Mario (21) iz Runovića ostavio je rodbinu, prijatelje, Anu što mu se smješka na kasi u pekari, te je za masnim restoranskim špakerom na Palmižani frigao girice, prao teće i spavao po rupama gdje se inače uvaljuje sezonce iz Zagore.
Navečer bi skicirao prototipe elektromobila. Zajebavali su ga. Dobacivali mu.
Gasi svito, oću leć, nu njega, ne bi da je Mate Rimac, ha-ha.
Guleći krumpire, mislima je konstruirao baterijska napajanja. Poslodavac mu je državi uplaćivao doprinose. Često je Mario pomislio kako bi bilo krasno da te pare idu direktno njemu. Plaća bi bila duplo veća. Ali, što ćete, takav je zakon. Novac ide i za umirovljenike i za Crkvu i za branitelje. Nije Mario prigovarao. Samo je radio. Na kraju ljeta u Runoviće se vratio s 25 tisuća kuna.
Umjesto da se opija čitavu zimu rezervirajući separee po mjesnim krčmama uoči koncerta Milice Todorović, Mario je napravio djelomični perpetuum mobile.
Što sad? Eno ga u Runovićima. Voza to čudo po selu. Euforija je splasnula, susjedi se navikli. Ana se udala. Opet život po starom ide. Opet mora na Palmižanu. Opet "gasi svitlo, oću leć".
Istovremeno, u ne tako dalekom Solinu, dvanaest godina starijem Luki Vukoviću s carrera cvikama i košuljom zavrnutom na laktovima, tepaju da je mladi inovator i na račun prebacuju 600 tisuća kuna iz onog istog proračuna u koji je Marijov poslodavac uplaćivao doprinose.
Pokreće Luka privatnu tvrtku. Sastavlja stup s ugrađenom kamerom. Slogan mu je "ne trebate više selfie-štapove".
Da, dobro ste pročitali. Zaista su prošlost. Lako sklopive komade plastike Japanci lome preko koljena i bacaju mačkama, jer stigao je nepokretni stup čije fotografije izgledaju kao da su snimljene digitronom.
Nema ni opciju printanja poput zastarjelih polaroida. Šalje uradak na mobitel. Nakon što skinete aplikaciju. Ona će na dno slike ubaciti logo Lukine tvrtke.
Stup nema rasvjetu. Zimi mrak pada u 16 sati. Stup ima radno vrijeme kao iznajmljivač ležaljki u Brelima. Dođe, pokupi pare, ode.
Drugi mu moto glasi "više vam ne treba turistički vodič". Jer, u aplikaciju su kopi-pejstani ulomaci tekstova sa stranica turističke zajednice.
Dokle god ima tko pržiti se za palmižanskim špakerima, izumitelji stupova osigurani su do kraja života.
Možda uskoro izmisli mobitel. Recimo, fiksni. Da se ne mora nositi okolo u džepu. Možda nepomični laptop. Možda pokretnu traku Henryja Forda pretvori u nepokretnu. Samo mu je nebo granica.
Luka se u intervjuu usporedio s Matom Rimcem.
Mate Rimac, bokte, ha-ha! Gasi svitlo, amo leć!
A osim početnih 600 tisuća kuna, davat ćemo mu iz proračuna još 50 tisuća za postavljanje stupa i 30 tisuća godišnje za održavanje uređaja pokretanog na solarne ćelije. Troškovi su veliki. Podmićuje Marsovce da ne zaklanjaju sunce letjelicama. Lukin foto-stup možda je velik za čovjeka, ali je mali za čovječanstvo.
Računajmo da ih je prodano desetak. Mjesečno mu za održavanje trebamo plaćati 25 tisuća kuna. S toliko novca, taman toliko, i to svoga, Mario je u Runovićima napravio elektromobil. Da je Lukine sreće, mogao bi ih raditi 12 godišnje.
Ajde sad, da vas pitam nešto. Samo razmislite:
Čija je inovacija odabrana za putovanje u Bruxelles da je predstavnici naše regije, šireći ruke ponosno, predstave uglednicima na crvenom tepihu opkoljenom filmskim osiguranjem? Ajde, što mislite?
A možete li naslutiti, koji od mladića nosi titulu dopredsjednika lokalne mladeži vladajuće stranke?
Sad, eto na blef, pokušajte odgovoriti, koja je stranka na vlasti u Splitu, Klisu, Solinu i Kaštelima gdje se stupovi postavljaju?
Ništa nisam rekla. Ne gledajte mene.
