Nakon što dvije djevojčice koje zajedno pohađaju treći i četvrti razred područne škole u Zaostrogu odu u Gradac, mala će mjesna škola, otvorena samo za razrednu nastavu, šest godina zjapiti prazna. A onda, kada završi šest sušnih godina, u prvi razred područne škole krenut će Monika Matutinović.
Tome se nadaju njezini roditelji, Ana i Tomislav, koji žele ostati živjeti u Zaostrogu, i koji žele da tu živi i malena Monika. Do tada, međutim, nitko ne može pouzdano reći kako će se život u Zaostrogu odvijati, a ostaje samo za nadati se da resorno ministarstvo neće staviti ključ u bravu mjesne škole.
Ono što je izvjesno samo su trendovi koji u Zaostrogu, kao i na području općine Gradac, te diljem Lijepe naše, nisu nimalo optimistični. A ti trendovi kažu da puno više ljudi umire, negoli se rađa. Ako je demografska slika Hrvatske loša, u najjužnijoj općini Makarske rivijere, gdje je u jednom desetljeću broj školaraca skoro dvostruko opao, još je gora. A u Zaostrogu, mjestu koje je prije 100 godina brojilo skoro 1000 duša, od čega čak 150 djece, usudili bismo se reći da je apokaliptična.
Kada dođete u Zaostrog, na prvu čovjek ne bi zaključio da život iz ovog ljupkog dalmatinskog mjesta iščezava. "Muvinga" ima, živo je. Radi se, sadi se cvijeće, vozila komunalnog su u điru, a radnici koji su zaposleni na obližnjoj "Moreniji" marendaju. Primjećujemo, međutim, da popularna sintagma kako "nema pasa" ovdje ima dublju, nekako prijeteću konotaciju. Naime, psi su obično prateći članovi mladih obitelji, a ovdje nema ni mladih obitelji, pa ni pasa.
U samom centru dječje igralište strši poput provokacije, moglo bi se provući kao djelo konceptualne umjetnosti koja kontrastom između razigranih boja i sive stvarnosti neumoljivo prstom upire u činjenicu da je mjesto mrtvo. Napravljeno je, poput ružičastog obećanja, na početku mandata mladog načelnika Matka Burića. No, prazno je.
Ako tu i tamo naiđete na neko mlađe lice, pitate domaće tko su. Nisu lokalci, kažu. Ali, vidite to i sami. Pitaju gdje je dućan.
Došli su zbog sezonskog posla. Proljeće je, sve je zeleno, radi se punom parom, i rekao bi čovjek da je sve u savršenom redu. Zaključio bi kako se Zaostrog, poput ostalih ljetovališta-spavaonica manje-više usnulih tijekom zimskih mjeseci, priprema za sezonu, i kako su svi zasukali rukave jer su "nanjušili" otvaranje ekskluzivnog resorta u susjedstvu.
Međutim, sve je to daleko od istine. U mjestu se radi pod palicom načelnika, a ne privatnika, jer mjestom dominira starija populacija, kojoj je prioritetnije elementarno pitanje kvalitete probave nego popunjenosti kapaciteta i slijedom popunjenosti takujina kupnje novih sunčanih naočala iza kojih će "škicati materijal" po špici.
Prvi turisti, mahom iz susjedne BiH, i kamperi, ionako neće pohrliti prije 1. srpnja. U mjesec dana, kaže nam mama malene Monike, cijela će se ljetna gužva slegnuti, kao da je nikad nije ni bilo, i opet će nastupiti dugotrajna zimska siesta. Bonaca koja ne miriše na dobro, ravna crta koja medicinski egzaktno poručuje da se život ugasio.
Zimi, pa čak i sada, u vrijeme kada su na Rivijeri svi naelektrizirani, s već podešenim turističkim kodom za nadolazeću ludnicu, u Zaostrogu sve, čak i bez crkvena zvona, staje u podne. Zatvara se pošta, zatvara se škola, a zahvaljujući peticiji i radovima na susjednoj "Moreniji, samoposluga je, na radost malobrojnih, mahom vremešnih mještana, ostala raditi i tijekom zime.
