Preminuo je poznati dubrovački vidar Pero Jakobušić. Pomogao je mnogima, a ovako je govorio: ‘Sve se može izliječiti...‘

Napustio nas je poznati dubrovački narodni vidar Pero Jakobušić koji je tradicionalnim metodama liječenja pomogao mnogima. U rujnu 2019. Jakobušić je govorio za Dubrovački vjesnik. 

- Ti ćeš imat‘ unutarnje vene, a te rane koje imaš su rezultat tvoga nemara. Ne možeš protiv genetike ništa, ali je možeš držati pod kontrolom tako da ne činiš ludosti sa sobom! - ovako je započeo taj susret s Jakobušićem kojeg su ‘pacijenti‘ koji bi dolazili po pomoć zvali i spasiteljem.

Nema tko nije poznavao Pera, većina ljudi sa šireg dubrovačkog područja, ali i iz cijele Hrvatske, nerijetko i iz svijeta, s ovim su se zlatnim rukama upoznali još dok je u snazi bila njegova majka Kate koja je odlučila svoje bogato znanje, preneseno od djeda, prenijeti i na sina Pera. Poznavanje prirode, pažljivo promatranje i čista logika, uz bogato znanje o biljkama i životinjama, nešto je što se teško može naučiti u kratko vrijeme. Cjeloživotno iskustvo dodano je Perovoj pronicljivosti, i možemo slobodno reći, nepogrešivosti, barem kad je naša tadašnja fotografkinja Branka u pitanju.

- Čim ste ušle odmah sam vas skenir‘o, sve mi je jasno. Obje ste krvna grupa 0, to vam se vidi po koži, samo drugačiji tipovi, druge konstrukcije tijela, šokirao nas je gospar Pero tog rujna 2019. Dodat ću da je Branka krvna grupa 0 minus, ja 0 plus.

- Najgora krvna grupa, uz grupu B, uh! Odbija moje pripravke, ne mogu se razmazati, sporo rane zarastaju, s vama se stalno mučim, otkrio je Pero.

Opekline, ekcemi, strugotine, ožiljci, pa i nešto teži slučajevi tetiva nastradalih pod opeklinama ili ranama, raznorazne infekcije, stomačne bolesti, ništa to gosparu Peru nije problem.

- Nema nerješivoga, to ću vam odmah reći. Sve se može izliječiti, samo je pitanje kad ste mi došli. Traje dulje ako prođe dosta vremena od ozljede, i nešto brže ako vas dohvatim odmah. A što sam sve liječio? Ma tko će to popamtiti...

Dok smo pričali, neprekidno bi mu zvonio mobitel, ekcemi, opekline, porezotine, stare rane koje se ponovno otvaranju, ostrugani vozači motora, djeca, odrasli, stari i mladi, svi su čuli za njegovu vještinu.

- Ma ja vam to ne gledam kao nešto posebno, cijeli sam život to učio, gledao, pomagao i djedu i pokojnoj majci, nikad se nisam mislio tome potpuno posvetiti, a otkad sam pošao u mirovinu, vidio sam da je netko takav s takvim znanjima stvarno potreban, pričao je Pero.

Ljudi se, govorio je, sve više okreću njegovim prirodnim pripravcima, slušaju njegove upute koje nisu niti malo komplicirane a sasvim su logične. Uvijek je širio jednu te istu poruku. - Ljudima uvijek kažem da moraju doma imati četiri stvari - starinski sapun sa sodom kaustikom, prirodno napravljen, stolisnik, domaću rakiju i moju mast. S time se sve može riješiti.

Viču li pacijenti kad se rane i opekline stružu?

- Ajme da viču... Boli to, bome da viču, a ne obadam ja to, što ćeš, ostrugati se mora, nema druge, i oni to znaju pa se stiskaju, odgovorio je Pero.

Na pitanje zna li koliko je ljudi pomogao, odmahnuo je glavom

- Pojma nemam, tko bi to sve prebrojao! Neki su mi ostali u sjećanju, većinu zaboravim, jer mene ne zanima ništa prije ni poslije, kad mi čovjek dođe, vidim što je i pomognem, odmah mu priopćim za koliko će dana to biti u redu, i nakon toga ja zaboravim, idemo dalje, često im i imena ne znam i nije me ni briga, bitno je da riješimo ozljedu. 

Ispred nas je bio naslagao tek mali dio onoga što je uspio dokumentirati, jer ‘nema živaca slikavati‘. Gledali smo u stravične ozljede, prije i poslije.

- Poštujem liječnike, posebno one koji nakon nekog vremena vide da od kemijskih načina liječenja nema poboljšanja, pa se savjetuju sa mnom i ja s njima, da bismo nekome skupa pomogli. Nedavno sam imao ljude, godinu i pol dana su se pokušavali izliječiti, obigravali liječnike, bolnice, probali sve metode, sve lijekove. Na kraju su finuli u mene. Mjesec i pol dana i rane su bile riješene. Znam da to ljude šokira, ali ja nisam ni mađioničar ni čarobnjak, moje tekućine su priroda, temelji mojih pripravaka i masti isto tako, treba znati prepoznati kakva je rana, kakva je koža i organizam tog čovjeka, i rješenje se nameće samo, govorio nam je Pero i pokazivao fotografije:

