Irska nije jedini otok koji privlači Hrvate, ima nešto i u Braču! Supetar bilježi impresivne brojke, je li ovo čarobna formula?

Bijela kuga odavno je pokucala na vrata Hrvatske, ali kao da je ta pošast, koja prijeti ekonomskoj i socijalnoj stabilnosti zemlje, postala vidljivija tek kad su ulaskom u Europsku uniju počela masovna iseljavanja modernih (hrvatskih) nomada.

Rezultate u učeničkim klupama nije trebalo dugo čekati: u ovom trenutku Hrvatska nema niti pola milijuna učenika u osnovnim i srednjim školama. Brojke pokazuju da je u novu 2018./2019. krenulo oko 472 tisuće osnovaca i srednjoškolaca, a, recimo, u zadnjoj školskoj godini prije ulaska u Europsku uniju 2012./2013. bilo ih je oko 515 tisuća – samo ovi šturi podaci pokazuju da se u pet godina njihov broj smanjio - za oko 44 tisuće.

Ministrica obrazovanja Blaženka Divja krekla je na početku nastave u rujnu kako ove godine imamo 500-tinjak prvašića manje nego lani, te da 117 škola nije upisalo ni jednog učenika. Da ne pretjerujemo s brojkama, navest ćemo još samo jedan podatak koji pokazuje sve razmjere nevolja s manjkom učenika, a o kojima su se novinarska pera već dobrano istrošila.

Brojke uzimamo iz nalaza državne revizije o učinkovitosti kapitalnih ulaganja u osnovne i srednje škole za razdoblje od 2014. do 2016. godine, a postupci revizije provedeni su od srpnja prošle do sredine svibnja ove godine. Nalaz je pokazao kako je u odnosu na Mrežu školskih ustanova (o kojoj je odluka donesena 2011. godine) do listopada 2017. čak 70 područnih škola, formalno se kaže "privremeno", prestalo s radom, i to – upravo zbog nedostatka učenika. Gotovo četvrtina područnih osnovnih škola koje su još uvijek radile, ili njih 296, imala je manje od 10 đaka.

Pustoš u okolici Splita

Najgore je stanje u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je vrata "privremeno" u tom razdoblju zatvorilo 13 područnih škola, potom u Primorsko-goranskoj njih devet, u Karlovačkoj osam te u Ličko-senjskoj sedam. Jedine županije u kojima u tom razdoblju nije bilo ni jedne područne škole koja je "privremeno" obustavila rad jesu Grad Zagreb, Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka, Osječko-baranjska i Međimurska županija.

Tužni i opustošeni krajevi bez djece – a danas je toga pošteđen rijetko koji naš kraj od Slavonije do otoka i zaleđa – realnost je o kojoj je sve teže govoriti i pisati. Ali ovaj put, tragom teme, naišli smo i na nekoliko "svjetiljki u tunelu" koje potvrđuju da ipak, možda, postoje i dva lica kad je u pitanju ova obrazovna tematika.

Tako smo ove školske godine svjedočili da je mala područna škola na otoku Zlarinu, koja je u ovom desetljeću zbog manjka učenika tri godine bila zatvorena, upisala najprije sedam, a u konačnici osam prvašića. Najprije ju je 2016. godine "oživila" djevojčica Ema, koja je ondje bila jedina učenica sve do ove jeseni, kad joj se u razredu pridružila napokon brojnija generacija prvašića. Priča je tim veća kad znamo da je stvarnost naših škoja obično obrnuta. Ili možda ne? Jer, sljedeći svijetao primjer dočekao nas je u Osnovnoj školi "Supetar" na Braču, u najvećem mjestu na tome otoku s oko 4000 stanovnika.

Porast 50 posto

Ravnateljica supetarske osnovne škole Dubravka Menjak, jedna od žena u mjestu nadaleko poznatome upravo po tome što gotova sva ključna upravljačka mjesta drže pripadnice ljepšega spola, ovu je dužnost preuzela prije tri godine. Samo u tom razdoblju broj učenika njezine škole, u čijem su sastavu i područne škole "Nerežišća" te "Sutivan", porastao je za gotovo 50!

– U školskoj godini 2015./2016. škola je imala 377 učenika, sljedeće godine njih 391, lani ih je već bilo 410, a ove školske godine 425. Imamo više učenika nego neke splitske osnovne škole! Iduće školske godine najvjerojatnije ćemo premašiti brojku od 500 učenika jer su predviđanja da ćemo upisati čak 54 prvašića (ove godine imamo ih 31), i to samo u matičnoj školi u Supetru, u Područnoj školi "Nerežišća" 10, kao i ove godine, a u PŠ "Sutivan" 13, dok ih je ove godine bilo osam – precizno nam iznosi podatke ravnateljica Menjak.

Tko onda ne bi imao razloga za optimizam, iako je on u matičnoj školi ljepotici u Supetru donekle u sjeni činjenice da već godinama muku muče s nedostatkom prostora, a nemaju ni sportsku dvoranu, pa djeca na tjelesni i po kiši i vrućini moraju ići do one gradske, odnosno srednjoškolske, udaljene kilometar i pol.

– Već sljedeća godina donijet će najmanje 23 prvaša više u matičnoj školi, što za nas znači potrebu za jednom učionicom više (sada ih imamo 10), a te uvjete ne možemo ispuniti. Naša županija i Grad pokrenuli su priču o izgradnji nove školske zgrade, ali zbog broja prvašića sljedeće godine to moramo ubrzati – poziva ravnateljica Menjak na rješavanje ovih gorko-slatkih muka.