Gvardijan Franjevačkog samostana fra Branko Brnas kaže kako strahuje da će za tri desetljeća u jednoj od kolijevki brojnih znamenitih ljudi, među kojima i fra Andrije Kačića Miošića, ostati tek – samostan. Kao podsjetnik na neka davna, bolja vremena u kojima je zaostroška područna škola imala i po 20 mališana.
Brojke novog Zaostroga (ili po godinama starog, kako vam drago), neumoljive su. Fra Branko veli da je krstio samo jedno dijete čija je majka iz ove župe, i to u punih šest godina. Ni to dijete ne živi u Zaostrogu – mlada obitelj ima adresu u Splitu. S druge strane, fra Branko tužno veli kako je u ovih šest godina pokopao 32 mještana. Dakle, 32 Zaostrožana pokopana, nijedno dijete s adresom u Zaostrogu kršteno, nijedan prvopričesnik na vidiku – uistinu crna "bilanca".
– Tko će kupiti ove kuće, tko će tu živjeti kada umru njihovi stanovnici? Pitam nekad ljude koji tu žive, i oni mi brzo odvraćaju, ni ne razmišljajući, kako se njihova djeca neće vraćati u Zaostrog. Za 20-30 godina se može dogoditi da ovdje ostane samo samostan – kaže gvardijan.
I dok brojke nisu nimalo ohrabrujuće, tračak svjetla ipak postoji. Nalazi se u kući Matutinovića. Zove se Monika, a u srpnju će dobiti i prijateljicu. Mještani kažu i da polažu nade u hotelski kompleks u Podaci, ali i sve druge objekte koji će se, kažu, jednog dana valjda raditi. Polažu nade u razvoj turizma. Vjeruju da načelnik Burić ima dobre namjere i da se ne boji posla.
– Ima neke nade u boljitak – stidljivo će gospođa Vera Migić, radnica zaposlena na uređenju mjesta, koja je najbolje rekla što misli o natalitetnoj politici kazavši da je rodila četvero djece.
– Toplo se nadam da će se mladi ljudi početi vraćati. Evo, već samim dolaskom načelnika Burića Zaostrog je procvjetao, on je zavirio u svaki kantun u koji već 30 godina nitko nije zavirio. I "Morenia" se otvara, mladi ako i ne žive ovdje, obnavljaju stare kuće u selu; tamo gore rađa se jedan mali Beverly Hills. Sve me to veseli i daje mi nadu da se škola, do 2024. godine, kada će moja unučica poći u prvi razred, neće zatvoriti – slaže se Monikina baka Zlata Matutinović, koja inače radi na mjesnom kiosku.
Monika se svim tim ne zamara, ona i ne zna za druge brige osim onih elementarnih. Sretna je kada je mama Ana nahrani i kad je u njezinu naručju, udišući mamin miris. Ljubav joj je dovoljna, a odrasli, oni na kojima je budućnost Zaostroga, u ljubavi prema rodnom kraju morat će naći itekako dobar motiv za borbu. Je li ljubav dovoljna ili su to tek romantične parole, raspravu su otvorili Igor Gnječ i Antonio Uldrijan, baš u vrijeme marende, između radova na hortikulturalnom uređenju mjesta.
– U čemu je rješenje za Zaostrog?! Treba vodit ljubav, ljudi moji – jednostavno će Igor.
– Nije ljubav dovoljna, što će ti ljubav ako nemaš od čega živjeti – podozrivo će Antonijo.
– Ma, kakvi, ljubav s tim nema veze – rezolutno će Igor.
Zbog ljubavi prema mjestu, Monikin tata nije išao u Njemačku, niti u Irsku, a nije da nisu postojale i te opcije. Zbog idealizma, a što je to nego ljubav prema idealima, načelnik Burić odlučio je krenuti u bitku s tužnom istinom o depopulaciji. Nadamo se da će do 2024. godine, kada će Monika postati prvašić, sada tek sramežljive slutnje neke bolje budućnosti postati početak jedne nove stvarnosti, možda jedne nove turističke priče.
Ana: Što nam fali? Sve!
Mama male Monike živi sa suprugom u obiteljskoj kući. U Zaostrogu, kaže, ima mir. Puno mira. A što nedostaje?
