Među ostacima tvorničkog diva: Majdan u zoni sumraka

Gledam taj Majdan - a on sav siv, kao da je s neke freske u svim bojama života otpala pitura, pa ostala samo skica od grafita - svaki dan na putu prema svom radnom mjestu u Zamosorju, te, evo, rekoh: ‘ajd da napokon i o tome ispričamo priču. Jest, ne dimi iz ‘fabričkog’ fumara, kao ne bi se tu imalo što pričati - ta u ovoj zemlji je tako obično postalo da tvornica ne radi - i koga bi to moglo zanimati, ali...

Kad je prezent siv, a futur maglovit i nejasan, ostaje nam posegnuti za perefektom, pravim izobiljem perfekta. Idemo, dakle, redom: Na početku, tu pokraj vrela Rike solinske i Vidovića mlinice, bila je samo sirovina. A Mate Vidović, vlasnik mlinice, poduzetan čovjek, kad je ubrao koliko tu tupine ima, dozva na ortakluk Emila Stocka, gazdu par godina ranije otvorene cementare u Sv. Kaji, te ovaj još u pomoć pozva kapital Tršćanske filijale Anglo-austrijske banke iz Beča i tako se otvoriše tupinolomi i izgradi tvornica. Prva peć, vertikalna, ona što stoji uzgor - kaže priča - tipa Dietzsch, užgana je 1. veljače 1909. - a tih i takvih peći u konačnici će biti 62, po čemu će ovo, u svoje vrijeme, biti jedna od najvećih cementara u svijetu.

S Mravinčanima i Klišanima sklopljen je pakt, ovi njima zemlju na kojoj će se otvarati rudnici - otud i ime, jer majdan je rudnik na turskom - a oni ovima posao. Poduzetni Mate Vidović još je svoju kuću unio u kapital društva kako bi služila kao konačište meštrima koji su ovamo stizali iz cijelog carstva, a mlinicu je ‘navrnio’ na hidrocentralu, jer je trebalo struje.

‘Osta samo ovaj komad’

I - evo nam prezenta - u prizemlju Vidovića kuće, čiji južni zid krasi ogromni Torcidin grafit, danas je dućančić, pred njim šačica lokalnih na prvoj jutarnjoj pivi. Imaju oni puno toga reći, al’ ništa za novine. Vlasnik dućančića je već skoro 20 godina Goran Čotić (53), žestoki hajdukovac. Nije upućen u to da je ovdje bila mlinica i da je odavde sve krenulo. Mile Marović (57) - nije od mravinačkih Marovića, nego od zelovskih - u Majdanu je već trideset godina. Vodi nas da urušene prostorije u kojoj je nekad bila ‘mala hidrocentrala’.

- Evo, od nje je osta samo ovaj komad, sve ostalo su pokupili kad je ono počelo sakupljanje željeza - pokazuje nam na uzidani željezni polukrug.

Vidovića kuće su u Srednjem Majdanu, od Donjeg Majdana ga dijeli komad puta s drovoredom uz Riku solinsku. U Srednjem i Gornjem Majdanu stanovali su meštri, poslovođe, kvalificirana radna snaga, a obični kavaduri - radnici u tupinolomu ili kavi - na posao su se spuštali pješice.

Donji Majdan je bio ‘rezidencijalna četvrt’, jedino što mu ruža vjetrova nije bila sklona, pa bi se sva prašina iz zraka taložila baš ovdje. U lijepim kamenim kućama, danas bismo ih nazivali urbanim vilama, stanovali su upravitelji i inženjeri, a stanovi su imali i sobice za kućne pomoćnice. Od ovdašnjih stanara Majdančanima je u najljepšoj uspomeni ostao poslijeratni direktor ing. Josipo Morpurgo Bepo. Uspješan gospodarstvenik, u slobodno je vrijeme radio na pošumljavanju, sva ona borovina između Majdana i Mravinaca njegovo je djelo.

Kad je socijalizam počeo dijeliti stanove, u sva tri Majdana počela se događati smjena stanara, stariji cementaši su se preseljavali u Split, a mlađi su dolazili ovdje.

