Boćarsko čudo u Naklicama

Fenomen nakličkih balotaša, pogotovo onih najmlađih, na koji sam naišao pišući nedavno reportažu iz toga mjesta, zaslužuje dodatno utvrđivanje gradiva, te nas evo u ovom pitomom mjestašcu nadomak Omiša po drugi put u kratkom roku. Fenomen? Čujte priču:

- Ja sam Duje Pirić, imam četrnaest godina, završavam osmi razred i još nisam odlučio di ću nastaviti školovanje. Boćanjem sam se počeo baviti 2009. godine. Tri puta sam bio prvak države, jedanput sam, a dva puta u paru sa Stipom. Nastupija sam tri puta za U14 reprezentaciju, jedanput u Monaku i dva puta u Sloveniji... U Monaku sam na turniru nacija, nastupilo je deset reprezentacija, bija drugi - ispovijeda svoju čudesnu priču veseli dječak.

‘Ni 500 kuna nisan dobija’

Igra on i nogomet u “Poljičaninu” iz nedalekih Srinjina, ali balote su - balote. U ovim krajevima se, još dok su bile od drveta - kljenovina je najbolja - igraju oduvijek i u Naklicama se prenosi predaja po kojoj su njihovi stariji osvajali pečene volove na balotaškim turnirima.

I Dujin otac Damir bavi se boćanjem, igrao je u “Nade” u prvoj ligi, a 2006. godine proglašen je najboljim sportašem u gradu Omišu. Sam Duje prošle je godine proglašen najperspektivnijim mladim sportašem u gradu na ušću Cetine, a dida mu Ante je 1984. godine osnovao Boćarski klub “Naklice” koji je jednu godinu nastupao i u Prvoj ligi, a trenutno se natječe u Trećoj, s popriličnim izgledima za plasman u viši rang.

- Ja sam Stipe Pivčević, imam šesnaest godina, učenik sam drugog razreda Pomorske škole. Tri puta sam bio prvak Hrvatske, dva puta drugi, tri puta treći. Držim rekord Hrvatske u “preciznom” s 31 pogotkom iz 37 pokušaja. Nastupa sam za reprezentaciju, a 2013. godine bio sam najbolji kadet u Hrvatskoj. Igra sam i prvu ligu u “Nade”, ali neću više, ne isplati se - iznosi svoju priču Stipe.

- Što, ne plaćaju ništa?

- Je, tribali su mi platit putne troškove i još 500 kuna misečno, ali nisam dobija ništa.

I otac mu je boćar, nastupa za “Naklice”, a Stipe ima dvojnu registraciju, tako da nastupa i za mjesni klub. S “Nadom” je, kaže, obišao cijelu Hrvatsku, a s boćarima “Naklica” ide do Zadra.

- Ja sam Ivan Čorić, imam šesnaest godina, pohađam gimnaziju. Na državnom prvenstvu sam jedanput bio prvi, jedanput treći... Jednom sam bio na pripremama reprezentacije. Moj otac Tihomir bio je prvak države 1991. godine. On me “navukao” na boćanje.

- Kako?

- Kupija mi je balote! - odgovara treći naklički mladi boćar.

Te boće napravljene su od mesinga i s vremenom se troše. Obično se nabavljaju u Italiji, a jedan par košta 1600 do 1800 kuna.

Boćarski klub “Naklice” nema trenera - u cijeloj Dalmaciji samo dva trenera imaju licenciju za ovaj sport - a Duje, Stipe i Ivan - sva trojica s kategorizacijama Hrvatskog olimpijskog odbora - pričaju da su najviše naučili od svojih očeva. I “zglob” i “valj” i “korak” - elemente čije savladavanje prethodi rezultatima.
Boćari se tijekom jednog meča - koji zajedno sa zagrijavanjima zna potrajati i po četiri i pol sata - natječu u više disciplina: paru, trojci, pojedinačno, brzinskom, preciznom i štafeti.

Svećenik s bućama

Ivan Čorić zajedno s don Marinkom drži rekord lige u “brzinskom” s 38 pogodaka od 43 pokušaja... A don Marinko je četvrti zanimljivi sudionik ove priče i nakličkog boćarskog čuda. On je, naime, župnik u obližnjim Tugarima, župi kojoj i Naklice pripadaju. Ima 62 godine i, svjedočimo treningu, trči kao mladić.

- Ja sam se bućama (on koristi izraz buće, jer je, kaže, to književni termin) počeo baviti sa trideset i šest, i sedam godina, tijekom studija liturgike u Italiji. Rodom sam iz Vida - Narone, a u Metkoviću sam šest godina igrao Prvu ligu - priča nam don Marinko Jurišin, svećenik koji se cijelog života bavi sportom. Igrao je nogomet, trčao deset tisuća metara, tijekom boravka u Švedskoj bavio se i bovlingom...

Na službu u župu Tugare stigao je u kolovozu prošle godine, a Nakličani su ga odmah pozvali da im se pridruži, te, evo, trenira i nastupa za njihov klub.

- Posao u župi ništa ne pati zbog mojih buća. Kad se nešto hoće, nađe se načina da se sve stigne napraviti. Najvažnije je da ljudi vide da želim dobro, a kad to uvide, onda se čuda mogu napraviti - kaže prije nego će se ponovno vratiti treningu.

- Radija sam ka šofer i bija u Francuskoj, Italiji, Grčkoj... I svugdi sam vidija: ljudi igraju na balote. U ladu bocun vina, a oni se na putu balotaju - priča, promatrajući trening, Josip Kuvačić Jopi (71), prijatelj našeg starog znanca Miljenka Vrkića (71), predsjednika Mjesnog odbora Naklica i istoimenog boćarskog kluba, koji nas obasipa rezultatima ovdašnjih klubova, jer osim BK “Naklice” ovdje djeluje i BK “Sveti Ante”.

Međutim, nije ovo sportska rubrika da bi rezultat bio primaran. Ovo je Dalmacija.

Dražen Duilo
Snimio Duje Klarić/CROPIX