Problemi potječu iz realnog života i svakodnevnih situacija. Dali ste susjedu vlastiti automobil da obavi na brzinu to što ima obaviti, jer je njegov primjerice, kod mehaničara ili mu je istekla registracija pa dok ne skupi novac da to riješi, vi „ulijećete“ m onako „ljudski“ nudeći svoje vozilo kad nešto hitno zatreba. Ljudi smo, tko će kome pomoći ako ne svoj svome, piše HAK.
Susjed tako sav izbezumljen svojom situacijom u nakani da što brže riješi to što riješiti mora, nepropisno parkira. Znate kako se kaže, jedno zlo nikada ne dolazi samo. On hita prema vašem vozilu što ga je nepropisno parkirao a pauk je već tamo. Srećom još nije započeo radnju premještanja. Čovjek se izvinjava, plaća odmah bez prigovora i pogovora kaznu za nepropisno parkiranje, kako i neće kud zna da je zgriješio tuda mu je još veća muka što je riječ o tuđem automobilu
I tako prođe neko vrijeme, zaborave se dani i događaji u njima, padne u zaborav tko je koji dan i u koje vrijeme vozio i hopa, evo velikodušnom vlasniku papira, rješenje o ovrsi, platiti troškove nastale premještanjem nepropisno parkiranog vozila, u pokušaju. Zašto? Zato jer je vlasnik vozila! Pa nije on ni vozio, niti nepropisno parkirao! Pa kako, pa zašto? Krene se čitati zakon. Zakon o sigurnosti prometa na cestama. Propisuje zakon, jasno piše da će se naredbom narediti da se vozilo premjesti na neko drugo mjesta ako je zaustavljeno ili parkirano na cesti na kojoj ugrožava sigurnost prometa ili ometa normalan tok prometa i kad je parkirano ili zaustavljeno na nogostupu ako pješak prilikom kretanja zbog vozila mora silaziti na kolnik ili drugu površinu (slobodan prolaz između parkiranog vozila i zgrade manji od 100 cm). Dobro! Tko to plaća? Isti zakon u čl. 86. st. 1. propisuje da za nastale troškove odgovara vlasnik odnosno korisnik vozila, a stavkom 2. istog članka propisano je da visinu troškova premještanja vozila propisuju jedinice lokalne samouprave uz prethodnu suglasnost Ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.
Što sad nije jasno? Spominje se termin „vlasnik“, spominje se termin „odnosno korisnik vozila“. Nitko ne spominje pojam „vozač“ ! No, zdravom logikom gledano, on je taj koji treba platiti, on je taj koji je nepropisno parkirao, a vozač ne mora ujedno biti i vlasnik. I što se onda zaključuje onako „poprijeko“, budući da se nigdje ne spominje vozač, bit će da zakonodavac pod vozačem podrazumijeva ovog „korisnika“ kojeg navodi! Tko je korisnik vozila?
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji u predmetu Povrv-946/2016-10 od 12. 4. 2017. je ocijenio da se izraz „korisnik vozila“ odnosi na korisnika leasinga ili korisnika rent –a – car usluga u smislu da se radi o osobi koja mora biti registrirana kao korisnik vozila koje koristi. Zaključio je nadalje, stoga taj sud da u situaciji kada korisnik nije istovjetan vlasniku parkiranog vozila vlasnik vozila se ne može protiviti plaćanju nastalih troškova u sudskom postupku.
Što sad to znači? U kojem grmu leži zec? Neki misle drugačije? Korisnik je jednostavno onaj koji koristi neku stvar! No Vrhovni sud je svekolikoj javnosti pa i nižim sudovima pojasnio što se podrazumijeva pod kojim pojmom i zapravo dao odgovor tko u konačnici plaća i zašto vlasnik plaća te zašto zakon ne upire prstom u vozača? I tko je uostalom taj „fantomski“ korisnik?
Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 1049/2019-2 od 18. 1. 2021. dao je relevantno tumačenje koje se nikako neće svidjeti vlasnicima vozila, u naravi „žrtvenim jarcima“. Rečeno je sljedeće: „za postojanje građanskopravne odgovornosti nije uopće odlučno je li vlasnik stvari počinio ili je pravomoćno proglašen krivim za neko kazneno djelo ili prekršaj. Za premještanje vozila i naplatu troškova premještanja od vlasnika odnosno korisnika vozila bitno je samo da su ostvarena obilježja prekršaja nepropisnog zaustavljanja ili parkiranja vozila iz čl. 84. ZSPC dok je irelevantno tko je nepropisno zaustavio ili parkirao vozilo, kao i postojanje prekršaja i krivnje počinitelja za djelo ili prekršaj“. Irelevantno je! Nije bitno! To je ono što se treba upamtiti, iako vam to jamačno nikako „iz prve neće ići u glavu“!
Tu priči nije kraj! Sud dalje pojašnjava „iz odredbe čl. 180 ZSPC proizlazi da taj zakon razlikuje pojam vozača s jedne strane, od pojma vlasnika, odnosno korisnika, te s druge strane da korisnik vozila ne mora biti vozač“. Sad mnogima već glava puca od silne zamršenosti, jamačno! Tko je onda korisnik vozila ako korisnik vozila ne mora biti vozač? Naime, kad upitate prvog čovjeka na cesti koji nije pravnik tko je korisnik vozila, on će gotovo uvijek zakolutati očima i konstatirati da gluplje pitanje čuo nije, pa korisnik je onaj koji koristi vozilo. Sama riječ kaže! A je li?
Jedino relevantno u ovom slučaju je ono što kaže Vrhovni sud Republike Hrvatske, a on ističe kako „bi korisnik vozila u smislu odredbi ZSPC bila osoba na koju je vlasnik prenio vlasničko pravo korištenja ali i obveze koje proizlaze iz tog prava. Zaključak koji proizlazi iz odredbi ZSPC da korisnik nije izjednačen s pojmom vozača proizlazi i iz odredbi Zakona o leasingu. Taj zakon naime propisuje da je primatelj leasinga svaka osoba koja na osnovi ugovora o leasingu stječe pravo korištenja objekta leasinga uz obvezu plaćanja ugovorene naknade. Zato Vrhovni sud zaključuje da se korisnikom vozila u smislu odredbe čl. 86. st. 1. ZSPC smatra osoba na koju je vlasnik vozila pravnim poslom prenio korištenje predmetnog vozila a koje korištenje je evidentirano pri nadležnim tijelima.
I što je na kraju konstatirano? Za plaćanje nastalih troškova pauka tj. premještanja vozila, odnosno pokušaja premještanja vozila odgovara tuženik kao vlasnik vozila pogotovo u situaciji kada nije dokazao da je korištenje vozila u njegovom vlasništvu pravnim poslom prenio trećoj osobi.