– Fali nam svega i svačega. Samoposluga sada, na sreću, radi, ali pitanje je hoće li dogodine. Kažu mi stariji mještani da je nekad tu bila i banka, i mesnica. Sada za sve moramo u Gradac. Mi bismo voljeli kada bismo više toga imali u Zaostrogu, pa i školu. Možda bude i još djece, tko zna. Možda se škola i ne zatvori... – zamišljeno će mama Ana.
Osim nje, s bebom ili malim djetetom u mjestu nema nitko. Anina prijateljica u srpnju treba roditi djevojčicu, pa će cure možda i skupa u školu.
– Više ljudi umire, nego se rađa. Dosta prijatelja je otišlo, nekamo, moj prijatelj iz Drvenika išao je u Irsku. Kaže da ovdje nema više što radit. Nadam se, tek, da će se produžiti sezona. Ako može Drvenik imati goste od petog mjeseca, možda bi mogli i mi. Očekujem da će i ovdje doći bolji dani – optimistično će Ana.
Prošle godine je radila u suvenirnici u Drveniku, a njezin suprug Tomislav radi s ocem u građevinskoj firmi.
Načelnik Matko Burić: Stanje je dramatično!
Politički habitus Matka Burića nije konfekcijski. Možda i ova tvrdnja zvuči kao klišej, ali da je predstavnik nove generacije operativnih, prošlošću neopterećenih mladih političara, vidi se ne samo iz načina na koji komunicira, niti iz dojmova koje o njemu nakon godinu dana imaju mještani ove velike općine, nego prije svega iz mjera koje su prilično konkretne, brzo provedene u djelo i, premda su za sada daleko od potrebne doze za liječenje metastazirajuće depopulacije, ipak idu in medias res, jer se obraćaju običnom čovjeku s običnim, svakodnevnim potrebama i pokazuju da se nova ekipa na čelu općine naoružala ustrajnošću i strpljenjem koje podrazumijeva tempo "korak po korak".
Ne zanosi se Burić, kaže da se radi o presudnim mjerama koje će privući ljude da se vrate, te kroz smijeh dodaje kako još puno pure moraju jesti da bi dosegli razinu kvalitete života pojedinih susjeda na Rivijeri. Ali, od nekuda treba krenuti...
– Jedan od glavnih razloga zašto sam se odlučio kandidirati upravo je činjenica da nam se događa depopulacija i pokušat ću to promijeniti. Prije 10 godina imali smo na području općine 215 djece u osnovnim školama. Sada ih je samo 115, dakle skoro duplo manje. Sigurno ima i gorih, no za općinu na bogatom području situacija je zaista dramatična. Potezi u prvih godinu dana mandata možda i jesu simbolični u odnosu na problem, ali vidljivo je da se radi. Povećali smo rodiljnu naknadu s 4000 kuna na 7500 kuna. Prvašićima smo podijelili tablete, kabinete u školama opremili informatički. Ove godine uvest ćemo i ljetni program vrtića, a sufinanciramo čak 80 posto ukupnog troška, što smo, doduše, kao praksu naslijedili. Dajemo besplatan vrtić socijalno ugroženima, a braniteljima i pripadnicima DVD-a cijena je 20 posto manja. U svim mjestima napravili smo dječja igrališta, a tamo gdje su bila, napravili smo još jedno. Nastojimo privući mlade i kroz program poticanja proizvodnih pogona, što radimo u suradnji s Ministarstvom državne imovine, pa ćemo općinske prostore davati za kunu proizvodnim pogonima koji će raditi cijele godine. No, svjestan sam da su sve te mjere nedostatne ako se ljudima ne osigura posao. Zato smatram da je otvaranje "Morenije" značajan potez i čvrsto vjerujem da će se svrsi privesti i ostali objekti na području općine Gradac – kaže Burić.
– Treba raditi na proširenju turističke ponude jer, premda to zvuči kao politička floskula, turizam treba širiti na predsezonu i posezonu – veli Burić.
Kako tumači činjenicu da je Zaostrog toliko nazadovao?
– Zaostrog je uvijek imao jaku akademsku zajednicu. Ljudi su odlazili školovati se i nisu se vraćali, jer za VSS ovdje nema posla. Da se ne lažemo, da nisam dobio posao, ni ja se ne bih vratio. Bez posla nema ostanka – kaže Burić.
Na području općine 18 je derutnih objekata koji čekaju pravni rasplet i investitora. Većina ih je u Gradcu, jedan u Zaostrogu.
