Posljednjih dana hrvatske medije opet su „preplavili” tekstovi austrijskih i čeških novinara, raznih bjelosvjetskih influencera, TikTokera, blogera i drugih koji drvljem i kamenjem napadaju našu obalu zbog visokih cijena. Naravno, Dubrovnik im je, kao i godinama do sada, glavna meta.
Posljednji „šok” doživio je gost koji je u restoranu na Srđu, možda najpoznatijem u Hrvatskoj, kako i sam priznaje, pijuckao kavu i sok uživajući u ptičjoj perspektivi cijelog Dubrovnika i okolice. Sok i kava, kaže, prema cjeniku stoje 12 eura, ali „čim progovoriš hrvatski, dobiješ popust za domaće pa platiš 10 eura”. Dubrovnik je, zaključuje, skuplji od najjeftinijeg mjesta u Dolomitima!?
Uspoređivati Dubrovnik, koji je prema službenoj UNESCO-ovoj definiciji jedinstveni europski povijesni spomenik sa zidinama, tvrđavama, kulama i bastionima od 12. do 17. stoljeća te gotičko-renesansnim crkvama, samostanima, palačama i fontanama, a ujedno je u urbanom, posebice turističkom smislu, moderno razvijen grad, smiješno je, da ne upotrijebimo neku drugu riječ.
No nama novinarima to je jako zanimljivo pa prenosimo kojekave gluposti. Nažalost, očito volimo rezati granu na kojoj sjedimo, i mi novinari zajedno s ministrom turizma, koji je uoči ove turističke sezone pokrenuo lavinu oko cijena koja se globalno zakotrljala.
No svjesni smo da prosječan turist malo zna i još manje drži do povijesti i vrijednosti spomeničke baštine općenito, a kamoli dubrovačke. Pa bi možda na svakoj pločici na Stradunu trebalo pisati:
„Dragi turisti, hodate po istom kamenu po kojem se hoda od 1667. godine jer ga je netko posljednjih 356 godina održavao. To nas Dubrovčane jako puno košta. Zahvaljujemo na razumijevanju.”
Sumnjam da bi nekoga to dirnulo u srce, pa predlažem drugi natpis na svakoj kamenoj pločici Straduna:
„Dragi turisti, hodate po istom kamenu na kojem su se snimali filmovi Robin Hood Origins i Ratovi zvijezda. A to ima cijenu. Zahvaljujemo na razumijevanju.”
Mislim da bi nakon ove informacije turisti imali puno više razumijevanja za cijene u Dubrovniku.
Naravno, postoje gradovi u Austriji i Češkoj koji se po starosti i očuvanosti mogu usporediti s Dubrovnikom, poput Salzburga, Praga ili, recimo, Českog Krumlova. Ali ako pod „usporediti” podrazumijevamo cjeloviti doživljaj povijesne cjeline, fortifikacija, arhitekture i povijesnog identiteta, Dubrovnik je ipak prilično poseban. Stoga bi, kada govorimo o cijenama, bolja usporedba bila usporediti Dubrovnik s austrijskim i češkim turističkim pandanima, primjerice Kitzbühelom i Špindlerůvim Mlýnom, najpoznatijim skijalištima tih dviju zemalja.
Idu li naši kritičari iz Austrije i Češke skijati tamo u srcu zimske sezone ili to ipak nije za njihov džep pa biraju puno jeftinija skijališta? Kao što većina Dubrovčana bira ona u susjednoj BiH.
Prosječan smještaj za sedam dana ljetovanja za dvije osobe u Dubrovniku, u srcu turističke sezone, stoji oko 2.500 do 3.100 eura. Sličan boravak u Kitzbühelu, jednoj od najpoznatijih i najskupljih austrijskih zimskih destinacija, koju ni većina Austrijanaca ne smatra jeftinom, iznosi 2.500 do 3.300 eura, i to bez ski-passa.
