdesetih kuhalo se na Kosovu između većinskih Albanaca i manjinskih Srba, a na političkom su planu zaratila politička rukovodstva Srbije i Slovenije. Kulminiralo je raspadom Saveza komunista Jugoslavije, i svrstavanjem Slovenije i Hrvatske na jednu, te Srbije i Crne Gore - na drugu stranu. Neuspjeli pokušaj Zapada, predvođenog Amerikancima, da podupirući saveznog premijera Antu Markovića spase Jugoslaviju, neslavno je završio intervencijom JNA u Sloveniji. Vojska je željela silom zaustaviti izlazak Dežele iz zajedničke države, a nakon otpora slovenske teritorijalne obrane i policijskih snaga, postignut je dogovor Kučana i Miloševića o konačnom razlazu. No, nažalost, taj se sukob u Hrvatskoj pretvorio u pravi rat, prvi u Europi nakon 1945. godine. Strahote u Hrvatskoj bit će tek uvertira za apokalipsu koja će zadesiti BiH i koja će potresti cijeli svijet.

Pobjeda HDZ-a predvođena Franjom Tuđmanom na prvim višestranačkim izborima 1990., označila je kraj famozne "hrvatske šutnje". Vlast se praktički još nije ni uselila u Banske dvore, a među dijelom Srba u Hrvatskoj uzbudili su se duhovi. Ideja o odcjepljenju od Jugoslavije, nikako im nije sjela. Novu vlast u Zagrebu uspoređivali su s Pavelićevom, iako joj je na čelu bio najmlađi njegov protivnik iz onog rata i najmlađi Titov general.

Radikalniji među pobunjenim Srbima su u kolovozu 1990., u sjevernoj Dalmaciji, postavili barikade i zapriječili turistima put prema moru. Tako je obaranjem drveća u okolici Knina, počela, kako su je mediji nazvali, balvan-revolucija, koja će biti prvi čin rata u kojem će živote izgubiti više od dvadeset tisuća ljudi.

U studenom 1990. stradao je Goran Alavanja, hrvatski policajac srpske nacionalnosti, na kojeg se pucalo iz zasjede dok je bio u patroli. Ni danas se sa sigurnošću ne zna tko je na cesti Benkovac - Obrovac, napao trojicu pripadnika MUP-a, jednog ubio i dva ranio. Alavanja je pokopan uz najviše državne počasti, a na pokopu su mu govorili ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac i visokopozicionirani HDZ-ovac u to doba - Drago Krpina.

Početkom rata, smatra se pak sukob iz travnja 1991., kada je na Uskrs došlo do obračuna s teroristima koje su specijalci iz Lučkog otjerali s Plitvica. S obje strane su izgubljena dva života. Policajac Josip Jović, vodi se kao prva žrtva Domovinskog rata.

Progon nesrpskog stanovništva

Nakon krvavog Uskrsa, događaji se odvijaju brzo kao na filmskoj traci. JNA, koja je nakon fijaska u Sloveniji dio snaga stacionirala u Hrvatskoj, u početku pokušava glumiti tampon-zonu između zaraćenih snaga, no ubrzo otvoreno staje uz pobunjene Srbe. Naoružava ih i štiti od MUP-a i Zbora narodne garde koji su okružili vojarne, pokušavajući tako doći do oružja. Reporteri "Slobodne" tih su dana svjedoci progona nesrpskog stanovništva iz zaleđa dalmatinskih gradova: pripadnici samoproglašene srpske autonomne oblasti (SAO Krajina) i JNA, okružili su selo Kijevo, u kojem žive Hrvati, i ostavili ih bez nužnih namirnica, lijekova i komunikacija s ostatkom Dalmacije.

To je bio povod za velike demonstracije škverana pred Banovinom, koji su se u jednom trenutku oteli kontroli pa pretvorili u nasilje i puškaranje između radnika i vojske blokirane u zgradi današnje splitske gradske uprave. Epilog prosvjeda smrt je mladog ročnika JNA Saška Gešovskog, kojeg su oplakivali svi čestiti Splićani i njegova Makedonija.

