A je li tako trebalo biti? Zašto je imotska tvrtka u vlasništvu Splitsko-dalmatinske županije trebala pasti na tako niske grane? Tko je tome kriv? Zašto se baš u tom nesretnom Imotskom bauk neuspješnih privatizacija nekada uzornih gospodarskih čimbenika morao pokazati u svoj svojoj crnini?
Dijelili i dobit
Sva ta pitanja zaokupljaju imotsku javnost, a odgovora niotkud. Kako protumačiti činjenicu da je od nekada gotovo 7000 zaposlenih Imoćana sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u gospodarskim subjektima, danas ostalo samo njih oko 90, i to u PK-u “Imota”, kojoj također ne cvjetaju ruže i gdje se još ne nazire privatizacija. Nakon “Trimota” krajem prošle godine, sada i “Vodoprivreda” odlazi u stečaj ili, bolje rečeno, zaborav.
− Da, na žalost tako je, i tu nema izbora − veli nam sadašnji direktor “Vodoprivrede” d.d. Berislav Šanić, dipl. ing.
− Boga molimo da nam se što prije uvede stečaj kako nam razni vjerovnici sa sudskim nalozima ne bi uzeli ovo naše sirotinje. Bolje da to sebi prepiše država, pa da se onda dobro razmisli hoće li se moći iz stečaja dalje ili će se sve ugasiti. A radili smo izvrsno, posebice sredinom i krajem devedesetih godina. Poslovi vezani uz Hrvatske vode, graditeljstvo, izgradnja sportske dvorane u Runovićima, doma za starije, graničnog prijelaza Vinjani Donji, da ne govorim o cijelom nizu poslova. Uredno su se i na vrijeme obavljali posao, bilo je gotovo 110 zaposlenih, dijelili smo i dobit.
- A onda je došla prijelomna 2000. godina s promjenom vlasti. Zbog nedostatka poslova, te smo godine zabilježili prvi gubitak od 4,5 milijuna kuna. Uzrok tomu je prelazak s domaćeg na, uvjetno rečeno, globalno tržište, pri čemu troškovi terenskog rada iscrpljuju tvrtku. Moram priznati, a što izgleda apsurdno, da su teškoće nastale zbog toga što smo radili po zakonu. Ni poslovi na Hvaru, na trogirskoj rivi i na otocima od 2001. do 2003. godine nisu nas uspjeli spasiti. Povećao se broj bolovanja, a 2006. uveo se paralelni račun, kako to čine mnoge tvrtke, nisu se plaćale obveze državi i dug je enormno rastao. Danas iznosi 34 milijuna kuna, od toga 11 milijuna kamata.
- Baš ta godina bila je zadnja šansa za spas “Vodoprivrede”. Bilo je poslova, iz druge i treće ruke, no svakim danom sve manje. Prava je kriza nastala krajem 2010. i 2011., kad je izgubljena svaka nada u spas. Ja sam došao na čelo tvrtke u trenutku kad je bilo sve već gotovo. Sve smo pokušali. Nadzorni odbor je 1. ožujka poslao pismo Vladi, ministru Čačiću, da se tvrtka restrukturira, da se dug pretvori u vlasnički udio, no odgovor nismo dobili. Radnici su dobili 10 zaostalih plaća, potražuju ih još šest, a sada nam dolaze ovrhovoditelji.
Novi početak
U razgovoru s predstavnicima Županije ovih dana inzistiramo na tome da i oni, kao većinski vlasnici, požure ulazak stečajnog upravitelja. Mi ćemo ponuditi model da se tvrtka ozdravi u stečaju. S pedesetak radnika i opremom koju imamo mogli bismo početi ispočetka. No, hoće li nas netko poslušati, upitno je − rekao nam je Berislav Šanić, ističući da sadašnja vrijednost tvrtke s pokretnom i nepokretnom imovinom, koja je još 2006. godine upisana na ime države, iznosi oko 10 milijuna kuna.
− Ne želim nikoga prozivati, u Imotskom se sve zna pa je suvišno govoriti. Ali, duboko sam uvjeren da do ovoga nije trebalo doći − odlučan je Šanić.
TEKST I FOTO: BRACO ĆOSIĆ