- Vidite li ovo malo dijete s opeklinama? Poslali su mi ga doktori iz bolnice, imam ih iz Pule, Lovrana, Splita, Zagreba, imam ih i ođe iz grada, pola ne priznaju moje prirodne metode i pripravke, polovica njih mi šalju pacijente jer shvaćaju liječenje koje ja radim, i ne samo opekline nego sve bolesti kože, stomačne bolesti, 99 vrsta ekcema ima na svijetu, jučer sam imao četvoricu s problemima kože. Imao sam jednog doktora koji ima četiri svoje klinike u Münchenu, doveo je ženu i kćer. Godinu i pol dana ih je on sâm liječio i bile su sve gore. Ja ih vidim kad mi dođu, takve sam naravi, i kažem mu - bit će za šest dana. On je samo zakolutao očima i pao dole od šoka. Neki dan su mi ovoga s cijelom bedrom prebacili s helikopterom u mene gore na igralište, nastradala mu je žila ispod opekline. U mene je to za 14 dana bilo izliječeno. Moji pacijenti govore za mene, ja ne mogu reći ništa, pričao nam je Pero i žalio se kako će morati sutradan ugasiti mobitel i pozabaviti se pripremom svojih masti i pripravaka. - Ost‘o sam doslovno bez išta, eto toliko mi je posla bilo u zadnje. A jednom kad skupim sve što mi treba iz prirode, i krenem pripremati, nema stajanja, zato jedan dan vazda gasim mobitel i pripremam zalihe.

Nije mogao uprijeti prstom koji mu je zadatak bio najteži ili najkompliciraniji, ili možda najlakši, svaki slučaj shvaćap je jednako ozbiljno, a svaka je ozljeda ili problem jednako težak za pacijenta. Najgore su opekline unutar nadlaktice i od članka prema nožnom palcu, tvrdio je Pero, jer najčešće nastradaju vene, skupe se tetive i gubi se funkcija šake ili stopala. Brojne kreme, tekućine, bočice i kutijice, sterilizirani instrumenti, gaze i sav ostali materijal svugdje su bile po njegovoj radnoj sobi, isticala se jedna stvarčica:

- Ovo ti je krv i žuč od poskoka u šprici. Jedna kap zatvara ranu čvršće od flastera i zavoja skupa, dezinficira, a istovremeno je pušta da diše.

Kako je prikupite - odmah smo se bile zapitale.  

- A evo vidiš ovako popričamo, oni sjednu i slušaju, nasmiju mi se nekad pa mi daju što mi treba.

Oprostile smo mu bile što nas je nazvao poskocima, pod uvjetom da nam pokaže djelovanje. Branka je kasnije na svojim ranama osjetila blagodati poskokovih izlučevina.

- Imao sam jedno dijete, došlo je opečeno, a nikad ga nisam zamotao, ima nepune četiri godine. Doveo ga je otac. Mali je alergičan na mnoge trave, i trebao se inhalirati vrućim morem ali dijete kao dijete, dohvatilo se teče i prolilo se. I evo ga, nema traga opeklinama, ispričao nam je Pero kojemu je ipak bilo najdraže pomoći najmlađima. 

- Moja je majka radila samo opekotine, djed je radio svakakva liječenja, a i sve drugo je znao, bio je spretan, a i ja sam kao i on. I kuću sam sam izgradio, stavio je u kamen, sredio, radio stotinu poslova i nisam se nikad stigao svemu posvetiti koliko sad kad imam vremena. A imam i potrebu pomoći, jednostavno je to takav poziv. Zašto ne podijeliti svoje znanje i pomoći ljudima? A i jedan od sinova je zainteresiran za nastaviti učenje i liječenje prirodom, skroman je bio ovaj sustjepanski vidar koji nije pravii razliku među ljudima. Ako su se obratili njemu, znači da imaju problem kojeg on može riješiti.

- Gospođa, to nije nikakav neurodermatitis, kako će dijete imati takvu ozbiljnu dijagnozu, znam što je, to vam je ekcem 46, ne brinite se, sve će bit‘ u redu, samo mi dovedite maloga, dogovarao bi Pero posjet s jednom majkom koja je izgubila nadu u izlječenje djetetovog tjemena, unatoč brojnim pokušajima, pregledima i lijekovima.

Naša je Branka preživjela jedan Perov tretman: ranu je očistio ‘na suho‘, natopio pripremljenom tekućinom i čistim gazama, mijenjao ih nekoliko puta, svaki put na gazi bi ostalo sve što je iz rane izišlo. Nakon toga – novo čišćenje, ovaj put malo čvršće, i struganje inficitranog dijela rane, do zdravog tkiva. Boljelo je za poludjeti, ali Pero je uz šalu ipak uspio!

Namazao je svojom pripremljenom mašću, pažljivo zamotao i dao joj upute kako će tretirati ranu iduća dva dana.

- Dođi mi u petak, da otkrijemo rane i završimo ovo. A ako ti se baš ne hoda, onda nemoj! 

Obećala je Branka da će slijediti upute, šepala je u japankama, ali je bila vidno mirnija, iako nije htjela priznati, unatoč slikama prije – poslije.

Na kraju je stiglo upozorenje: I ne čini više ludosti, nije za tebe s takvim stopalima planinarenje! 

Lažna Perova ljutnja upalila je kod naše Branke, a Pero je bio sretan jer je još jednom pokazao i dokazao - u prirodi je lijek!