Bivše radnice 'Dalmatinke': Muški su se za nas jagmili jer smo imale dobre plaće

Priča o “Dalmatinki”, nesuđenoj “Livnjanki”, nije samo priča o razvoju tekstilne industrije i industrijalizaciji dijela Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. Ona je, ujedno, i priča o radničkom samoorganiziranju, od davanja krvi do sportskih i kulturnjačkih aktivnosti, u čemu bismo mogli pronaći korijene interesa današnjih udruga, ali i svjedočanstvo o emancipaciji žena Cetinske krajine u vrijeme kad je feminizam kod nas bio jednako stran pojam kao i, recimo, GMO. Ona je, među ostalim, i dokaz da su načela stambenog zbrinjavanja radnika zaista funkcionirala u prošlom režimu.

Kako je Vice uvjerio drugove

Isto tako, tužna sudbina sinjske tvornice u poraću, zaključno s njezinom privatizacijom, odnosno prodajom braći Ladini i, konačno, zatvaranjem 2009. godine, ujedno je i upozoravajuće svjedočanstvo o tranziciji na hrvatski način, u kojoj su ekonomski divovi samoupravnog socijalizma, što zbog nesnalaženja i nespososobnosti prilagođavanja uvjetima na slobodnom tržištu, što zbog privatizacijskih i drugih makinacija - jednostavno nestali. Kao da ih nikad nije niti bilo. Možda i nisu automatski iščezli iz kolektivne memorije, ali ih se u javnosti baš nešto i nije spominjalo kao neke svijetle primjere, valjda kako ne bi netko došao na bogohulni zaključak kako je i u vremenima mraka nešto dobro funkcioniralo. U redu, zamišljeni vrtić u krugu tvornice nikad nije zaživio, ali zato su mnoge sinjske obitelji do stana došle zahvaljujući upravo činjenici da je netko njihov radio u “Dalmatinci”.
Zanimljivo, ta tvornica nije ni trebala biti izgrađena baš u Sinju. Sve je bilo spremno da pogon nakon rata nikne - u Livnu. No, zahvaljujući lobističkim talentima sinjskog prvoborca i kasnijeg ministra ribarstva Vice Buljana, 20. rujna 1952. svečano je u rad puštena “Dalmatinka”, a ne “Livnjanka”. Navodno je Buljan, po kojem je nastala i serija “Čovik i po” s Borisom Dvornikom u glavnoj ulozi, uvjerio drugove na višim instancijama da je u sinjskom polju moguće uzgajati pamuk. Ostalo je, kazat će Sinjani, povijest.

...a onda je uslijedila privatizacija...

Povjesničarke umjetnosti Jelena Pavlinušić i Dragana Modrić te grafički dizajner Nikola Križanac, redom sinjska dica, autori su izložbeno-istraživačkog projekta “Dalmatinka Sinj”, kojim propituju važnost nasljeđa propale tekstilne tvrtke, hraniteljice stotina obitelji Cetinske krajine, čiji društveni značaj zapravo predstavlja temelje modernizacije tog dijela Hrvatske.

Svojim projektom, koji će biti okrunjen velikom izložbom iduće godine, naravno, uz prateću monografiju, žele ukazati na ulogu koju je “Dalmatinka” imala u širem društvenom i kulturnom kontekstu te naglasiti njezinu važnost u kolektivnoj memoriji stanovnika ovog kraja. I zato bi ovaj projekt trebao, kaže autorska trojka, imati svoju edukativnu, ali i katarzičnu stranu.

Nastavlja se prikupljanje fotografskog materijala i novinskih članaka, snimljen je videouradak “Dalmatinka” u kojem su nekadašnje radnice osvrnule na svoj rad i život u tvornici.

Novi materijali se redovito pojavljuju na Facebook stranici projekta, uspostavljena je i suradnja sa zagrebačkim Tehničkim muzejom, kao i Muzejom istorije Jugoslavije iz Beograda. Dosadašnji rezultati predstavljeni su, zasad samo Sinjanima, na tribini “Kultura sjećanja” prije nešto manje od godinu dana.