- Ode sam već 37 godina, lipo je, mirno, sve su ovo otkupljeni stanovi. U ‘Dalmacijacementu’ sam radila 25 godina, a onda nas je Nadan Vidošević sredija, 450 nas je posla na biro bez otpremnine - priča nam stanarka Donjeg Majdana Ivanka Križanac priču o propasti nekadašnjeg ‘Ceminga’, koji se još prije toga zvao ‘Održavanje i investiciona izgradnja’. Bijaše to prvi dio nekadašnjeg mastodonta koji je otišao u likvidaciju.

Gimnastički klub

U parteru kinosale niknule su mladice koštela, gore je vedro nebo, strši još poneka nagorena greda. Požar se dogodio prije dvadesetak godina. A priča kaže da je u Majdanu bio električar Jure Pađen, te je još 1924. nabavio kinoprojektor, te između dva jablana razapeo platno da posluži kao ekran. Moderno kino s koncertnim klavirom na pozornici, te kabinom za šaptača izgrađeno je 1953.. U njegovu krugu je bila i čitaonica, šah-sala, te dvorana za plesove, u kojoj sad djeluju teretana i boksački klub.

Dok je ono naše kino u Sv. Kaji kasnih osamdesetih pokleknulo tek pred najezodom vidorekordera, ovo u Majdanu se povuklo već pred ofenzivom televizora. U predaji je ostalo da je 1966. godine posljednji ovdje prikazani film nosio naslov ‘Žena od slame’.

Tamo odakle se nekad širo miris tripica, fažola na vojnički (bez manistre, sa slobodno plivajućim komadićima pancete), gulaša ili tingula s bižima, dakle u radničkoj menzi sad je - gimnastički klub. Dovedu djecu dva puta tjedno. Treniraju.

U garaži s popratnim radionicama tijesno je nekad znalo biti svim onim autobusima i kamionima, a sad je pustoš. Ah ti kamioni, oni su, vidjet ćemo, presudili tvornici, a još puno prije toga i feratini. Iz Majdana je, naime, sve do 1967. do luke u Vranjicu vozila feratina - mali električni vlak, prevozeći cement, prvo u drvenim bačvama, potom u jutenim, te na koncu u papirnatim vrećama, a u povratku ugljen... Na natpis ‘Prijevoz feratinom strogo zabranjen’ nitko nije mario, djeca pogotovo...

Sakupljam tako prizore, sve se nešto sjećajući onih vremena kad je bilo izvjesno da Hrvatskoj slijedi privatizacija, cinici bi rekli rasprodaja. Stranci se najprije pojagmiše za onim što je najprofitabilnije: za pivovarama i tvornicama cementa. Podsjetit ću samo na gungulu koja je u prvoj polovini 90-ih vladala oko ‘Italcementija’, ‘Calcestruzzija’ i ‘Readimixa’ koji su igrali na kupnju ‘Dalmacijacementa’. Pobijedio je europski igrač ‘Readimix’, koji na koncu bijaše tek dobar zalogaj za svjetskog igrača ‘Cemexa’.

No, unatoč svoj onodobnoj jagmi, rotaciona peć majdanske tvornice ‘10. kolovoz’ - ime će ponijeti po datumu kad se na svoju avanturu 1941. godine otisnuo Prvi solinski partizanski odred - ne vrti od 2008.. Zbog, kako nam prioćavaju iz Uprave ‘Cemexa Hrvatska’, ‘pada globalnog, a potom i lokalnog građevinskog tržišta te posljedično smanjene potražnje za cementom u regiji’. Konzervirana je, kao, čekajući neka bolja vremena, no radnici će mi reći da kad pofali neki dio u sućuračkoj ili svetokajskoj cementari, eto njih najprije u Majdan da vide ima li tamo upotrebljivih dijelova...

Ruža vjetrova

Zašto je izbor pri reduciranju proizvodnje pao baš na ‘10.kolovoz’? Zbog kamiona! Dvije preostale tvornice imaju željeznicu i more, te pokretne trake za transport sirovine, a u Majdanu sve ovisi o kamionskom prijevozu, što proizvodnju poskupljuje i do 15 posto.

