Zahvaljujući neinventivnosti i inertnosti sinjske gradske vlasti, Gospodarska zona Kukuzovac, umjesto lokomotive gospodarskog razvoja, prerasta u najveći promašaj alkarskoga grada. Garniture sinjskih čelnika uspješno su uništavale nevjerojatno veliki potencijal Kukuzovca i svodili ga prema mizeriji, u čemu je glavni pečat udarila aktualna politička opcija koja je na čelu Sinja od 2009. godine.
Grad Sinj je poslije Drugog svjetskog rata iz ruralnog pretvoren u urbano naselje te iz agrarnog i stočarskog u relativno razvijeni industrijski gradić. Prostorni kapaciteti prijetili su prerasti u limitirajući faktor razvoja proizvodno-prerađivačkoga gospodarstva, pa je sredinom posljednjeg desetljeća prije demokratskih promjena, kada je dotadašnje prevladavajuće ideološko počelo ustupati mjesto tehnomenadžerskom, uprava bivše općine Sinj pozvala znanstvenike da im pomognu u trasiranju razvoja.
Profesori Sveučilišta u Splitu Ivo Šimunović, Petar Filipić i Ivan Pavić istinski su se potrudili i izradili dokument koji bi po današnjim kriterijima imao status strategije. U njemu su, među ostalim, posebno istaknuli potencijal prostora Kukuzovca nazivajući ga gospodarskom zonom subregionalnog značenja. U tom dokumentu spomenuti znanstvenici prvi su na prostoru ne samo Hrvatske, nego cijele bivše države, određeni prostor nazvali gospodarskom zonom. Bilo je to u drugoj polovini 1986. godine.
Zbog politički turbulentnih vremena, upamćenih po inflaciji koja se na godišnjoj razini mjerila u stotinama ili tisućama, na taj sinjski strateški dokument pala je prašina. Desetak godina kasnije, 1996., nakon što je protutnjao rat i dogodio se novi ustroj Republike Hrvatske kao samostalne i međunarodno priznate države, uprava grada Sinja, jedne od šest jedinica lokalne samouprave nastale na području donedavne općine Sinj, ponovno je angažirala profesore Pavića, Filipića i Šimunovića da im znanstveno pomognu artikulirati pravce gospodarsko-socijalnog razvitka alkarskoga grada.
Profesori su ponovili priču otprije 10 godina i opet istaknuli Kukuzovac i njegove potencijale za gospodarski razvitak cijeloga sinjskog kraja, ali i kao prostor za iskorak Splita i njegove industrije. Iako su već i drugi počeli govoriti o gospodarskim i(li) radnim zonama, naročito u najrazvijenijim sjeverozapadnim dijelovima zemlje, prostorni potencijal Kukuzovca bio je za tri koplja ispred svih. Koliko su izbori na svim razinama demokratski alat građana bez premca, događa se, i to nerijetko, da i građani kao neprikosnoveni suci znaju pogriješiti.
Čak i kad daju povjerenje već iskušanoj opciji. Tako se dogodilo i u Sinju, a najveće štetne posljedice osjetile su se na Kukuzovcu. Dotadašnjeg HDZ-ova gradonačelnika 1997. godine smijenila je postava iz iste stranke. Umjesto da odlučno zakorače na Kukuzovac i osiguraju supstituiranje postojećega gospodarstva, koje se svakodnevno urušavalo, te omoguće otvaranje novih radnih mjesta, ta je garnitura svojim pristupom Kukuzovcu i Sinju vezala kamen oko vrata.
Umjesto samostalno, kako su to već radili gradovi i općine i iz bližeg okruženja, Sinj je u realizaciju Kukuzovca kao radne zone krenuo u partnerstvu s IGH-om, s kojim je u tom cilju osnovao zajedničku tvrtku. Pritom je osnovna zamisao bila da se potencijalnim investitorima na Kukuzovcu građevinske parcele neće prodavati, nego da će im se ustupati pravo građenja, i to, kako se tada licitiralo, po 200 eura po metru četvornome. U isto vrijeme u nedalekom susjedstvu investitori su mogli kupovati zemljište i postajati njegovim vlasnicima za manje od 100 kuna po metru četvornome.
Bilo je to vrijeme kada su se u Sinju, osim ovakvog pristupa Kukuzovcu, razbacivali najavama ulaganja stotinu milijuna eura u visoki turizam, u Family Air park Sinj, i zapošljavanje više od dvije tisuće dobro plaćenih radnika. Ispostavilo se da od nekolicine njemačkih građana koji su dovođeni u Sinj i predstavljani investitorima neki nemaju ni lipe, a cijela, na sreću, propala operacija svodila se na plan cijeđenja džepova Hrvata na radu u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. U takvim okolnostima brzo je prošlo osam godina, kroz koje vrijeme se realizacija Kukuzovca kao radne zone nije makla od početka.
