Kada čovjek ode okružen ljubavlju, to je lijep odlazak, i nakon devet godina rada svjesna sam svake duše koju sam ispratila

Živjeti duboko u vjeri omogućava čovjeku i ženi biti lišen potrebe za vlastitim dokazivanjem, vlastitim probitkom. Živjeti ljubav daruje vam posebne moći, o, da, baš posebne, jer onaj koji živi ljubav - daruje ljubav - širi ljubav.

- Nisam ja za fotografije, kazat će nam odmah, onako "u glavu" časna sestra Renata Cvitković, ravnateljica splitskog Centra "Samaritanac", institucije specijalizirane za pružanje usluga skrbi izvan vlastite obitelji nepokretnim osobama s izraženijim stupnjem posebnih potreba.

- Nisam ja važna, ja sam samo ponosna na svoje kolege. Lijepo je biti dio ovakvog tima, reći će nam sestra Renata.

A mi ćemo se oglušiti na činjenicu kako jedan dio njenog posla uokviruje zakonska forma, i bacit ćemo se svim silama u onaj dio kojeg osim vrijednih ruku, znanja i emocija čini duša. Ne može i ne zna svatko držati za ruku onoga koji nas napušta. Zato nećemo zvati ovaj posao poslom, već pozivom.

- Smrt je dio života, opet nas vraća "s oblaka" sestra Renata, premda, doznajemo, za posljednje trenutke nečijeg boravka na našoj Zemaljskoj baloti treba biti osjetljiv, nježan, pažljiv...

- Važno je, naravno, nahraniti čovjeka, dodati mu čašu vode, dati mu lijek, ali je puno bitnije pružiti mu dostojanstvo, veli, pa doznajemo - a razgovor s ravnateljicom je poput valcera - lagano, s noge na nogu, se uz osmjeh prebacujete s teme na temu, sve u ritmu, sve u taktu, doznajemo, dakle, kako se na kraju svakog svog radnog dana ne osjeća umornom.

Kako, sve se mi čudimo, jer njen je posao uz sve terete koje nosi - i fizički težak.

- Osmjeh kojeg primite kao nagradu nosi vas kroz dan, naša je dužnost - naša privilegija, i dalje nam Renata odbija govoriti o sebi kao jedinki, uvijek govori o sebi kao dijlu Samaritanskoga tima.

I vraćamo se smrti, koja, naravno, izaziva tugu, ali je neminovna, iza nje ostaju uspomene, ostaje sve lijepo što uspomene čuvaju.

- Kada čovjek ode okružen ljubavlju, to je lijep odlazak, veli nam i nakon devet godina rada svjesna svakog imena, svakog oka i svake duše koju je ispratila.

- Rado ih se sjetim, kazat će.

I onda će nas, kao da već nismo oboreni na koljena, dodatno taknuti tezom kako su štićenici "Samaritanca" najjači ljudi koje ima sreću poznavati.

- Puni su radosti! I nemojte misliti da ne znaju za bolje! Vide oni sve. Pa me sram kada me zaboli, primjerice, glava i kada tražim "brufen". A opet, s druge strane, baš svatko od nas u trenutku može biti na tom mjestu, pa se mi mislimo bi li nam bilo lakše da nas baš sestra Renata drži za ruku...

- Puno je žena oko nas, puno izvanrednih žena, ne treba mene izdvajati, veli nam.

O, sestro, ne da smo vas izdvojili, već ste vi nas osvojili. Za sva vremena.