A njega će dvije osobe za sedam dana platiti oko 1.000 eura. Dakle, tjedan dana ljetovanja za dvije osobe u Dubrovniku u špici kolovoza može koštati gotovo isto kao premium zimski odmor u Kitzbühelu, i to bez ski-passa. Nešto je jeftiniji Špindlerův Mlýn, popularna češka skijaška destinacija, pa za isti tip boravka morate izdvojiti 1.800 do 2.100 eura, a za ski-pass dodajte još oko 600 eura.
U Dubrovniku ćete na udarnim lokacijama unutar gradskih zidina platiti 5 do 8 eura za pola litre piva, ali isto toliko stoji i u Kitzbühelu, i to ne nužno u najskupljem après-ski baru. Ni po pitanju hrane u toj usporedbi Dubrovnik nije nužno preskup. U gradu postoje fast-food i casual restorani gdje se može pojesti kvalitetan obrok za 10 do 20 eura.
Naravno, ako želite večerati u restoranu s pogledom na more, unutar zidina, uz vino i vrhunsku uslugu, račun će biti znatno veći. Ali to nije posebnost Dubrovnika. Isto vrijedi za Prag, Beč, Kitzbühel, Salzburg, Veneciju ili bilo koju drugu popularnu europsku destinaciju. Recimo, u centru Praga, češkom pandanu našeg Holly bureka, trdelník, kolač koji se vrti na štapu i miriše na cimet, može koštati oko 8 eura.
Treba biti pošten i reći da turist u Dubrovniku ne kupuje samo apartman i kavu. Kupuje nekoliko dana u gradu koji ima povijesnu cjelinu pod zaštitom UNESCO-a, jedinstvene zidine, more, otoke, povijest, arhitekturu i atmosferu koju nije moguće preseliti u neki drugi grad. Zato bih našim kritičarima savjetovao: Ako želite najjeftinije pivo, kavu, sok... i najjeftiniji apartman, Dubrovnik vjerojatno za vas nije pravi izbor.
Možda je to Albanija, koju nazivaju europskim Maldivima. Još uvijek je jeftinija, iako više nije ekstremno jeftina kao prije.
Ljetovati u Sarandëu, Ksamili ili Himarëu svakako je jeftinije nego u Dubrovniku, no i tu postoji ono „ALI”. Turisti se, naime, sve češće žale da cijene rastu puno brže nego prije i zamjeraju omjer cijene i kvalitete usluge, odnosno „price abuse” ili, kako to Dubrovčanima znaju spočitavati – „deranje gostiju”. Uz to, kao nedostatke navode čistoću, osim u dobrim i skupim hotelima, probleme s otpadom, neuređene ulice i javne prostore, kanalizaciju, parking...
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u svom izvješću iz 2026. izričito navodi da nagli rast turizma stvara pritisak na vodu, energiju, otpad, zdravstvene i sigurnosne sustave, osobito u najposjećenijim destinacijama. Kod Ksamila je situacija posebno problematična u kolovozu. Lokalni turistički izvori navode da kanalizacijska infrastruktura još uvijek teško prati rast turizma, a parking i gospodarenje otpadom veliki su problemi.
Za običnog turista Albanija je sigurna destinacija, iako joj je američki State Department dao Level 2 – Exercise Increased Caution. Hrvatska, recimo, ima najsigurniji, Level 1 – Exercise Normal Precautions.
Također je problematična i cestovna infrastruktura, posebice lokalne ceste, iako Albanci posljednjih godina jako puno ulažu u infrastrukturu. UNDP navodi da ceste, luke, zračne luke i željeznica još nisu u potpunosti prilagođene turističkom rastu, a ograničeni javni prijevoz i signalizacija dodatno otežavaju kretanje.
S druge strane, ulaganja su ogromna, posebno u infrastrukturu sjeverne Albanije, uključujući ceste, vodu, javni prijevoz i upravljanje otpadom. Albanija se definitivno ubrzano razvija, posebice u turističkom smislu, i prava konkurencija Hrvatskoj mogla bi postati za desetak godina.
No do tada....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....