– Napravili smo veliku buku oko toga, poslali rješenja za rušenje tamo gdje nismo našli vlasnike, kontaktirali sve moguće institucije, što hrvatske, što u BiH, podigli smo famu, i nadamo se da će se uskoro početi stavljati u funkciju – odlučno će Burić.
'Nekoć smo samo doktore i odvjetnike davali'
Igor Gnječ, Vera Migić i Antonio Uldrijan rade na hortikulturi u Zaostrogu. Igor je iz Gradca, živi u Zaostrogu.
– Zaostrog je uvijek bio alfa i omega. Sve same doktore i odvjetnike je dao. A, sada nema nikoga. Mogao bi gol proći zimi, nikom ništa ne bi bilo čudno, ne bi ni primijetili. Da nema kampova, ne bi bilo ni gostiju, a svi znamo kakvi su to gosti. Uzmu knjigu i čitaju je cijeli dan. U samoposluzi se kupe dvije breskve, dvije jabuke, jogurt. Nema klijentele, a nema ni ponude. Evo, po ovom restoranu ne bi ni znao jesi li u Bosni ili na moru. Možeš naručiti ćevape, ražnjiće, sarme... – slikovito će Igor.
Pitam koji je prosjek godina. On kaže – 85!
– Ma, da ideš dijeliti ribu i ulje, ne bi imao kome podijeliti. Osim mačkama – dodaje on.
– Tuga i žalost. Tužno je da nema djece, nema perspektive za mlade. Kupili su stanove u Splitu, Zagrebu, a i što će ovdje... Raditi dva mjeseca?! Nekad je Zaostrog bio jak. Koliko je samo imena dao: Matutinovići, Despoti, Kosovići... Nego, sreća pa načelnik pokušava privući mlade. Prva mu je godina, okupio je mlade ljude, svi su na nogama. I nema sutra ću, sve što se radi ide odmah – kaže Vera.
Njezine tri kćeri su se udale i otišle s muževima, u Njemačku, Zadar, a ni sin ne živi u rodnome mjestu. Ne pamti kad su nekome u mjestu išli u babinje.
– Evo, planiramo baš ovog tjedna, maloj od Zlate Matutinović – domeće Vera.
Antonio pali cigaretu, zamišljeno, pa dodaje kako nije uvijek bilo tako.
– Dok je moj išao u školu, bilo ih je 15. A njemu su sad 22 godine – veli Antonio.
Fra Branko: Prošlo je 50 godina i ništa se nije promijenilo
Gvardijan fra Branko Brnas poduzetni je fratar koji se već godinama bavi hodočasničkim turizmom. Uspješno.
– Rješenje za spas Zaostroga je u turističkoj ponudi, ali ovdje uglavnom žive stariji ljudi. Njih možda petina je uz pomoć djece malo podiglo razinu kvalitete, ali većina se turizmom bavi kao i prije 50 godina. Pitaju me: gvardijane, imate li viška gostiju. Sve se svodi na dva apartmana, ali Zaostrog ima ogromne mogućnosti. Ako se može lijep novac zaraditi gore, u selu, zašto ne bi i ovdje, uz more? Ali treba stvoriti uvjete za to, i pritom mislim i na državu i na lokalnu zajednicu – kaže gvardijan.
Crne brojke iz župne knjige
990 duša živjelo je u Zaostrogu 1925. godine
596 duša zabilježeno je 1939. godine
374 ljudi živjelo je tu 1955. godine
296 brojka je iz 1962. godine
350 ljudi prijavljeno je danas, ali stvarnih stanovnika samo je 168
60 godina prosjek je životne dobi današnjih Zaostrožana
12 posto mještana ima više od 80 godina
7 djece kršteno je u Zaostrogu 1973. godine
25 djece kršteno je ratne 1992. godine
8 djece, od koje samo jedan Zaostrožanin, kršteno je 1999. godine
5 djece kršteno je 2010. godine, ali nijedno iz Zaostroga
4 djece kršteno je u 2015. godini, samo jedno iz Zaostroga
9 ljudi umrlo je u 2017. godini
4 ljudi umrlo je u pet mjeseci ove godine
32 ljudi pokopano u posljednjih šest godina
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....