Krah industrijske zone: kaštelanske tvornice su 'izbrisane', zašto praznina nije popunjena modernom, nezagađivačkom proizvodnjom?; 'Napravljena je još jedna velika greška, učinilo se najgore što se moglo...'

U vrijeme dok je industrija cvjetala, s pojavom svijesti o ekološkom zagađenju, Kaštelani su znali govoriti "DC šporkaje, Jugovinil truje".

Procvat i krah 'male Kalifornije': industrijska zona u Kaštelima formirana je po nalogu Partije, a sve je počelo s tada najvećom tvornicom u ovom dijelu Europe

"DC" odnosno "Dalmacijacement" drugi je "kapitalac" u kaštelanskoj industrijskoj zoni, nastao 1957. godine, kad su se sve tvornice cementa i tvornica salonita u bazenu udružile u jedino poduzeće. Do te godine pet tvornica cementa poslovalo je samostalno: Prvoborac-Kaštel Sućurac (sada sv. Juraj), Partizan-Solin (sada sv. Kajo), 10. kolovoz Solin-Majdan, Renko Šperac-Omiš i tvornica salonita-Vranjic. Cementare su 1991. donijele odluke o pripajanju i osnivanju jedinstvenog društvenog poduzeća pod nazivom "Dalmacijacement" Kaštel Sućurac. "DC" je zapravo nastavio tradiciju cementne industrije nastale na ovom području desetljećima ranije.

Na dan 31. prosinca 1991. poduzeće je imalo 2198 zaposlenika.

Tvornice i poduzeća "DC"-a kroz dva desetljeća ranije (sedamdesetih i osamdesetih godina) prosječno su imale ukupno oko tri tisuće zaposlenika. U taj zbroj ubrajali su se i zaposlenici nekih tvornica i poduzeća koja danas više ne postoje, primjerice, "Salonit" i "Ivan Morđin Crni", kao i poduzeća koja više nisu u sastavu kompanije poput "Građe" ili "Transport Commercea". U to vrijeme godišnje se proizvodilo oko dva milijuna tona cementa. Na smanjenje broja zaposlenika utjecaj nije imala privatizacija, i danas se može čuti ocjena, nego prelazak na poslovanje u tržišnim uvjetima.

A o privatizaciji, provedenoj 1997. godine kad je "Dalmacijacement" preuzeo Ready-mix, pisalo se još godinama. Njoj je prethodila pretvorba 1993. godine kada "Dalmacijacement" iz društvenog poduzeća postaje dioničko društvo.

Kupnjom Ready-mixa 2005. godine vlasnikom bivšeg DC-a postao je meksički Cemex. Cemex Hrvatska ima 500 zaposlenika, s tim da za tvrtku radi još oko 1100 kooperanata. Za razliku od ostalih iz industrijske branše, cementara je preživjela sve do danas. Pokušaji Meksikanaca da Cemex Hrvatsku prodaju, nisu urodili plodom.

– Najveći krivac za zagađivanje bio je Jugovinil – reći će Ivna Bućan, s kojom smo kratko razgovarali o ovoj temi.
Dugogodišnja ekološka aktivistkinja, ima, međutim, zamjerke na događanja u drugim poduzećima.

– "Kaštelanskim staklenicima" nije smetala zagađivačka industrija, i ne mogu oprostiti što su sada u takvoj situaciji. U najljepšem su dijelu Kaštela i s klimom kakvu imamo mogli su imati najkvalitetniju proizvodnju – razočarana je pa se prisjetila svojedobnog dolaska Nizozemaca i njihova čuđenja zašto proizvodnja nije organizirana i u zimskim staklenicima kad to uvjeti dopuštaju.
– Što je uzrokovalo propast "Kaštelanskih staklenika" za mene je enigma – komentirao je naš sugovornik Jakša Miličić.

– Bili su tada među najvećima u Europi, fantastično su funkcionirali, bili su organizirani po najmodernijim nizozemskim i francuskim standardima, ali sve to nije bilo dovoljno – konstatirao je Jakša Miličić.

