Malo tko se sjeća da je Turistička zajednica grada Dubrovnika 2017. godine osvojila nagradu "Best stay" u kategoriji "Najbolja destinacija za luksuzni turizam". To je priznanje potvrdilo dugogodišnju strategiju razvoja Dubrovnika kao destinacije izvrsnosti, usmjerene na goste visoke platežne moći koji traže vrhunsku uslugu i autentičan doživljaj.
No, prati li ponuda izvan luksuznog smještaja i nekoliko vrhunskih restorana ove epitete, posebno kad je riječ o Gradu u zidinama?
U trci za nemalom zaradom, naš najveći biser, okružen stoljetnim zidinama, prepun je restorana, kafića i suvenirnica, s tek tu i tamo kakvom butigom koja opravdava predznak "elitni".
Govoriti o elitnom turizmu, kako naglašava vijećnik Gradskog vijeća i predsjednik Gradskog kotara Grad Marin Krstulović, bespredmetno je u situaciji kad oduvijek imamo masovni turizam u kojem smo neodrživi.
– Prodali su se prostori, pa su se prodali ljudi i tako smo sve prodali istima. Molili smo Grad Dubrovnik da svoje prostore, kojih ima dosta, ne iznajmljuje za restorane, nego za djelatnosti potrebne stanovnicima Grada, bez obzira na to gdje žive. Prije se sve moglo kupiti u Gradu, a sada nema ni mesnice niti ičega drugog. Jedino što imamo su patkice i bomboni – rekao je.
– Ja kupujem kod Zvone i Zore u Gradu zato što vjerujem da ovo malo domaćih ljudi koji su ostali treba podržavati. Ostali su oni, Brbora u Lapadu i Grkeš u Mokošici. Cijene su kod njih iste ili jeftinije nego u bilo kojem velikom trgovačkom centru. Na kraju krajeva, to su naši sugrađani koji ovome gradu plaćaju poreze i to je za mene oblik domoljublja. Više ti ljudi rade za živi Dubrovnik nego svi zaposleni u upravi.
– Strategiju poboljšanja jasno smo definirali u Planu upravljanja, no ona očito nije provedena. Razočaran sam jer Grad Dubrovnik, umjesto da u predstavnicima stanara i građana prepozna partnere, u njima vidi neprijatelje. Dok građani kao ravnopravni akteri besplatno rade na Planu upravljanja, gradonačelnik više puta obećava obradu podataka od koje na kraju ne bude ništa – što je isti scenarij kao i s prostorom zajednice. Sudjelovanje građana u upravljanju nekome očito smeta – ističe naš sugovornik.
– Još 2016., dakle prije deset godina, utvrdili smo da imamo previše zauzetih javnih površina i da smo potpuno u monokulturi, ali od tada do danas nismo učinili ništa. Broj ugostiteljskih objekata ostao je isti. Ne može se Grad pretvoriti u restoran i onda se čuditi što je kamion zapeo u vratima od Grada. Ili što su svi gosti nezadovoljni gužvom.
Održivost nije postignuta. Ako i jest, onda je postignuta samo održivost biznisa, dok su nastradali svi oni građani koji Grad ne doživljavaju kao izvor vlastitog bogaćenja. Sve do završetka Domovinskog rata nijedan ulaz u Grad nije imao ni ogrebotinu, jer se dostava s Velikog mula do svih objekata obavljala traktorom. Danas smo količinu tih prostora povećali za deset puta i onda se čudimo što sve propada. Na Stradunu već nedostaju semafori jer to više nije pješačka zona – istaknuo je Marin Krstulović.
– Gdje smo to održivi? Ni Stradun više ne drži do količine robe i smeća. Nemam nikakav problem s ugostiteljstvom koje drže lokalni ljudi da bi živjeli, jer oni najčešće razumiju. Za one koji ne razumiju, ulice pored restorana nisu samo za tvoje stolove, već su javne. Buka nije za svakoga već je tvoja.
Za javne površine posebno je kriv Grad Dubrovnik jer i dalje nema nijedan parametar u odluci o tome koliku će tko i gdje javnu površinu dobiti. Zbog toga se s površinama prije trgovalo, a sada je to stanje zamrznuto na deset godina. I gle čuda, sada te stolove treba napuniti, a svi bi željeli elitni turizam. Usto, uokolo vladaju gužva, smrad i borba za svakog gosta. Da je Grad htio, bio bi rekao što mu treba, u kojem smjeru želi da Dubrovnik ide i donio bi odluke. No, očito im Grad treba samo kao zlatno tele, odnosno kao sef iz kojeg pojedinci grabe, vrlo često nauštrb samoga života.
Dao je i svoj prijedlog za brzinsko rješenje za elitnu ponudu:
– Zaklada "Blaga djela" i Grad Dubrovnik trebali bi u samo jednom, najboljem reprezentativnom prostoru raspisati natječaj za trgovinu superluksuzne robe, poput odjeće, satova i nakita. Proizvodi moraju pripadati nekom od deset najluksuznijih svjetskih brendova koji su globalno poznati, renomirani i jedinstveni na ovom tržištu.
Porto Montenegro ima Rolexov javni sat, a taj je sat ondje kako biste shvatili gdje se nalazite i kakvom se robom tu trguje. Ako nema zainteresiranih za takav luksuz, neka prostor ide za potrebe stanovništva jer stranci i dalje putuju kako bi upoznali ljude i autohtoni život, a ne plastične patke. Put prema rješenju donošenje je UPU-a na razini DPU-a, kako i piše u Planu, jer bi ondje trebalo biti točno definirano što se i gdje može otvoriti, pa tako i kada je riječ o luksuzu – rekao je na kraju Marin Krstulović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....