Dalmatinskom zagorom haraju vukopsi; Lovac Ivica Buljubašić: Te su beštije strojevi za ubijanje

Čemu kriti, zašto o tome šutjeti dok se na biokovskim sjevernim padinama događa uništenje i egzodus stoke i divljači, zašto ne progovoriti kako se zaleđem šetaju agresivni vukopsi, hibridi balkanskog vuka i psa, uglavnom njemačkog ovčara?

Intrigantna pitanja i navode iz Imotske krajine otvoreno prisnažuje Ivica Buljubašić, počasni predsjednik zagvoškog lovačkog društva “Zec”. Otvorivši Pandorinu kutiju, na površinu je izvukao priču o sve većem broju agresivnih hibrida, psećo-vučjih mutanata, koji nanose ogromnu štetu po selima Dalmatinske zagore.

Posljednjih nekoliko sezona na području Zabiokovlja sve su učestalije priče o napadima vukova, koji u traženju žrtve dolaze tik do kuća, ispod samim prozora. Ljudi se ne mogu načuditi kako su se vukovi toliko okuražili da u svojoj nezasitnosti, agresivnosti, bez problema čak napadaju pse na prizemnim balkonima.

Tu su nam priču potvrdili tijekom posljednjih mjeseci u nekoliko sela s južnih dijelova Imotske krajine. Ivica Buljubašić je milijun posto siguran kako su u svim tim scenarijima napade predvodili vukopsi.

Rušilačka energija

- Te su beštije strojevi za ubijanje. I što je najgore, toliko su snažni da će brzo iskorijeniti našeg domaćeg vuka. Znam točno o čemu govorim, već 50 godina kontinuirano pratim i vodim evidenciju o vukovima ovoga kraja. Osim što sam lovac, ja sam i lovočuvar za lovište Zagvozd i državno lovište Osoje. I dobro znam što se događa. Nikada ovako nešto imali nismo. Dogodilo se da je vukopas nadjačao vuka. Hibrida ima više od autohtonih vukova. A to znači samo jedno: ako se nešto ne poduzme, autohtonog vuka će nestati. Ostat će samo vukopas. To će biti velika tragedija - kaže Buljubašić.

Ne govori tek olako, iza njega je iskustvo, lovački staž, bilježnica u kojoj već pet desetljeća notira sve o vukovima, njihovim migracijama, brojčanom stanju, otiscima u snijegu. Prema njegovim računicama, na potezu od Zabiokovlja do BiH sada se šeta nekih 20-ak jedinki. Po njegovim procjenama, 60 posto od tog broja otpada na vukopse.

- To nije vuk, a nije ni pas. To je kombinacija gena u kojoj se skupila vučja glad i pseća znatiželja. Tamo gdje vuk staje, vukopas ide. Objašnjava to i kako su u stanju doći do kućnog praga, preskočiti balkonski zid i zaklati psa. Vukopas se ničega ne boji, on je napadački krvoločan, ne bježi od čovjeka kao obični vuk, što može zahvaliti psećim genima. Nezasitni su, nemaju mira, gonjaju stalno. Proučavajući sam otkrio i kako vukopas ima drukčiji otisak šape od vuka, što se najbolje vidi u snijegu. A zapremina mozga mu je manja nego kod psa. Ima i drukčiji raspored zubi, pravi veću ranu - veli Buljubašić.

Odobrenje za odstrel

Zabrinut je jer se obistinilo ono što je odavno govorio, nadajući se kako će se struka sastati, početi raditi na strategiji. Po ljestvici alarmantnosti od 1 do 5, problemu daje ocjenu 4. Svjestan je dobro nečeg iščašenog što se pojavilo u prirodi, što aktualni lovni režim, zabrana odstrela vukova, ne rješava. I onda se događa, kaže, da se sustavno brani i prisnažuje stvaranje nove vrste.

- Ma kakvi, vukopas u po dana dođe u naselje. Nije do sada napadao čovjeka, ali tko može jamčiti da neće. Sto posto sam siguran da je u Zagvozdu ovog jednog psa zaklao vukopas. Platili su i moji lovački psi. Po otisku sam vidio da je to napravio hibrid. Zabrinut sam, zbog snage združenih gena to je rušilačka čista energija, on preuzima ulogu alfa mužjaka. On će izgurat, uništit vuka. I šta ćemo tada? A već sada imamo opsadno stanje. 20 vukova hara na potezu od Biokova do BiH. A bilo bi normalno da ih je najviše pet. Nešto treba napraviti po tom pitanju - kaže.

Prije četiri godine autorica ovog teksta imala je za Slobodnu Dalmaciju ekskluzivni razgovor s čovjekom koji je na imanju pokraj Dinare othranio vukopsa.

Nastao je kao rezultat parenja kućnog njemačkog ovčara i vučice pronađene u šumi koju je othranio na mlijeku. Okotila je dva štenca, mužjak je preživio, postavši čistokrvni vukopas, biće iz narodskih legendi. Nije pokazivao agresivnost, ali ni pretjeranu želju za druženjem. Nije, ispričao nam je tada njegov vlasnik, ni kod donošenja hrane pokazivao emocije slične psećim. Uvijek je gledao ispod sebe, s velikim oprezom. Vukopas iz priče poslije je pobjegao, no pitanje je koliko se takvih hibrida danas u tajnosti goji pod velom tišine.

- Ima ih i to nije dobro. Goje ih ljudi, ja sam čuo za nekoliko takvih primjeraka. Vukopas se ne smije uzgajati, ali svejedno ga ima u kavezima. I struka je potvrdila nakon obrade da vukopsi postoje. A u prirodi im parenje ide još lakše. Zato predlažem okrugli stol, da sjednemo ko ljudi, dogovorimo se što dalje. Moramo dobiti odobrenje za odstrel, pa nek se utvrdi pravo stanje na terenu. Broj tih životinja se mora smanjiti. Moramo spasiti što se spasiti dade. Da je broj vukova sveden na razumnu mjeru, tada nam on ne bi bio neprijatelj. Ali ovo što imamo, vukopas, to je neprijatelj kakvog odavno vidjeli nismo - veli Ivica Buljubašić.

TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ

Znanstvena potvrda Prije četiri godine priču o postojanju vukopasa potvrdio nam je prof. dr. Josip Kusak, sa Zavoda za biologiju zagrebačkog Veterinarskog fakulteta, stručnjak za vukove. Među brojnim obrađenim uzorcima otkrio je u tom razgovoru postojanje hibrida, štoviše od tadašnjih šest dokazanih primjeraka četiri su stigla iz Dalmacije. Jedan je križanac, naveo je tada, čak došao iz zatočeništva. Mahom su svi križanci nastali kao kombinacija vučice i psa, doznali smo tijekom razgovora.

Višestruka šteta S pojavom vukopasa ni vuk više nije zaštićen kao lički medvjed. Zakon ga je zaštitio novčanim kaznama, čak s 40 tisuća kuna moraju se dati u slučaju odstrela. Zakon ima jednu priču, priroda drugu, a lovci treću. A kada se sve zbroji, realna situacija ne odgovara nikome, loša je za prirodu, loša za lovce, stoku i njene vlasnike, a kako stvari stoje, s pojavom hibrida loša je i za vukove.