'Slobodna' među glumcima s kojima se nitko ne može mjeriti: 'Oprosti što sam sinoć sanjao da si zombi', kazao je Nikola pognute glave, a Ada mu je bez razmišljanja oprostila i snažno ga zagrlila...

Emocije su "zeznuta" stvar – pristojno rečeno. Jeste li ikada doživjeli trenutak kada srce preskače od sreće, a misli ne pronalaze riječi da taj osjećaj barem približno opišu. Upravo takav je bio cijeli dan s glavnim akterima naše priče, junacima predstave "Ča je bilo tega više ni", koja će se izvesti u srijedu, 15. svibnja, u Nadbiskupskom sjemeništu.

Budući da je ekipa "Slobodne" odlučila pogledati tu predstavu prije njezine premijere i zatražila sudjelovanje na generalnoj probi, za ostvariti tu želju bilo je potrebno prijeći zanimljiv put. Naime, trebalo je okupiti čak 120 sudionika koji su pristizali sa svih strana. Nekoliko desetaka ih je stiglo iz domova za starije i nemoćne na Zenti i u Vukovarskoj ulici te na Lovretu, pa su nam se pridružili štićenici Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonači" i "Slava Raškaj", a svi zajedno smo sjeli u jedan autobus i krenuli po zbor Udruge "Mi", Centra "Zlatno doba". Nije bilo mjesta za one iz Centra za rehabilitaciju "Fra Ante Sekelez" iz Vrlike, pa su oni unajmili poseban kombi kako bi se svi zajedno mogli okupiti u Centru "Juraj Bonači" u Sinju.

I dok smo autobusom kupili jedni druge po kišnom Splitu, nervozni vozači koji su se rano ujutro probijali kroz nesnosne gužve nisu bili svjesni što se događa u veselom autobusu koji pokraj njih prolazi. Tolika količina pozitivne atmosfere razbudila bi i nasmijala čak i one najrazdražljivije, kojima ranojutarnja buđenja i glasno društvo nisu najmilija kombinacija. Naime, pjesma je krenula čim je vozač ubacio "u prvu", dakle već oko 8.30.

Moramo priznati, nikada prije nismo zapjevali hitove kojih se inače sjetimo tek u kasnije sate.

Vedrana, korisnica Centra "Juraj Bonači", započela je dan s prigodnom pjesmom "Ništa mi neće ovi dan pokvarit", a Marijana, njezina suputnica iz iste ustanove, teže i brže dijelove s puno teksta bez greške je "repala". Na to se uključio Salvatore iz doma na Zenti, koji se s hip-hopa prebacio na narodske pjesme i zapjevao "Da te mogu pismom zvati". Čuvši tu pjesmu, istinski "Bonačijevi" lokalpatrioti Antonijo, Nikola, Marijo i Tony u zadnjem redu autobusa raširili su Hajdukov šal i do Sinja pjesma nije stala.

Uz takvo društvo, kojem je najnormalnije bilo u devet sati ujutro vrtjeti šalom jedinog im kluba, uz pjesmu "Dalmacijo", teško je bilo pretpostaviti što nas taj dan očekuje.

Energija starih i mladih se umnožila, a val prijateljstva i neraskidivih veza je krenuo, i gdje god su zajedno bili, kao da ih je pratio veliki balon koji ih je štitio od svih nedaća svakodnevice, a osim njih, zaštitio je i nas. Lišio nas je potrebe da na mobitelu pregledamo vijesti na portalima, politička previranja, potrese, nesreće, ništa nas nije zanimalo. Bilo je kao u bajci, stariji i osobe s intelektualnim poteškoćama – mudrost i iskrenost, iskustvo i čista ljubav, doslovno nikome nije silazio osmijeh s lica.

Sve te osjećaje najbolje je prekriti i prenijeti pjesmom, pa smo već oko Dugopolja osjetili pucanje glasa i promuklost, a trebalo se štedjeti za generalnu probu. Srećom, put do Sinja je kratak, pa je ostalo energije i za posljednje uvježbavanje predstave koja se održala u Gradskom kinu.

No, prije toga trebalo se javiti domaćinima u sinjskom Centru "Juraj Bonači" koji su nas dočekali s uštipcima i sigurno 20-ak litara kave. E, tek je tamo atmosfera bila neopisiva. Vjerojatno nije postojala osoba koja nas nije pozdravila, zagrlila, poželjela dobro jutro, i tako svima koji su pristigli. Toliku količinu gostoprimstva i veselja, vjerojatno bi jedino osjetili od vlastite majke nakon povratka s tri mjeseca vijađa.

Nakon pozdrava, upoznavanja, zagrljaja poznanika s prijašnjih suradnji na istom projektu, korisnici domova za starije i oni iz centara "Juraj Bonači", "Slava Raškaj", "Fra Ante Sekelez" te zbor Centra "Zlatno doba", pješice su kroz centar Sinja krenuli na generalnu probu, a kako drugo nego uz pjesmu "Večeras je naša fešta".

Pomislili smo, tko zna što Sinjani misle o grupi raspjevanih ljudi koja u koloni prolazi uskim centrom grada. Nismo dovoljno sređeni za vjenčanje, sredina je tjedna, previše je rano, a još je i južina...

– Ako nas budu pitali, slavimo Dan Europe – uz osmijeh kaže Herci Ganza, voditeljica puta i dugogodišnja volenterka Centra "Juraj Bonači" koja sudjeluje na ovom projektu već tri godine, kada se održala prva zajednička predstava raznih ustanova i svih generacija, naziva "Osamdeset nam je godina tek".