Ujesen 1991., nakon pogibije hrvatskih redarstvenika u Borovu selu, pobijenih iz zasjede koju su postavile srpske paravojne snage i dio naoružanih mještana, počeo je frontalni rat. Vukovar se ubrzo našao u okruženju JNA i paravojnih formacija, a reporteri "Slobodne" jedni su od posljednjih koji će izvještavati iz razorenog grada slikom i riječju. Neprijateljska artiljerija razara Gospić, Zadar, Šibenik, a u Splitu, nakon kratke izmjene vatre između hrvatske i jugoslavenske mornarice, JRM napušta splitski akvatorij i spas traži na Visu, odakle, nakon pregovora s predstavnicima hrvatske Vlade, odlazi 1992. godine.

Svjetska javnost potresena je ruševinama Vukovara i tužnom sudbinom Dubrovnika, grada bogate kulturne baštine, koji nestaje u plamenu nakon napada crnogorskih rezervista s okolnih brda. To je jezičak na vagi koji presuđuje u korist Hrvatske, pa u siječnju 1992. konačno stiže međunarodno priznanje. Hrvatska se u međuvremenu uspijeva konsolidirati do te mjere da kreće u oslobodilačke akcije, posebno je upamćena ona pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka na južnom bojištu u kojem se ovladalo prostorom od doline Neretve do granice s Crnom Gorom.      

Između zaraćenih strana u Hrvatskoj staje UNPROFOR, što tek na trenutak donosi mir na fronti od istočne Slavonije do južne Dalmacije. Istodobno, Hrvatska prolazi bolnu tranziciju iz zemlje planske ekonomije u tržišnu. Pretvorba i privatizacija bivših društvenih poduzeća, pretvara se najčešće u pljačku od koje profitiraju pojedinci bliski vladajućim strukturama. Upravo je slučaj "Slobodne Dalmacije" iz 1993., najindikativniji: HDZ je slomio štrajk novinara i mimo volje dioničara za vlasnika nametnuo eksponenta njihove politike Miroslava Kutlu. Proći će cijelo desetljeće da sudske instancije pravomoćnom presudom ponište nezakonitu pretvorbu, a dioničari dobiju materijalnu satisfakciju.

Pretvorba i privatizacija

Nažalost, ono što je "Slobodna" uspjela preživjeti, drugi nisu. Propao je cijeli niz velikih poduzeća iz "onog sistema", a posebno je teško bilo kad je u Dalmaciji, zbog ratnih okolnosti, u pitanje dovedena i opskrba električnom energijom. Istovremeno je bjesnio rat u Bosni, ovoga puta između saveznika iz 1992. - Hrvata i Bošnjaka. To je dovelo do do tada neviđenog izbjegličkog vala, a dobar dio tih ljudi zbrinut je u Dalmaciji.

Kraj rata navijestila je akcija na Maslenici, kojom je Zadar spašen bombardiranja kojima je bio izložen, a "raspolučena" Hrvatska ponovno je postala jedno tkivo. Oslobođen je i Miljevački plato nadomak Drnišu, a Hrvatska vojska krenula je i u akciju Medački džep, no tu se suočila s optužbama za ratne zločine nad srpskim civilima u selima nedaleko od Gospića.

Premda zahvaćena užasom rata, Dalmacija je pokušavala živjeti koliko-toliko normalno. Hajduku je dobro išlo; osvajao je državna prvenstva i kupove, igrao značajnu rolu u Ligi prvaka. Turizam je potpuno zamro, ali tamo gdje se vinogradarstvo i maslinarstvo nikada nije ugasilo, ljudi su se vratili zemlji. To je bio jedini način da prežive. Humanitarna pomoć više nije stizala u Hrvatsku u onom obujmu kao prvih godina, jer se zbog pogrešne politike u Bosni, na našu zemlju sve više počelo gledati kao na krivca, a ne žrtvu. Srećom, došlo je do Washingtonskog sporazuma koji su potpisali Tuđman i Izetbegović, i tako prekinuli rat koji je trajao petnaest mjeseci, dapače, postali su saveznicima u borbi protiv vojske Radovana Karadžića pod komandom zloglasnog Ratka Mladića.

Generalna proba za oslobođenje Hrvatske, zbila se u ranu zoru, prvog svibnja 1995. godine. Hrvatske su snage u blitzkriegu potjerale neprijatelja, a legendarnom generalu Petru Stipetiću predao se cijeli korpus. To je, nažalost, dovelo do egzodusa civila srpske nacionalnosti koji su prebjegli u Bosnu i Srbiju, unatoč apelima Stipetića da ne napuštaju svoje domove.

