Moramo pomiriti uloge koje su nam dodijeljene, one roditeljske, partnerske, društvene, socijalne i profesionalne, a u toj ulozi života bitna je podrška

Kada laici razgovaraju o psiholozima, nerijetko se pitaju kako se ti stručnjaci, uza sve svoje, nose još i s tuđim problemima. Kako se s tim živi i koliko dugo ti ljudi mogu izdržati prije nego im uteg svih tih problema postane pretežak?

- Istrenirani smo da se znamo nositi s tim, znamo se zaštititi - jednostavno će, kao da joj je to najlakši dio posla, specijalistica kliničke psihologije Romilda Roje, koja već 25 godina pomaže ljudima, najčešće adolescentima i mladima.

Neće "odnijeti kući" ljudske tragedije kojih se nasluša, premda ju taknu do srži i premda neke slike nikada neće moći obrisati - obitelj nikada ne opterećuje time.

- Mogu pomiriti te svjetove - smije se psihologinja.

- Volim svoj posao, ali sam uvijek obitelj stavljala na prvo mjesto. Danas su djeca odrasli ljudi, pa se poslu mogu posvetiti potpuno - priznaje, a nama brzo postaje jasno kako je u Kliničko-bolničkom centru psihologinja, a kod kuće - mama.

- Žene sve mogu! Pogledajte samo povijest - odmiče našu priču od svojega imena, jer, kako veli, puno je zaslužnih i vrijednih stručnjakinja, čemu samo jednu izdvajati.

- Moramo pomiriti uloge koje su nam dodijeljene, one roditeljske, partnerske, društvene, socijalne i profesionalne. U toj ulozi života bitna je podrška - uči nas, radosna što je svoj poziv odabrala još kao gimnazijalka.

Zato je danas sretna. Sretna što živi ono što je nekad sanjala. Zamišljala je baš ovo – posao u kojem uživa, i koji ju ispunjava.

- Najljepše je pomoći ljudima. Kada vidite da su zadovoljni, doživite i profesionalnu i ljudsku satisfakciju - veli, dodajući kako u ovom poslu čovjek „uči dok je živ“, jer je svaki novi klijent potpuno nova priča, koju psiholog mora razumjeti.

No, među svim ljudima koje je takla, a koji su za uzvrat i takli nju - izdvaja samo lijepe priče. Na primjer, priču o obitelji koja se našla u krizi i gdje je zamalo svatko otišao na svoju stranu. Što učiniti kad, naizgled, nestane ljubavi?

- Radili smo zajedno! Prevladali su sve teškoće i hrabro nastavili zajedno - veli nam i dopunjava priču pričom o mladoj ženi i partneru zlostavljaču.

- To je priča bez ljubavi. I bez snage.

No, psihologinja je klijenticu dovoljno osnažila da se sama odluči spasiti i dijete i sebe i pobjeći što dalje od zlostavljača.

Miješaju se tuga i ponos dok se prisjeća djeteta kojeg je uspjela „iščupati“ (doslovno!) iz ralja zlostavljanja. Iščupala, spasila, utješila, naučila.

I svaka od tih priča - Romildina je medalja. Jedna po jedna, iz dana u dan, odavno su već nadjačale onaj uteg problema s početka priče.