Prošle godine se nastavila priča s "Čet'ri stađuna", dok je ove godine zajednički nastup svih nabrojenih korisnika objedinjen pod nazivom "Ča je bilo tega više ni". Kao što sam naziv govori, predstava slavi velikane kojih više nema među nama, kao što su Miljenko Smoje, Zdenko Runjić, Oliver Dragojević te brojni drugi, ali i običaje, dijalekt i sve ono čega se rado prisjećamo.
– Tri ure vozila je od Sinja do Splita, 'oće l' ispast koja vida, svak se u njoj pita – ovim riječima krenula je generalna proba i prva točka koju izvode korisnici sinjskog Centra "Juraj Bonači".

Svoj nastup, dakako, posvetili su svojoj bivšoj Ferati, pa su ga obogatili glasnom rerom, a nakon toga i tradicionalnim plesom u nošnji. Potom se na pozornicu penju Splićani, koji su se takli u najsvježije sjećanje, ono na Olivera Dragojevića. Starija i mlađa Nadalina, jedna iz doma Zenta, a druga iz "Bonačija", mutile su jaja, a korisnici "Slave Raškaj" vjerno su se prisjetili jedne od najpoznatijih scena "Našeg malog mista", one kada je Luiđi na mjesto diplome medicine objesio onu od balota.

Gledajući predstavu pomisliš da ti se nešto događa s hormonima kada vam takve scene i strastvena gluma tjeraju suze na oči, ali pogledavši oko sebe, dalo se uočiti da nije bilo manje lako ni muškarcima koji su gledali baš taj dio predstave, ali i brojne druge točke koje su prštale emocijom. Očito da nije bilo do hormona.

Doduše, prisjećajući se prošlogodišnje predstave, od prvog do zadnjeg trenutka, nije postojala ni sekunda ravnodušnosti. Više od dva sata, koliko je trajala izvedba, suzile su oči, što od smijeha, što od sjete, a performans u kojem je uživala mnogobrojna publika zasigurno nikomu nije iščeznuo iz sjećanja.

Budući da će se ove srijede na pozornici pjevati rera, poželjeti laka noć Luiđiju i Bepini, zaigrati stare i zaboravljene igre te recitirati pjesme, smijeha i suza neće nedostajati.

Projekt je iznjedrio brojna prijateljstva i cjelogodišnju suradnju svih ustanova i brojnih udruga, uključujući "Hrvatsko nadzemlje", galeriju "Sikirica" iz Sinja i KUD "Milan Begović" iz Vrlike. Sama priredba je u početku bila motiv zbog kojeg su se svi korisnici okupili, ali druženje, suradnja, energija, čarolija koja je nastala među korisnicima različitih ustanova i udruga, na kraju su ipak važniji od izvedbe koja će sve gledatelje, bez sumnje, ostaviti bez teksta.

Bolje da ne otkrivamo puno detalja, nego se sami u to uvjerite.

Nakon odlično odrađene generalne probe krenulo se u obilazak Sinja, a većina korisnika je najviše bila impresionirana Muzejom Sinjske alke. Doduše, bio je impresioniran i ravnatelj muzeja Boris Filipović Grčić, koji je na dio: "Ima li pitanja?", gotovo ostao bez teksta.

– Je li alkar Joško Marić bio slavodobitnik pred Titom, Tuđmanom i Mesićem? – upitao je Mario Kero iz "Slave Raškaj", inače veliki zaljubljenik u tu vitešku igru.

Trebao je koji trenutak ravnatelju da odgovori.

– Nije bio jedino pred Titom – kratko je i uz osmijeh kazao ravnatelj muzeja koji je bio vidno iznenađen pitanjem, a taj obilazak muzeja, bez sumnje, bio mu je jedan od zanimljivijih u karijeri.

Sretni i umorni nakon putovanja, obilaska Sinja i generalne probe, došlo je vrijeme za polazak kući, ali tek nakon ručka koji je pripremalo dvanaest kuharica sinjskog Centra "Bonači". Čak 222 arambaša zamirisala su i okusom oduševila sve korisnike, no brojnima koji su cijelu ovu priču promatrali sa strane nije bilo do jela, već nam je dovoljno bilo promatrati starije koji osobama s intelektualnim poteškoćama režu meso, hrane ih, pomažu im i koriste svaki trenutak proveden s njima.

Kao da sve to nije bilo dovoljno, nakon cijelog dana pjesme i plesa, Nikola, jedan od korisnika Centra "Juraj Bonači", zamolio nas je za trenutak pažnje kako bi se pred svima ispričao svojoj Adi s riječima:

– Oprosti što sam sinoć sanjao da si zombi, neću nikad više – kazao je Nikola pognute glave, a Ada mu je bez razmišljanja oprostila i snažno ga zagrlila.

Na kraju je ovaj neobičan i nezaboravan poludnevni izlet, kao bajka, dobio sretan ljubavni kraj.

Zbog svega toga i kraja kakav nismo mogli zamisliti ni u najluđim snovima, najteži dio bio je oprostiti se od svih, napustiti autobus i na stanici nekontrolirano mahati svima koji odlaze svojim domovima, ustanovama i centrima.

Ako je ovo za nas bilo nezaboravno iskustvo, kako li je tek bilo njima, pogotovo osobama starije životne dobe. Sve napisano ne može opisati emociju koju je predstava i druženje probudilo u sudionicima, njihovim voditeljima i svima koji će je u srijedu imati zadovoljstvo vidjeti.

Vjerujte, natjerat će vas da se ponovo prisjetite stvarnih vrijednosti života.

Bilo je kao u bajci, stariji i osobe s intelektualnim poteškoćama - mudrost i iskrenost, iskustvo i čista ljubav, doslovno nikome nije silazio osmijeh s lica