Ispovijest Dalmatinca koji je mladost proveo u Legiji stranaca: Čuva san Francuze na Tahitiju, moga san spavat s kojom sam tijo, ali šta će ti to kad moraš odma u doktora

- Volio san legiju. Bilo je teško i lipo. Vozio san i helikopter, nije mi bilo loše, barem ne zbog ženskih na Tahitiju. Tamo je stalno lito, pada topla kiša, nema zime, a ima dobrih plaža. Sad bi bila sramota da nakon pet godina u Francuskoj ne dobijen tih jadnih 100, 200 eura penzije. Vjerojatno će se to riješit, ali traje - govori nam Francuz (67), kako ga zovu u rodnim Brelima.

Nije on među Breljanima Josip Šošić, kako je upisano u hrvatskim dokumentima. A ni Soric Jedo. To ime su mu dali kad se pridružio Legiji stranaca 1972. godine, prije Ante Gotovine i prije Bračanina Franka Vlahovića koji je nedavno ispovijest iz te plaćeničke vojske izložio publici u splitskom hotelu "Park".

Za razliku od njih - pokazuje nam Francuz debeli fascikl - on već godinu dana prikuplja i šalje dokumentaciju potražujući mirovinu. I ništa nikomu ne zamjera. Državu čije drugo državljanstvo ima, kao i samu Legiju, voli preko svake mjere.

- Vidite koliko tu ima papira. I dica mi imaju francusko državljanstvo. Iman sina u Njemačkoj, i ja san bio tamo osamdesetih godina. A dvi ćeri su mi ode - usput će Francuz.

O danima provedenim u Legiji stranaca škrto priča, ne smije, oprezno će, ići u detalje.

- Ne mogu reć da san koga ubio, ne smin ja ništa govorit - kratko će.

Pitamo ga da nam barem kaže kako se pridružio Legiji.

- Bio san velik problem ode - jednostavno objašnjava.

Na naše inzistiranje slijedi nastavak.

- Jugoslavenska policija. Ti, banditi. Bio san najjači vozač na Makarskoj rivijeri sedamdesetih godina, gonjala me policija i ovo i ono. Ima san problema ko i neki. Pobiga san onda u Italiju s pasošon od rođaka, ličio je na mene, liči i dan danas. Pobiga san s tin pasošon sve do Nice i Monaca. Nisan ima šta jist, ni pit, a Legija me spasila. Pokupili su me i pitali da oću li ić s njima. I iša san. Prvo su me nahranili, pa su me odveli na Korziku di je težak trening. Teško je bilo, stvarno teško - prisjeća se Šošić.

 

Otvara velike albume sa slikama.

- Evo mene na Tahitiju, iman tu slika iljadu, a šta će mi to. Evo brodova, ovo san na Korzici, evo me na tenku - okreće stranice i pokazuje. Ponavlja "ne mogu protiv njih ništa kazat, samo oću da se malo požalin, da se to s penzijon ubrza".

Ne odustajemo, ako je već bježao, od jugoslavenske policije, znači li to da se u Legiju učlanio još za vrijeme dok su primali osobe s kriminalnom prošlosti, s dosjeima?

- Ne, ne. Kad san doša, već nakon 24 sata oni su znali ko mi je otac, mater, ma sve - ističe.

U Legiji je, veli, dobro živio. A kako i ne bi kad ga je prije toga jedno vrijeme i Interpol bio tražio. Ali, o tome neće, previše je intimno.

- To je plaćena vojska, ne mogu ja protiv Francuza, volin ih - uporno tvrdi.

Na Pacifiku, na otoku Mururoa - Mu-ru-ro-a, naglašava neobične slogove Šošić - Francuzi su radili atomsku bombu. Atol je to koji se prostire na 300 četvornih metara u otočju Tuamotu u Francuskoj Polineziji. Između 1966. i 1996. godine francuska vojska izvela je na njemu 41 atmosferski i 147 podzemnih pokusa s atomskom bombom.

- Tu san bio dio osiguranja od 18. siječnja 1975. do 1977. godine. Desetar. Ništa nisan smijo znat. Čuva san otok da niko ne dođe. Kasnije se Australija žalila, ne znan ni ja kako to iđe, i više se tu ne radu eksperimenti. Ima san slike, vidilo se na njima ono kad bomba pukne pa ode sve u zrak - pokazuje Francuz rukama te nezamislive razmjere.

- Strašno, strašno - zaključuje kao da se ne želi ni prisjećati što je vidio.

Na početnoj obuci dobro je naučio jezik. Da s nekim par dana priča francuski, odmah bi mu se, kaže, sve vratilo. Treninzi mu, međutim, nisu ostali u lijepom sjećanju.

- Ima san 21 godinu kad san bio u kampu na Korzici. Svašta su mi radili, ali ne smin o tome, ni ko, ni kako, ni zašto. Ne smin to pričat. Ovo šta piše Gotovina. I onaj Bračanin. To je džentlmen čovik, nije ko ja, sirotinja. Išli su oni godinama nakon mene, a tad više Legija nije bila šta je bila. Ja san tek kasnije svatio di san bio i šta san radio - veli Šošić.

 

Ponijelo ga, pa opet "koči".

- Neću ja da vi pišete išta loše o Francuskoj, volin ih i danas, dobri su ljudi - uporno će.

Obećavamo mu da nećemo. Dok razgovaramo, vani pada snijeg. Hvata se za vrhove palmi baškovoške rive. Nema toga, gleda Josip Šošić kroz prozor, na Tahitiju.

- To ti je sve tamo sirotinja. Moga si spavat s kojon god da si tijo, ali šta će ti to kad si mora odma u doktora - zamišljeno će.

Prebire opet po albumu, vadi fotografije plesačica u havajskim suknjicama i s kokosima na grudnjacima. Stvarno su lijepe.

Je li istina, pitamo, da na 100 kandidata u Legiju primaju eventualno jednog?

- Ma, to lažu, ne uzimaju vas jedino ako niste zdravi. Mene su primili dobro. Iman i pohvalnicu da san bio dobar vojnik. Reka mi jedan general "nemoj ti ostat, za tebe to nije, ajde kući" i tako san i napravio. Možda mi je ža, da san osta, ko zna bi li mi bilo bolje. A bilo je teško. Malo san traurig. Tužan. Dugo traje to da dobijen penziju i ništa više.