“Uz sve to, pokušavamo osvijestiti i važnost očuvanja industrijske arhitekture ‘Dalmatinke’, čija se zgrada nalazi u centru grada. Zgrada čiji je arhitekt bio Lavoslav Horvat smatra se spojem stilske jednostavnosti, arhitektonske čistoće i funkcionalnosti. I dok su recimo u Rijeci najdalje otišli u vrednovanju svoje industrijske baštine, mi još kao da nemamo svijest da je to važno. Iako je to u neku ruku i priča o devedesetima, o ratu, uništavanju kolektivne memorije”, priča Dragana Modrić, inače voditeljica sinjske Galerije “Sikirica”.

U redu je imati sjećanja

Zametak projekta bila je izložba o tvornici koju je Jelena Pavlinušić organizirala u prostoru vojarne prepuštene nevladinim udrugama, potom joj se priključio Križanac, a s obzirom na to da se Dragana upravo bavila projektom “Žene u Dalmatinskoj zagori”, bilo je logično da se ova trojka udruži oko zajedničkog cilja.
Do organizacije velike izložbe, u Sinju će gostovati srodni aktivistički projekti, pa tako i multidisciplinarni projekt “Početnica zajedničkog djelovanja” koji potpisuje zagrebačka umjetnica Andreja Kulunčić, uključujući i radionicu “Osnove direktne demokracije”.

Predstavit će se i splitska Udruga za kulturu i vizualne umjetnosti OUR (Organizacija udruženog rada), a organizatori festivala Željezara Sisak će prezentirali koncepciju svog festivala kao primjer revitalizacije i valoriziranja industrijskog naslijeđa.

Kad zavlada tišina i praznina

Kako je, govoreći o Dalmatinki, konstatirala splitska arhitektica Stanislava Odrljin, “ideje koje će biti iskazane u budućoj izložbi ne pripadaju nužno nekom političkom sustavu ranijeg vremena, već nečemu osnovnijem - ljudskoj želji da se zajedno nešto dobro doprinese svojoj zajednici, sebi i budućim generacijama”.
Samo, takav je diskurs nemoguć bez pogleda na vlastitu prošlost bez ikakvih kompleksa i predrasuda, dodat ćemo. Uostalom, i autori projekta su nam posvjedočili kako je odaziv bivših radnica “Dalmatinke” više nego dobar (“Očito je kako su zapravo te žene jedva dočekale da mogu negdje pokazati fotografije i druge uspomene”), ali i da su bile donekle suzdržane, čak i oprezne u verbalizaciji svog odnosa prema danima u tvornici, očito oklijevajući u hvaljenju prošlih vremena. No, kako kaže Modrić, “mi im samo želimo poručiti da je u redu imati vlastita sjećanja, da tu nema i ne može biti ništa sporno”.

Jer, posebno je interesantno kako se, kroz organizaciju poslova i promjenu nekih njihovih navika (recimo, kad je riječ o odijevanju radnih hlača i uvođenju noćne smjene) mijenjao i društveni položaj radnica, koje tako postaju svojevrsne “heroine svog doba koje su, ne znajući, utirale put emancipaciji svake žene Cetinske krajine, ovog dijela Dalmacije, Hrvatske, tada Jugoslavije, rekavši veliko ‘ne’ svim negativnostima i predrasudama ukorijenjenim u tradiciju”, kako to konstatiraju Modrić i njezina kolegica iz Muzeja Cetinske krajine Daria Brković u knjižici-katalogu izložbe “Iz Cetine Rusalke izašle - žene koje su pomicale granice”.

Otići od kuće u tvornicu? Nezamislivo!

“Ne samo da su prvi put izlazile iz okvira patrijarhalnih sredina nego su, postajući financijski neovisne, mijenjale svoj podređen položaj i unutar obitelji”, tvrde Modrić i Brković, podsjećajući kako se u tom razdoblju teško probijala mentalna barijera po kojoj je ženskoj djeci bila sramota odlazak u školu jer je njena uloga u društvu, prije svega, bila uloga kućanice i majke. “Pomisao da bi djevojka otišla samostalno iz svog obiteljskog doma, obrazovala se i radila u tvornici bila je gotovo nezamisliva”, dodaju autorice, naglašavajući koliko je zapošljavanje u Dalmatinci, uz Zakon o osmogodišnjem obvezatnom školovanju iz 1950. godine, utjecalo na promjenu kolektivne svijesti o društvenoj ulozi žene.

Istina, “Dalmatinke” više nema. Ni industrijska proizvodnja u Hrvatskoj, pogotovo ona tekstilna, nije baš na zavidnoj razini. Ali nitko ne može kazati da iza čitave priče o tvornici, koja bi danas statistički riješila problem nezaposlenosti u Sinju i okolici, baš ništa nije ostalo.