"Oluja" i njeni repovi

Pokolj u Srebrenici, u kojem je ubijeno više od osam tisuća Bošnjaka, te opsada Bihaća koja je prizivala još veću tragediju, nagnala je SAD i partnere na razmišljanje. Na jedvite jade su zažmirili na činjenicu da HV sprema veliku akciju oslobađanja teritorija pod kontrolom hrvatskih Srba, kako bi te dijelove vratio u ustavno pravni poredak. Akcija "Oluja" pripremljena je i izvedena briljantno, a nakon oslobađanja dijelova Dalmacije i Like, Korduna i Banije, združene hrvatske i bosanskohercegovačke oružane snage, stigle su nadomak Banjoj Luci. Da bi se izbjegao egzodus stanovništva koji je prijetio humanitarnom katastrofom, Sjedinjene Američke Države prisilile su zaraćene strane na prekid vatre i pozvale ih na pregovore u Dayton.

I dok se diljem Hrvatske slavila "Oluja", stizale su vijesti o zločinima nad srpskim civilima koji nisu izbjegli pred Hrvatskom vojskom i policijom. Gnusna ubojstva nemoćnih ljudi, palež kuća, pljačka i uništavanje imovine Srba iz Dalmacije, Like, Korduna i Banije, aktualizirala su pitanje suradnje Hrvatske s Haaškim tribunalom. Najviše zločina dogodila se upravo u južnom sektoru.

Dio se opirao izručenju osumnjičenih i optuženih, dok su im najhrabriji među nama pokušavali dokazati da ne postoje - "naši i vaši" zločinci, pa pravda mora biti zadovoljena. Tako je, uz silne otpore, na koncu i bilo.

Pobjedom u Domovinskom ratu, HDZ je tek naoko učvrstio vlast. Naime, velikim gradovima - Splitom, Rijekom, Osijekom..., već je ranih devedesetih zagospodarila opozicija, koja će na koncu dobiti i izbore u Zagrebu. No predsjednik Tuđman nije htio potvrditi gradonačelnika iz redova oporbe, što Hrvatsku ponovno dovodi na loš glas u međunarodnoj zajednici. Gušenje novinarskih sloboda, naročito u slučaju Feral Tribunea, nepoštivanje prava manjina, i na koncu tzv. Zagrebačka kriza, prokazale su vlast umornog i teško bolesnog Tuđmana, kao nedoraslu demokraciji u mirnodopskim okolnostima.

Iako je rat okončan "Olujom" pa Daytonskim sporazumom, stvarno je završio mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1998. godine. To je omogućilo povratak hrvatskim prognanicima u Vukovar, Ilok, Baranju..., a cijela diplomatska operacija, kojom su izuzetno rukovodili general Jacques Klein, Vesna Škare Ožbolt, Ivica Vrkić i Joško Morić, pokazala se kao jedinom uspješnom akcijom takve vrste u režiji Ujedinjenih naroda.

Podjela Bosne

Najveću sreću nakon pobjede u Domovinskom ratu, te nezaboravne 1998., donijeli su nam sportaši. Ćirini "vatreni" izborili su broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i utrli put nogometnoj reprezentaciji koja će se dokazati u budućnosti.

Smrt ratnog ministra obrane Gojka Šuška, pa onda i predsjednika Tuđmana, značila je definitivan kraj najtežeg razdoblja za Hrvatsku u njenoj novijoj povijesti. Uz silne otpore sa svih strana, Hrvatska je ipak izborila samostalnost i obranila je u ratu protiv neprijatelja koji je na početku bio višestruko nadmoćniji, no moralno se sunovratila u ratu u BiH, pa vratila na međunarodnu političku scenu kad je poražena politika podjele Bosne.

Njena se ekonomija, unatoč silnoj pljački u pretvorbi i štetama u ratu, nije do kraja urušila. Dapače, Vlada Nikice Valentića uspjela je nakon uvođenja kune obuzdati inflaciju i stabilizirati javne financije.

Hrvatska je konačno bila cjelovita, počelo se otvoreno spominjati i njeno pridruživanje NATO-u i Europskoj uniji, a Bare je zapjevao: "Vrijeme je da se krene". Krenulo se u promjene. Na izborima trećeg siječnja 2000. godine, točno deset godina od velikih društvenih promjena, počela je nova politička era koju će obilježiti detronizacija HDZ-a i dolazak na vlast oporbene šestorke pod vodstvom reformiranog komunista Ivice Račana.   

image

POKROVITELJ DESETLJEĆA

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. prosinac 2024 04:00