‘Konkretnih odluka i planova vezanih za budućnost tvornice zasad nemamo, no razmatramo različita rješenja’ - odgovaraju u Upravi na naš upit, dodajući da u Majdanu mlin kontinuirano radi proizvodeći specijalne vrste cementa, sve skupa desetak zaposlenih.

A bila je to dobra tvornica, tehnološki najbolje pogođena, s najmanje dana u remontu... Tvrtka ‘Transport’ nije ugašena, i ‘Voljak’ još uvijek nešto radi, no što je sve to naspram 2,5 tisuća radnika koji su u najboljim vremenima u Majdan dolazili po kruh svoj svagdašnji.

Ni ruža vjetrova više nije ista, u Gornjem Majdanu ćuti se smrad iz asfaltne baze, podignute na mjestu gdje je prije 20 godina, kad sam posljednji put pisao o ovom zakutku svijeta, bilo jezero Barbara. U međuvremeno je nasuto šutom i zemljom s raznih gradilišta...

Nikica Jaman (66) - pamtimo ga kao desnog beka legendarne ekipe NK Solin koja je 1973. bila prvak Dalmatinske zone - ‘fetivi’ je Majdančanin, rođen je ovdje, a njegovi su gore iz Klis-Kose.

- Imali smo tri gostionice, jednu je moj stric drža, imali smo dva dućana, pekaru, svoga bricu smo imali u Majdanu - sjeća se, te nas vodi do luka u Dioklecijanovu vodovodu. Vodovod je protapanja, vlažan je, kaplje voda. Ispod luka su još jučer prolazili teški kamioni iskrcavajući zemlju s nekog gradilišta... Pametniji je popustio.

Hidroelektrana ‘Vrilo’ - generatori iz 1909. i 1913. muzejske su vrijednosti - ne radi od 1998. a, kako priopćavaju iz Uprave ‘osim zastarjelosti opreme odluka da se hidroelektrana zatvori došla je i zbog njene ekonomske neisplativosti te manjkavosti u području zaštite na radu. Za osposobljavanje ove hidroelektrane za rad po modernim standardima potrebna je značajna investicija. Uzevši to u obzir, još uvijek razmatramo mogućnosti za ovaj pogon, no nismo donijeli nikakve konkretne odluke’.

Nestali i rakovi

U školama smo učili da je energija iz hidrocentrala najjeftinija, no tomu će, izgleda, trebati redefinicija, jer je energija od spaljenog otpada još jeftinija...

‘Vrilo’, ili velika centrala, kako je Majdančani zovu, izgrađena je radi opskrbe strujom feratine, a poslije je bila priključena na mrežu HEP-a. Sakupljači sekundarnih sirovina nanjušili su da ovdje ima bakra... Na početku bijaše sirovina, a onda dođe doba da sve bude sekundarna sirovina.

- Napišite slobodno da je Majdan zona sumraka - govori nam Nikičina kći Dolores Jaman, inače solinska gradska vijećnica, koja je s nama napravila dio đira po ovom naselju bez novogradnji, koje odnedavna pripada Mravincima iako je godinama bilo dio Solina.

Tamo kod mosta na putu za Kosu srušeni je spomenik žrtvama fašističkog terora, djelo nekog ponavljača, lošeg đaka, naročito iz povijesti. Očišćena je boja kojom je bio zaliven, no na njemu više nema nikakvog zapisa.

- Niti petokraka nije bila na njemu, samo maslinova grančica, s sad ni jednog imena na njemu nema. Među tim imenima bilo je i ime moga dida - govori moj stari prijatelj Emil Strniša (62), koji - morao je čuvati unuke - nije mogao s nama u uvalu svojega djetinjstva i mladosti. No zato je pred nas iznio pladanj pun podataka koji će nam i te kako koristiti pri slaganju ovog zapisa. I priča. I nostalgije...

-... a raci, u Rici je ispod svakog kamena bija rak, nestalo ih je kad su se pojavili deterdženti...
Samo Rika, mladosti vječne, i dalje teče, nehajno i brzo. Kao vrijeme. Koje je donijelo i odnijelo pituru s one majdanske freske.