U klaustru Sv. Ante na Poljudu odnedavno se povremeno može čuti cvrkut osmero đaka prvaka!
U prostorijama toga franjevačkog samostana smjestila se, naime, prva splitska privatna osnovna škola "Harfa". Osnivač joj je istoimena izdavačka kuća, koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece.
Harfu je pokrenula poduzetnica Irena Orlović, inače neurolingvistički terapeut i jedna od glavnih protagonistica Mastercardove kratkih dokumentarnih filmova FIVE, o kojoj smo već pisali, a koja adresira izazove ženskog poduzetništva u različitim dijelovima svijeta i promovira snažnije uključivanje žena u ekonomiju.
Irena je, podsjetimo, odabrana kao predstavnica Europe, a njenu inspirativnu priču iz Hrvatske uz podršku Mastercarda prate milijuni gledateja diljem svijeta. U njezinoj školi nastava se odvija ne hrvatskom i engleskom jeziku jer veći dio djece su stranci.
– Primili smo osmero đaka, iduće godine planiramo isto toliko. Ove godine imali smo četiri mjeseca na gostovanju tri učenice iz Australije, roditelji su podrijetlom Hrvati pa su htjeli da one malo nauče jezik, ali sudjelovale su u nekim aktivnostima i radionicama s nama. Imamo i jednu djevojčicu iz Kanade, njezini mama i tata su tu došli na godišnji odmor, inače nikad prije nisu bili u Hrvatskoj, a kad su vidjeli Split, oduševili su se gradom.
Odlučili su jednu godinu provesti tu, i dalje oboje rade u Kanadi, ali online. Mamin uvjet je samo da kći nauči hrvatski jezik, da upozna našu kulturu, upisala ju je i na vjeronauk da upozna i našu religiju i običaje. I ona sad već pomalo razgovara tu s nama – govori nam Irena. Dodaje kako imaju djece čiji roditelji su iz Tajvana, Francuske, Turske, Rusije...
"Harfa" prati kurikulum koji je propisalo Ministarstvo, ali metodologija učenja je prilično inovativna. Djeca, u najkraćem, uče na iskustvu, kaže osnivačica dok razgovaramo u razredu šarenom kao vrtić, a djeca sa svojom učiteljicom Jelenom Marijom Bilandžić odrađuju dio nastave u vrtu.
Njihovi crteži rese zidove, a makete stolove koji su poredani u krug kako bi se izbjegla frontalna nastava. U istoj prostoriji je i blagovaonica jer učenici su na cjelodnevnom boravku.
Prehrana je isplanirana u suradnji s nutricionistima, a dnevni jelovnik je svaki dan na njihovoj internetskoj stranici. S vrata je jasno da je ovo više igra nego kruta obveza i da se škola trudi svim bićem đake privući učenju u veselju.
– Da, mi želimo da djeca zavole učenje. Oni ovdje stječu znanja kroz socio-emocionalne programe. Trudimo se da istraživačko učenje i usvajanje znanja postane njihova strast, a ne da im ulijevamo činjenice jer mozak pamti ono što mu je zanimljivo i važno – objašnjava Irena.
– Evo ovdje su oni napravili cijeli svoj grad, a cilj je bio da nauče sve o prometu – pokazuje nam maketu.
– Tu se igraju autićima i uče kad se treba zaustaviti na semaforu, gdje je zebra i čemu služi... Također su i šetali s učiteljicom, ona im je pokazala kako da se snalaze u prometu. Sada znaju sadržaj, a nisu učili napamet.
Radili su, evo, zimu. Djeca trebaju zapamtiti kada počinje i završava zima, ali trebala su osmisliti priču s elementima iz kurikuluma. Izmisle glavnog lika i pišu, zatim su to istipkali na tabletu... Pa su imali priču o karnevalu, oni su bili glavni likovi igre. Petkom imamo poduzetništvo, tu ih učimo da razmišljaju o problemima i da traže rješenja.
Tako je jedna grupa smislila kako bi riješila problem otpada na Zemlji. Shvatili su da je smeće problem jer smo ga kupili ovdje okolo. Tada su nacrtali, pogledajte, jedno čudovište, a zapravo je to raketa koja nosi sve smeće sa zemlje i leti ka suncu, gdje će ga iskrcati i sunce će ga spaliti.
Nitko od nas im to nije sugerirao, sve su to sami smislili. Čak je kolegica poslije istraživala je li to moguće i našli smo da su već neki ljudi zbilja razmišljali o tome – oduševljeno o školi govori osnivačica.
Radit će, kaže, po programu slobodne demokratske škole u suradnji s inicijativom "Škole se bude", koju je pokrenuo prof. dr. Gerald Hüther, ugledni njemački neuroznanstvenik koji godinama proučava način na koji mozak funkcionira.
Njegova najvažnija teza jest da svako dijete dolazi na svijet s više potencijala nego što mu na kraju ostaje, a škola bi trebala biti mjesto koje će otkriti i potaknuti njegove potencijale.
Kreator svijeta može, po dr. Hütheru, biti samo onaj koji je uspio razviti svoje vlastite mogućnosti, a to se zove razvoj potencijala.
– Smatram da se itekako može postići promjena. Želimo da istraživačko učenje i usvajanje znanja djeci postane strast. Nama je, pak, važno upoznati svako dijete, što ga veseli i pokreće te ga u tome i podržati – kaže Orlović, a krilatica njezine škole jest "Škola za budućnost".
Pitamo Irenu kako će ipak izbjeći bubanje, na primjer, tablice množenja, a ona pokazuje drvenu didaktičku igru koja je nalik na "čovječe, ne ljuti se".
– Ne mora biti bubanje. Kad, recimo, skupljaju poklopčiće mlijeka za recikliranje, oni već zbrajaju... Trebaju uvijek nešto sami napraviti. Sada tu uče zbrajanje, pogledajte, bacaju kockice i igraju se na pobjedu... Sve je to neuroznanstveno potvrđeno. Mozak uči u dobrom osjećaju, a ne u strahu.
Ne smijemo se bojati, a u našim školama djeca se boje loše ocjene. Zato uče samo za tu ocjenu i poslije pokazuju loše rezultate na testovima. Motiv im je petica i pogoni ga strah da ga ne smatraju lošim. A ljudima je prirodno da se žele razvijati i žele učiti.
A učenje u strahu dovodi do dijagnoza poput anksioznosti ili, pa već postoji i naziv, matematičke traume. Znanstvenici su dokazali da bi 97 posto učenika mogli biti matematičari samo da im se dopusti da se matematika razvija prirodno.
Možda neka djeca jednostavno nisu spremna u trećem razredu na množenje. To ne znači da su glupa, možda će u četvrtom razredu nadoknaditi. Mi smo stvorili neke okvire bez balansa. Standardi su uspostavljeni tamo negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća – gorljiva je Irena.
I tako, dok će neki kazati da je pandemija i prisilna online nastava digatilizirala školstvo prije nego smo se nadali, drugi upozoravaju da to "učenje u papučama" nema ama baš nikakve veze sa stvarnom promjenom paradigme.
Naime, svejedno je hoće li nastavnik učeniku "predati" znanje preko ekrana ili uživo ako se do ishoda učenja dolazi na način kao i prije stotinu godina. Jer, zaključili ste, učenicima u našim školama i dalje ne gine bubanje.
Svakako da i ono ima svoju svrhu, ali će se možda ispostaviti da je ono lakše uz nježan zvuk harfe. Jer u ovoj školi čini se da s malim bićima prebiru nježno kao po žicama toga drevnog instrumenta.