Vinka Fabjanac sinonim je za ženski nogomet u Splitu. Žena je to koja desetljećima prkosi nedaćama nastojeći pronaći svoje mjesto pod suncem u tom pretežito muškom svijetu koji je nerijetko zatvoren i nema puno razumijevanja za žene.
Ne samo to, već pomaže i prokrčiti put generacijama koje dolaze, da njima bude lakše.
- Emocije su gadna stvar - parafrazirat će Vinka čuvenu izjavu legendarnog igrača Hajduka Ivice Hlevnjaka Bukle jer upravo u emocijama leži razlog svega što je u životu radila i još uvijek radi.
Fabjanac je nekadašnja nogometašica koja je u novijoj prošlosti cijelo desetljeće provela na čelu Ženskog nogometnog kluba Split. Od njegova osnutka 2009. pa do 2019. godine. S njim je krenula od nule i dovela ga do naslova prvakinja Hrvatske dvije sezone zaredom, pa i do nastupa u elitnoj Ligi prvakinja... Danas je počasna predsjednica "crvenih" iz Parka mladeži.
- Bila sam među osnivačima tog kluba uz pomoć Vjekoslava Markotića iako je bilo teško imati dva početnička kluba u početničkom sportu u istom gradu. Drugi je bio Marjan. To su bile baš porođajne muke.
I dok se mnogi ne bi niti usudili započeti pisati jednu takvu priču, Vinka nije žena koja bježi od izazova. Dapače. Dočekuje ih s radošću i neslomljivim duhom koji ne priznaje neuspjeh.
Tako je bilo i početkom 70-ih godina kada se kao rukometna vratarka zaljubila u nogomet. Od tada više ništa u njezinu životu nije bilo isto.
- Bila je 1971. godina kada je Ivo Malenica osnovao Ženski nogometni klub "8. mart". Tad smo se svi sportaši međusobno poznavali pa su me zvali da dođem odigrat jednu utakmicu u Parku mladeži. Nogomet me odma fascinira, bilo je to ostvarenje sna. Igrala sam u napadu i zabila tri gola! Klub je ubrzo pod okrilje uzela Jugoplastika, a ja san igrala do 1981. Već san bila rodila i postalo mi je prenaporno.
Tih je godina harao Hajduk s kojim su i nogometašice imale vezu.
- Znale smo igrat prije Hajdukovih utakmica na punom Starom placu. To je bija poseban doživljaj. Igrale smo i u Novom Sadu kad je Hajduk pobijedia Vojvodinu, a par dana kasnije i Partizana u Beogradu nakon čega je posta prvak, pa smo se istim vlakom s hajdukovcima vratili u Split. Kad bi onakve u dresovima šetale kroz stari grad, jer prostorije našeg kluba bile su u Radmilovića ulici, izgledale smo ka sedmo čudo.
Fabjanac nam je otkrila i jednu manje poznatu stvar - odbila je poziv slavne Rome!
- Bilo je to 1972. godine. Zvali su me da igran za njih, ali su mi mater i otac zabranili. Tad mi je bilo krivo, ali da san otišla, nikad ne bi upoznala svog muža. Sve je na kraju ispalo kako triba - smije se.
Kao žena u "muškom" sportu, a kasnije i kao funkcioner, Vinka se oduvijek susretala sa stereotipima i predrasudama. Bolna je to tema.
- Ne doživljavaju nas, vrata su nam često zatvorena, pošaljemo sto dopisa i ne dobijemo ni jedan odgovor. Uspjesi u ženskom sportu se marginaliziraju, više se priča o fizičkom izgledu sportašica nego o njihovim rezultatima i vještinama. Šta to znači da je neki sport muški? Šta je onda s boksom i borilačkim vještinama? Di su žene u upravljačkim strukturama? Ponekad bi se osjećala neugodno, ali nisam se puno obazirala. Ono šta volim, pod svaku ću cijenu nastojati učiniti najboljim što znam. Talijanke su još 70-ih mogle živit od nogometa, a u nas se to ni danas ne može.
Borba za pravedniji status u društvu nedavno ju je dovela nadomak dizanja ruku od svega.
- Bila sam na granici odustajanja 2015., a onda smo dobili priznanje Grada Splita za najbolju ekipu. Zbog toga sam nastavila, a ubrzo smo doveli naslov prvakinja u naš grad.
Iako je rođena i odrasla u centru Splita, u Slavićevoj ulici, Vinka danas uglavnom živi daleko od splitske vreve, u Lokvi Rogoznici.
- Bavim se malo i turizmom. Moram jer mirovina mi je slaba, taman za cigare, haha! Još uvik imamo i firmu za proizvodnju cvića, to mi je bija glavni posal dok nisam krenula sa ŽNK Split. Moglo se od toga lipo živit.
Vinka je i supruga, majka dvoje djece te baka dvaju unuka. Ispunjena je žena, sve je snove ostvarila.
- Dala sam sve šta sam imala. Čak i više, kaže mi muž. Umorila sam se i potrošila. Iman 67 godina i vrime je da u klubu neko drugi preuzme štafetu.
Za kraj smo je pitali - kakav je osjećaj inspirirati žene i znati da je vaš trud prepoznat i daleko izvan okvira nogometa?
- Osjećam se zbunjeno i počašćeno! Čovik se trudi, radi nešto šta voli, vode ga srce i duša i za to ne očekuje nikakva priznanja, ali je ipak lip osjećaj dobit tu čast - skromno će Vinka Fabjanac, "žena zmaj".