Dernek u Sinju za Veliku Gospu: zlatne balote i "papreni" janjci

Svi su putevi ovih dana išli za Sinj, kako pod Kamičkom kažu, u dane Alke i Velike Gospe. Hvala nebesima na struji, mogla se vela misa pratiti preko zvučnika, a usput šetati po velikom derneku koji se prosuo svim uličicama, trgovima i parkovima viteškoga grada.

Krenuli smo s Pijace nizbrdo, Brnaškom ulicom, koja se u subotu mogla nazvati i Potravska: bukara, kašika, kolača, glinenoga suđa, svakoga narodnoga blaga nagnali su Potravljani. Čak i balote – od zlata.

- E pa nisu baš zlatne, al su klenove, kuvane u brončanoj smjesi. A ove crne u ulju. Ima i nekuvanih. A bukare su smrikove – pokazuje Marko Kunac, koji sa svojom Ivom drži banak po sredini ulice.

- Kupuju li balotaši?
- E i ne baš, sad su svi na ovima plastičnima. Al ne da se usporedit s drvenima, to je kemijetina. Onda imam vrimena, pa san smislija pismicu za uz gusle.
- Aj da čujemo.
- Na sve strane zuji se i zvoni, narod plaše – il mi ili oni... I čitava na vlasti elita oće silon da uskrsne Tita... Vriđaju nan osjećaj i prava; daj’ Hrvatska slučajno država!

Do njih harmoniku svira crnomanjasto momče, neku tužnu pismu, pa malo i upada u kapu.

- Odakle si svirče?
- Iz Bjelovara, Mateo, imam petnaest godina.
- Pa što tužno sviraš, imaš li koju dernečku, više će ti ljudi dat.
- E pa sad se tako osjećam, pa sviram po duši.
- A di sviraš?
- Po cijeloj Hrvatskoj, svuda. Al na moru je najbolje – kaže i nastavlja iznova svoju rastegnutu, sjetnu baladu o tužnome sviraču.

Nema derneka bez ušćipaka! Čiji su?
- Sinjski! Kad smo u Sinju onda su sinjski, u Vrlici vrlički, u Splitu su domaći, a u Čavoglavan hrvatski – uči nas marketingu Kata, a ta priča radi:
- Ne možemo napeć koliko se traži.
- Kad ste zagrijali ulje?
- Sinoć u jedanaest. Najjače je bilo noćas od tri i po do šest i po kad su hodočasnici nagrnuli. A čekaj, ti si onaj kad otvoriš novinu, pa iz ćoše gledaš jel da – pripoznala me šefica: - Ma nu njega!

Korak dalje blago je zemljano Ivana Knezovića; peke i druge naprave za kuvanje i pečenje.
- Ove velike peke su za cilo janje...
- Janje cilo?!
- E pa šta je to... Onda lonci, šaldine, bandeua, to je s ovin ušima sa strane pa put gori, ćup za čuvanje svega, arapski tažin za kuvanje mesa i povrća u svojin sokovin, podpeke, onda ove šta ih boduli zovu lopiže i kuvaju brudet u njima, a mi u Potravlju mlikarice jer smo varili mliko...
- A svrati vamo, vidi kašike, varnjače, ove s kljukon, lopatice, javor sve – ubacuje se Luka Kunac.

Pa ko voli nek izvoli, a mi šetamo dalje po prepunome Sinju: krcato je ljudi na misi, krcato je svetište, štekati, nigdi mista nema.

U gradskome perivoju je tradicionalno konačište za hodočasnike, a mi ugledasmo grupu baš valjano premorenih, muški spavaju ko klade, cure bdiju nad njima.

- Mi smo iz Knina, a krenuli smo iz Kijeva, to je oko pedeset kilometara. Hodali smo od šest i po popodne do šest i po ujutro, dvanaest sati – kažu Karla Josipović (16) i Nina Vujević (16), a u to se bude i kninski junaci.

- Piši da znaju ljudi; ne idite na hodočašće u starkama jer će vam otpast noge ka i meni – preporučuje Josip Sarić (18), a Karlo Milošević (17) priča kako su na dugi put krenuli slučajno:
- Naletili smo na njih dvi jučer na kavi i rekoše da bi put Sinja. Pa ajmo. Eto ti.

Dvadesetogodišnjaci Dario Škegro i Josip Periša pridružili su im se, ali na biciklama. Pet sati su vozili.
- Meni je ovo peta godina. Iša sam jedanput pješke, tri puta stopom, sad biciklom, a dogodine ću autom – isplanirao je Dario.
- Kako ćete doma?
- Doće ćaće po nas.

Prepoznali su svoga kninskoga kapelana fra Ivicu Lukača, koji je taman pristigao na zajedničko fotografiranje u hladovini.
- Dobro je, živi ste i zdravi, vidimo se u Kninu – pozdravlja ih.

U sinjskom parku se na ovaj dan, vele neke procjene, na “stolnom nogometu” okrene oko dvije tisuće prasadi i janjadi.
- Bolje idu prasci, 120 kuna je kilo, nego janjci, dvista kuna kilo. Ne moran ni objašnjavat zašto – tumači Nediljko Tičinović iz Glavica, znojan od pete do glave, u paklenoj vrućini uz velike ražnjeve je milijun stupnjeva.
- Puni sve šta ima, ne smi ništa ostat u ladnjači – izdaje zapovid šef i mesar Ivica pa tuče satarom po banku, svit čeka, nema vrimena za pripovidi, pa da mi začepi usta na brzinu gura u ruku sočnu pečenu kožicu:
- Neman kad, evo ti pa se zabavi!

Zabavit smo se odlučili u obaveznome lunaparku, moraju i dica imat svoj kantun. Navala se očekuje popodne, a u balunu koji se valja po bazenu zatičemo sedmogodišnju Franku Labrović. Kako nam je trenutno nedostupna, tata Davor i mama Marija, koja za ruku drži trogodišnju Doru, tumače nam da je Franka vlasnica dvije zlatne medalje iz gimnastike. Iz Osijeka su došli.
- Al nisu Labrovići iz cetinskoga kraja?
- Jesu, iz Glavica, otac je otišao 1947. u Slavoniju.
- Vlak bez voznog reda?
- Aha. A u Glavicama imamo kućicu pa smo svake godine ovdje. Kupamo se na splitskome Žnjanu.

A sada kultura. U Alkarskim dvorima nekidan je otvoren Muzej alke. To je nešto za vidjeti, savršeni spoj tristogodišnje tradicije u suvremenom postavu. Svugdje ekrani koje otvaraš na botun, čuje se alkarska muzika, šetaš uz impozantne figure alkarske čete na konjima, velike poznate glave iz povijesti alke, prikazi obrane sinjske tvrđave... Oduševljena je i trogirska obitelj Mustra, majka Anela, otac Željko i kćerka Tea Petra.

- Fascinantno, došli smo vidjeti jer nas je zanimalo, ali nismo očekivali ovakvu savršenu kombinaciju vizualnoga i stvarnoga. U Dalmaciji sigurno nema ovako dobrog muzeja, kao da nismo u nas – kažu Mustre, a Tea Petra vodi nas do velikog ekrana sa simulacijom sinjskog boja: potežeš po površini osjetljivoj na dodir s jedne strane turske topove i puške, a s druge braniš grad kao alkar. Svaka čast!

DAMIR ŠARAC
FOTO: BOŽIDAR VUKIČEVIĆ / CROPIX
JAKOV PRKIĆ / CROPIX