Znate li kako se nekad na Pelješcu prenosilo vino? Mjehovi su se izrađivali od kože uškopljenih jaraca...

Na području Pelješke Župe vino je kroz povijest predstavljalo mnogo više od pića. Bilo je temelj egzistencije brojnih obitelji, simbol mukotrpnog rada i izvor ponosa lokalnog stanovništva. Prisjetili su se tih davnih lokalnih običaja na Facebook stranici "Oskorušno, Pelješac".

Prema predaji, vino se nekada skladištilo i prevozilo u mjehovima izrađenima od kože uškopljenih jaraca starih oko tri godine. Takvi su mjehovi bili iznimno čvrsti i prikladni za duge transportne putove. Otvori su se zatvarali posebno izrađenim drvenim zatvaračima, poznatim kao trtajuni, koji su osiguravali da sadržaj ostane sačuvan bez prolijevanja.

Dolaskom vremena prodaje vina, život u selima započinjao bi još prije svitanja. Mještani su pripremali mazge za put, a važnost posla bila je tolika da su se životinje posuđivale i među susjedima koji međusobno nisu održavali dobre odnose. Potreba za zajedničkim radom i osiguravanjem prihoda od vina nadilazila je osobne nesuglasice.

Nakon što bi mazge bile nahranjene, na njih su se pažljivo utovarivali puni mjehovi vina. Povorke vinara potom su kretale kamenitim putovima prema Crkvicama. Putovanje je prolazilo u tišini, koju su prekidali tek zvukovi samara i koraci životinja, dok se sunce polako uzdizalo iznad okolnih brda.

U Crkvicama ih je čekao brod koji je održavao vezu s Trpnjem. Mijehovi puni vina ukrcavali su se s posebnom pažnjom jer je svaka kap predstavljala rezultat višemjesečnog rada u zahtjevnim uvjetima peljeških vinograda. Po dolasku u Trpanj vino se ostavljalo u unaprijed dogovorenim kućama koje su služile kao skladišta i mjesta trgovine. Nakon prodaje ili predaje kupcima, prazni mjehovi vraćani su vlasnicima za novu uporabu.

Ovakav način trgovine vinom imao je šire značenje od same gospodarske aktivnosti. Predstavljao je povezanost ljudi sa zemljom, vinogradima i morem te je odražavao važnost međusobne pomoći i iskustva prenošenog generacijama. Svaki prijevoz vina svjedočio je o upornosti peljeških vinara koji su, unatoč teškim uvjetima života i rada, uspijevali održavati svoje obitelji i gospodarstva.

Stari putovi prema Trpnju stoga su ostali zapamćeni kao simbol vremena u kojem se vrijednost nije mjerila isključivo novcem, nego radom, ugledom u zajednici i sposobnošću da se od vlastitog truda osigura život obitelji. Takva tradicija i danas se smatra važnim dijelom pelješke baštine i identiteta.