Onda je 2005. godine došlo do promjene gradske vlasti. Dotadašnju HDZ-ovu ekipu smijenila je široka koalicija nazvana Preporod, koja je ostala upamćena po nesložnosti u svemu i svačemu. Pa su se raspali nakon manje od dvije i pol godine vladanja. Oporbeni HDZ ponovno je preuzeo kormilo grada i poveo ga smjerom koji je obećavao. Za manje od godinu i pol dana pripreme za infrastrukturno uređenje Kukuzovca kao radne zone dovedene su do kraja, a brak s IGH-om je razvrgnut.
U gradskom proračunu osiguran je novac za start infrastrukturnog opremanja prvih 60 od sveukupno obuhvaćenih 150 hektara prostora nazvanog Gospodarska zona Kukuzovac. Sve se to događa uoči novih izbora 2009. godine. HDZ-ov gradonačelnik koji je uspostavio red, osigurao novac i doveo Kukuzovac do starta u prvom izbornom krugu stekao je veliku prednost pred svojim suparnikom iz novostvorene opcije jedne nezavisne liste.
Poslije prvog izbornog kruga na scenu stupaju HDZ-ovi odmetnici, predvođeni kreatorima neizvršenih obećanja o gospodarskom razvoju iz razdoblja 1997. – 2005. godine i okreću HDZ-ove ogranke, članove i birače protiv HDZ-ova kandidata, pa nezavisna lista i njezin kandidat preuzimaju upravljanje gradom, koje, evo, traje osmu godinu. Naslijeđenim dokumentima i zatečenim novcem iz nove gradske vlasti su 2010. godine pokrenuli radove na komunalnom opremanju prvih 60 hektara Gospodarske zone Kukuzovac (GZK).
Do danas je u njezino infrastrukturno opremanje uloženo 70 milijuna kuna. U prvoj fazi dobilo se 42 hektara neto površina koje su isparcelizirane i stavljene na raspolaganje potencijalnim poduzetnicima. Po metru četvornome neto površine Sinj je u komunalno opremanje uložio 167 kuna.
Nova vladajuća garnitura najavljivala je na Kukuzovac dovesti multinacionalne kompanije uz obećanje da će sinjska ispostava Zavoda za zapošljavanje biti ukinuta jer će eliminirati nezaposlenost. Umjesto toga, nezaposlenost je proteklih godina dosegnula crni rekord, koji bi bio još tragičniji da najvrjedniji biološko-intelektualni potencijal nije rodnom gradu rekao zbogom. Nisu se upravitelji Kukuzovca trsili pronaći i dovesti investitore.
Što oni imaju koga tražiti i moliti da dođe? Oni će raspisati natječaj za prodaju zemljišta pa tko voli, nek izvoli. Na taj način do danas su došli do 40-ak investitora. Od kojih je devet izgradilo svoje objekte, još ih je šest-sedam u izgradnji, neki kažu da su u projektiranju, a oko polovice čeka bolja vremena. Najveći dio parcela je prodan. Po cijeni od 30-40 kuna.
Ta cijena, koja je po metru četvornome četiri-pet puta manja od ulaganja u komunalno opremanje, trebala je privući i stimulirati poduzetnike, a zauzvrat bi se dobilo novo zapošljavanje, stvaranje nove vrijednosti i kroz porezna davanja punjenje gradskog proračuna.
Taj cilj nije ostvaren. Umjesto novozaposlenih, u izgrađene objekte u pravilu su preselili dotadašnji zaposlenici. Još gore je s onima koji su zemljište kupili za bagatelu i na njemu niti što rade i grade niti imaju namjeru. U njegovo komunalno opremanje Sinjani su utrošili desetke milijuna kuna.
I kao "šlag" za kraj, posebni sinjski "specijalitet". Na Kukuzovcu u obuhvatu GZK je deponij komunalnog otpada "Mojanka", koji je u startu obuhvaćao 6,5 hektara, da bi se nezaustavljivo širio do sadašnjih 12,5 hektara. Na Mojanki se odlaže komunalni otpad Sinja, ali i Trilja, Dicma, Hrvaca i Otoka.
Nad deponijem svakodnevno krstari na stotine i(li) tisuće galebova, tih "letećih štakora strvinara" za koje je Mojanka "švedski stol". Tko bi takvo okruženje rado imao u susjedstvu? Poduzetnici koji za svoj novac mogu birati, sigurno ne. I zato su sinjski rezultati s Kukuzovcem takvi kakvi jesu, s malim izgledom da bi se u doglednoj budućnosti mogli poboljšati.