Hrvoje Prnjak

Pazi se bombona i da te ne zavedu! "Ja iz planine došla, ujutro sašla i išla u Sinj u Općinu, kome sad u Općinu ja to ne znam... i otalen sam išla sekretaru u Dalmatinci... sekretar me ispita... pitali su me koliko imam godina i koliko imam sposobnosti, škole... i donila sam svjedodžbu... koja je tila ić dalje u školu mogla je... bilo je nas četiri sestre... mater mi je rekla iđeš u tvornicu, prvo ja pa onda i druge... jedanaest sam godina davala plaću materi... bili smo sirotinja... možda i ne bi ja sama davala al mater je pitala jesi primila i onda ajde uzet brašna i to... nediljon ujutro ajde na Pode i nedilju pridvečer nazad... pokojni ćaća kaže tako se ide i gotovo... nije niko u selu radio osim ja i Neda... jedna žena stara mi je rekla ničiji bonbon nemoj uzet... da me niko ne zavede... da ne iden u gostione i to..." (iz svjedočanstava bivših radnica Dalmatinke objavljenih u knjižici \'Iz Cetine Rusalke izašle\')

Nemoj kod bezobraznih žena “Većinom su to bile mlade cure, dica.. ja sam imala 16 godina... neke žene su prve išle u Dugu Resu da nauče posa... onda bi one nami pokazale... a sve su to bile cure... skoro nijedna nije bila udata... morale smo radit prvo u svojoj robi, al u gaćama... poslin smo dobile robu... nosila sam šotanu, šudar sam odma skinila... cure odale gologlave... naćuli kose... nisu se više šudari nosili... Danica i ja smo se tamo upoznale... ona je mene vidila di idem niz Ređiju... pitala me čija san... onda joj ja kazala... onda san ja išla u nje da mi digne kose... začešljaj se i uredi... sredi se ja i ona i izađi vanka... pokojna Šima bi rekla odnija te đava kud odaš... šta će svit o tebi reć... nedilja bila... Danica i ja ajmo mi... dala mi Danica neku smeđu jaketu i mi na grad... mojoj materi je u Udovičićima rečeno kud si poslala dite kod onih bezobraznih žejna... to se tako tada gledalo na one žene koje su radile u Dalmatinki, da su bezobrazne...” (iz svjedočanstava bivših radnica Dalmatinke)

Za krađu se odma dobija otkaz “Nekad si radio za strojem osan sati i dikad se nisi ima kad vode napit... tebi je norma postavljena toliko i toliko kila... to moraš napravit... šta više pribaciš normu više te i plati... najdraže bi mi bilo radit stodesetku... kad bi nama došla na vitlo... ima bi kad sist i očistit stroj... za krađu se odma dobija otkaz... jedna Ljuba metila na ključić malo konca, na kapiji kad su prigledavali našli joj i odma je dobila otkaz... mi smo se sve slagale... kad bi mi došle u noćnu smjenu digni prst jedna... onda se cilu noć na račun toga smiji... a nema šta... gore nego dica... pivale smo uvik, uvik... mi smo bile devorke... za ove ovdan oko Sinja ove brnaške... nisu se one tile družit s nama, a ni mi s njima... za nas su se jagmili muški... zagledali su se jer smo mi radile, imale plaću, a koja je to žena tada radila... malo njih je radilo... ma moj Bože, ko bi reć da će se to zatvorit...” (iz svjedočanstava bivših radnica Dalmatinke)

Morala sam slušat cilo selo “Radila sam... kopala sam... samo nisam kosila travu i žito... drva sikla... živila san s materom i ćaćom, al nisan ničeg bila pošteđena... kakvi... morala sam i prat i spremat... moralo se radit po kući... ovce su bile moja zadaća... niko drugi nije oko njih... ko mi je zapovida morala sam slušat... bilo nas je deset u kući... mi i stric i žena mu i dica... stric mi je Marko i Petar... Petar je poginija u ratu... imala sam dva brata i sestru... morala sam slušat skoro cilo selo... nije se smilo od mene čut ružne beside... nije bilo razlike... morala sam slušat strica i strinu sve isto ka i mater i ćaću... ljutilo me to, al tako se moralo... diš išta kazat, bilo me straj...” (objavljeno u knjižici ‘Iz Cetine Rusalke izašle’)