Da biste bilo dobra medicinska sestra, preduvjet je visoka doza empatije, smirenost, razumijevanje “na izvoz” i dobre zalihe strpljenja. A da biste izdržali emocionalne izazove rada na odjelu onkologije, treba vam sve to, pa i još „ono nešto“. Kako nam kaže Sandra Ivić Miletić, glavna sestra odjela onkologije, biti medicinska sestra na tom odjelu stvarno više ne spada pod „posao“ nego pod „poziv“.
Posjetili smo je na odjelu, a provela nas je i kroz odjel gdje smo u razgovoru s nekoliko pacijenata dodatno shvatili koliko na tom odjelu puno znači dobra i angažirana medicinska sestra.
-Tu radim preko 30 godina. Put me doveo tu i vjerujem da se rodim sto puta, da bi svaki put tu završila. Moj posao je poziv, jer da je posao, bilo bi jako teško – kaže nam.
- Specifičan je i odjel i uloga. Kažu da što si stariji to ti je lakše, međutim mislim da nije tako. Kad si mlađi drukčije sve to proživljavaš – dodaje.
Objasnila nam je da je to u njenom slučaju možda bilo tako i jer kad je počinjala, na odjelu onkologije su uglavnom bili od nje puno stariji pacijenti. Nažalost, trendovi se mijenjaju pa obolijevaju sve mlađi ljudi, čak i djeca, što je posebno emocionalno pogađa.
- Ovaj odjel zahtijeva i puno strpljenja i puno dodatne edukacije i znanja. Svakodnevno se educiramo jer tehnologija i medicina idu naprijed. Moramo biti upoznati sa svim novim aparaturama i lijekovima, naročito zbog posebne osjetljivosti naših pacijenata. Liječnik je tu naravno broj jedan, ali i sestre moraju znati sve i pojasniti pacijentu, pripremiti ga što može odmah očekivati u liječenju, što malo kasnije, odgovoriti na pitanja – objasnila nam je.
Naglasila je da je u medicini općenito, a naročito na odjelu onkologije, izrazito važno da cijeli tim funkcionira kao organizam u kojem su svi dijelovi važni i aktivni – od održavanja besprijekorne higijene prostorija do kompleksne dijagnostike i postavljanja plana terapije. Dakle od pomoćnog osoblja do liječnika svi rade kao jedno. I kako nam ponosno kaže, na njihovom odjelu uistinu tako i funkcionira.
- Trudimo se boravak tu učiniti što ugodnijim. Od televizija u sobama do komunikacije s nama, trudimo se biti što više na usluzi. U našem području važno je i biti posebno nježan u provođenju nekih svakodnevnih aktivnosti jer su nam pacijenti osjetljiviji, primjerice njima su krvne žile obično osjetljivije pa se trudimo ne bockati ih previše. Moramo znati i slušati i razgovarati s njima. Strašno je kada osoba živi u strahu i ne razumije što mu se događa. Mi ih se trudimo zato što bolje pripremiti i biti im i emocionalna potpora – priča nam o svom radu Sandra.
Kaže nam da, kako se radi o kroničnim pacijentima, oni postaju kao proširena obitelj. Svi se znaju, dolaze na kontinuirane terapije, stvaraju se i dugotrajna prijateljstva.
- Veseli me kad vidim osmijeh, a baterije mi posebno puni kad netko s odjela ode zdrav – kaže nam, dodavši da joj je i potpora obitelji izrazito važna, jer posao nikad ne ostavlja u zgradi odjela. Priznaje i da je teško postići emocionalnu vagu, i da je nekad sudbine pacijenata taknu više nego je za nju dobro. Ali, iako je kratko razmišljala i promijeniti odjel, kaže da je srce ipak najviše vuče onkologiji.
Za kraj, mladim kolegama i kolegicama poručuje da ako osjećaju poziv u području onkologije, da ne odustaju. Jer na kraju dana, najbolji osjećaj je, kako kaže, vidjeti sretna lica obitelji i pacijenta koji odlazi izliječen.