A društveno poduzeće "Staklenici" u Kaštel Štafiliću, podsjetimo, nastalo je 1990. godine izdvajanjem iz bivšeg PIK "Jadra" Split. Proizvodni sektor u svom je sastavu imao četiri pogona (Knežine, Kaštela, Resnik i Brnik) i 527 stalno zaposlenih. Pretvorba je uslijedila dvije godine kasnije. Prema podacima o poslovanju, navedenim u nalazu državne revizije iz 2003. godine, Društvo je od pretvorbe do konca 2001. godine iskazivalo gubitak, osim u 1999. godini kada je iskazana dobit u iznosu 976.474 kuna. U Domovinskom ratu u rujnu 1991. uništeno je petnaest hektara staklenika što je uzrokovalo gubitak tržišta, smanjenje proizvodnje i slabe poslovne rezultate.

Uslijedila je prodaja dijela nekretnina na Brniku i u Kaštelima, a zbog kreditnog zaduživanja velike površine zemljišta davane su pod hipoteku. "S obzirom na to da su ciljevi predviđeni razvojnim programom djelomično ostvareni, da i nakon provedenih mjera sanacije nije obavljena konsolidacija, da zbog stalne blokade žiro-računa nije izvjesno daljnje poslovanje te da je broj zaposlenika smanjen s 527 u prosincu 1991. na 197 u prosincu 2001., nisu ostvareni ciljevi privatizacije", navodi se u izvješću državne revizije.

Imovina "Kaštelanskih staklenika", tvrtke koja je bila u većinskom državnom vlasništvu, nad kojom je u travnju 2015. godine pokrenut stečaj, sastoji se od 583.017 kvadrata zemljišta s pripadajućim objektima.

Postupak stečaja nad "Kaštelanskim staklenicima" još nije okončan.

Stečaj nije okončan ni nad "Kaštelanskom rivijerom", hotelsko ugostiteljsko turističkom poduzeću nastalom izdvajanjem iz Union Dalmacije Split 1989. godine. Poduzeće je bilo organizirano u četiri organizacijske jedinice i to: hotel Palace, turističko naselje Resnik, Ugostiteljstvo i Zajedničke službe. Koncem 1991. imalo je 231 stalno zaposlenog djelatnika. Pretvorbom provedenom 1994. godine promijenilo je oblik organiziranja te postalo dioničko društvo.

Samostalno poslovanje, međutim, nije bilo uspješno. Pokazuju to i podaci po kojima je "Tulipan grupa", koja je 2005. kupila dionice u vrijednosti 18 milijuna kuna od Hrvatskog fonda za privatizaciju, podmirila i dugovanja prema stotinjak dobavljača i drugih vjerovnika u iznosu od 76 milijuna kuna. Planovi "Tulipan grupe" o ulaganju od 50 milijuna eura izjalovila su se. Ostat će zabilježeno njihovo nezadovoljstvo suradnjom gradske uprave Kaštela na izmjenama prostorne dokumentacije, preduvjetom spomenutog ulaganja. Očekivano, uslijedio je stečaj, a nepune tri godine kasnije na prodaju su ponuđene nekretnine tvrtke, većim dijelom pod hipotekom, od kojih je najvrjednija zgrada hotela "Palace".

I tako je od Zračne luke do Sućurca, s iznimkom cementare, u Kaštelima ostala industrijska praznina. Zašto nije popunjena modernijim, čitaj nezagađivačkim industrijskim granama, pitamo dr. Ivu Šimunovića.

– Dogodio se val prodaje zemljišta za stambenu gradnju, koja je "progutala" smještaj određenih radnih mjesta na tom području – veli dr. Šimunović i dodaje:

– Prazan prostor se ne popunjava tako da se čini nova greška, a Kaštela nikada nisu proučavana niti planski rađena i zbog toga se dogodilo najgore što se moglo – izgradnja stanova.

Split je bio skup pa su gotovo nasrtali na kaštelansko područje i tako je otišao prostor za razvoj grada. Da se znalo što se hoće, ne bi bilo te "divlje" gradnje. A kad je nastajao grad Kaštela nije bilo ni uvjeta ni znanja za razvoj – zaključak je našeg sugovornika.

KRAJ