Gradske vlasti hvali; upravo su dobar razvoj grada i, što je osobito važno, potpora djeci praktički od rođenja do završetka školovanja, vrtići, otvaranje radnih mjesta u gradu i otoku, pokretanje različitih projekata neki od razloga, smatra ona, što se život, a onda i trendovi, ovdje polako mijenjaju u odnosu na ostatak (opustošene) Hrvatske.

Sezonci na duži rok

Da nije Irska jedini otok na koji građani Hrvatske, a osobito Slavonci, hrle, potvrđuje i to što većem broju školske djece ovdje, uz relativno povoljnu demografsku sliku, pridonose i dolasci/povratci obitelji s djecom, ali ne samo iz Lijepe naše.

– Jedan dio su oni koji su se ovdje zaposlili kao sezonci, pretežito iz Slavonije, a onda su im se otvorile neke prilike da ostanu i tijekom godine. Imamo i obitelji čiji jedan od članova vuče podrijetlo iz Hrvatske, a ovdje se s obitelji doselio iz Njemačke ili Bosne i Hercegovine. Ali ima i stranaca, iz Poljske, Mađarske, imamo Engleze u Postirima, ali to je već druga općina. Što koga motivira da ostane ovdje, ne znam. Ljudi dođu, zaljube se, valjda je nekome i naša zemlja privlačna! – kaže kroz smijeh ravnateljica Menjak.

Ne zaboravlja dodati da se u Supetar znaju preseliti obitelji iz drugih dijelova otoka Brača, dijelom i zbog dobre povezanosti ovoga mjesta sa Splitom.

Čarobna formula

Plus za školu je svakako i to što od ove godine sudjeluje u eksperimentalnoj provedbi kurikularne reforme, a samo zbog toga ovdje su se iz drugih bračkih škola prebacila dva učenika. Eksperimentalna "Škola za život" dovela je i jednog novog djelatnika, a za ravnateljicu Menjak nema dvojbi da je sudjelovanje u, po mišljenju nekih, rizičnom projektu ipak dobitak za mlade generacije i samu školu.

– Nije to samo zato što će škola dobiti novu opremu, djeca i nastavnici tablete, nove eksperimentalne udžbenike. Promjene! To je ključ. Ako će rezultat u konačnici biti taj da će se nešto promijeniti, bit ćemo sretni što smo u tome sudjelovali – kaže optimistična i poduzetna ravnateljica.

Iz toga pozitivnog primjera nije teško zaključiti kako sinergija brige lokalne vlasti, uz neke državne poticaje, mogućnost zaposlenja, vjerojatno i povoljnija klima, dobri uvjeti za život, dobra prometna povezanost, sve pomalo, mogu pridonijeti tome da u našim školskim hodnicima ne utihne dječji smijeh.

Već na drugom kraju, a zadržimo li se samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, tužnija slika, ona koju najbolje ilustriraju brojke s početka teksta. Ove školske godine ključ u bravu morala je staviti Područna škola "Kljenovac", jedna od četiriju područnih škola Osnovne škole "Tin Ujević" Krivodol u općini Podbablje, u Imotskoj krajini. Djece nema, Imotska je krajina u posljednjih dvadesetak godina, nevjerojatno zvuči taj podatak, morala zatvoriti čak 21 područnu školu.

Nikad manje prvašića

– Još 2010. godine u našoj smo školi imali 319 učenika, a sada 269. U matičnoj školi u Krivodolu nikad manje prvašića, svega četiri ove godine – rečenica je koju često ovih dana mora ponavljati Mario Karin, ravnatelj OŠ "Tin Ujević" u Krivodolu.

– Nije li Imotski jedan od gradova s pozitivnim prirodnim prirastom? Možda se situacija poboljša idućih godina – pitamo ravnatelja s kojim smo uspjeli porazgovarati telefonom.

– To je više zato što u Imotskom ima dosta prijavljenih iz Hercegovine. Neće ta djeca u školu ovdje! – siguran je ravnatelj Karin.

U pitanju je, pisalo se ovih dana, tako dospio i opstanak drugih, prije svega preostalih područnih škola ovoga kraja.

Nedostaje sadržaja

– Lokalna uprava pokušava nešto napraviti, ali što možete? Ode li neko dijete studirati u Zagreb, Split, više se ovdje ne vraća. Sve su to generacije rođenih od osamdesetih na ovamo, sve se iselilo, nema kuće da netko od obitelji nije otišao. A i nemaju se gdje vratiti, nema proizvodnje, osim rada u javnim i državnim službama, nikakvi se poslovi ne nude – govori ravnatelj Karin.

Ima i primjera da ljudi imaju posao, ali ga ostave, odlaze tražiti bolju budućnost. Malo je krenuo turizam, ali, kako kaže ravnatelj Karin, trebalo bi biti više dodatnih sadržaja, a ne bi bilo loše ni pomoći mladima da razviju posao, na primjer, mladim OPG-ovcima.

– Imotska krajina oduvijek je bila na braniku domovine, a dojam je da političari ovdje dođu samo kad su izbori, traže pomoć. Ovaj kraj zaslužuje više. I nisam za ukidanje malih, područnih škola. Možda jesmo "na škrgama", ali ako i to ukinemo, sela su gotova! – jasan je ravnatelj Karin. Možda se ipak dogodi nekakav "bum", kaže, ali to su snovi koji danas, izgleda, nadilaze politiku "malenih mjesta" srca ljudi toga kraja, kako je pjevao njihov veliki Tin.