Mislav Bezmalinović (47), proslavljeni vaterpolist, zlatni olimpijac, biznismen. Splićanin bračkih korijena, čiji su preci bili jedni od najvećih ribara u SAD-u svih vremena, pliva njihovom brazdom, samo što su ovoga puta Bezmalinovići - otac Niko (75), suvlasnik tvornice “Sardina” iz Postira i sin Mislav, predsjednik Uprave, zajedno s partnerima i suradnicima, u osvajanje velikog svijeta krenuli s njihova malog škoja gdje je prije točno godinu dana otvorena najsuvremenija tvornica ribe u Europi.
Onda direktore, jeste li ostvarili ono što ste obećali prije otvaranja nove tvornice?- Pa, jesmo. U godinu dana smo otvorili novih 78 radnih mjesta, a zaposlili oko sto ljudi. Neki dolaze, neki odlaze, ali u smislu povećavanja radne snage radimo ono što smo i obećali: većinom su to ljudi s Brača, ima ih i viših struka, jer je sve dosta tehnološki sofisticirano tako da nam je takav kadar bio i potreban. Najviše je tu strojarske struke.
Ima li dosta Splićana koji kao i vi svaki dan putuju iz Splita u Postira i natrag?
- Je, ima nas sigurno dvadesetak takvih u firmi, i to od onih struka za koje nismo imali dovoljno kadra na otoku, međutim, radili smo na tome da na otoku zaposlimo što više ljudi.
Može li se stvarno tvrditi da je ovo najsuvremenija tvornica ribe u Europi?
- Ma, sad je ona to definitivno. U ovih proteklih godinu stvarno toliko radimo da smo se satrali od posla. U svakom slučaju, ne samo da smo zadovoljni radom ljudi koji vode i razvijaju cijeli ovaj posao, nego i odgovorom radnika na naše izazove. Konkretno, promijenili smo pristup poslu, u smislu higijene, ali i veterinarskih i sanitarnih uvjeta.
Kad smo kod toga, gdje god dođe velika proizvodnja, pojave se i veliki ekološki problemi?
- Ovo je najsuvremenija tvornica što se ekoloških uvjeta tiče, tako da su čak i strani partneri iznenađeni uvjetima u kojima radimo. Njihovi tehnolozi koji ovdje dolaze ostaju začuđeni razinom proizvodnje koju imamo i činjenicom da je tako netko nešto uopće napravio u Hrvatskoj. Inače, što se proizvodnje hrane generalno tiče, daleko smo najsuvremenija tvornica u zemlji.
U posljednje vrijeme puno se govori i o uzgoju tuna kao nečemu što nije ekološki prihvatljivo, jer se riba u kavezima hrani haringom, pa masnoća koja se pri tome stvara ugrožava čistoću uvala i plaža?
Unatoč žestokom radnom ritmu, za obitelj uvijek ima vremena |
Je li istina da kavezi s ribom moraju biti što dalje od kopna da bi proizvodnja mogla bila ekološki prihvatljiva, međutim, proizvođači to izbjegavaju jer im značajno povećava troškove transporta, a i svi se poslovi oko uzgoja i ribe obavljaju puno teže nego kad se sve odvija bliže obali?
- Mi sad imamo situaciju da smo izuzetno zadovoljni u komunukaciji s lokalnom zajednicom i Županijom u smislu radnih mjesta, a upravo je u tijeku produljenje koncesije za uzgoj bijele ribe. Pokrenuli smo i postupak za koncesiju za uzgoj tuna koja će biti na većoj dubini, daleko od kraja. Je, istina je da će nam teže biti raditi, međutim, imat ćemo bolje rezultate u proizvodnji jer što se riba uzgaja na većim dubinama i otvorenijem moru, postoji veća protočnost kisika i to je kvalitetnija situacija za ribu.
Pa, čak su i jednog Gotovinu bili odbili otočani kad je odlučio uzgajati tune?
- Ne bih komentirao rad kolega, ali što se nas tiče, mi imamo zaista dobru suradnju s općinom Nerežišća na čijem području uzgajamo tunj, tako da ne samo da smo zaposlili značajan broj ljudi iz Nerežišća, nego je upravo u tijeku i izrada studije utjecaja na okoliš koju radi Oceanografski institut u Splitu na kojem je voditelj projekta dr. Katavić i ići ćemo prema tome da se mi kao investitori, Općina i izrađivač ekološke studije, obavežemo da investicija bude prilagođena nekim događanjima u turizmu koja bi se mogla u budućnosti dogoditi u neposrednoj blizini uzgajališta. Mi smo primijenili drugačije tehnologije u smislu izbjegavanja hranjenja u ljetnim mjesecima masnim hranama, ali i u smislu postavljanja ekoloških brana. U svakom slučaju tamo gdje postoji normalna komunikacija s lokalnom zajednicom i želja proizvođača da radi kako treba, nema problema.
Kad vi ne želite komentirati rad kolega, oni komentiraju vaš rad. Reći će tako da je ‘Sardina’ iz Postira opstala ratnih godina i razvijala se kasnije, prije svega zahvaljujući velikim državnim subvencijama koje su u Postira dolazile u većoj mjeri nego ostalima?
- Pa, gledajte s obzirom da je “Sardina” napravila ovo što jest, a možda će to sad biti i malo bezobrazno rečeno - da mi jednostavno nemamo pravu konkurenciju jer proizvodimo vrstu proizvoda koju nitko drugi ne proizvodi u Hrvatskoj u smislu kvalitete, nije čudno da smo tu gdje jesmo.
Jeste li i po količinama vodećii u Hrvatskoj?
- I po količinama i po kvaliteti, jer ostalo što se u našoj branši proizvede u Hrvatskoj jednostavno nije na tom tehnološkom nivou na kojem mi radimo, tako da je u presjeku našeg razvoja Hrvatska samo jedan mali segment. Osnovni izazov “Sardine” pod novim brendom “Adriatic Queen” sada je izvoz, i to izvoz na najjača tržišta na svijetu gdje ćemo se naći u ponudi trgovačkih lanaca najviše kategorije. U svakom slučaju, ne bih sada htio potpuno otkrivati karte, ali potpisali smo ugovor s Kinom, pa za početak poslovanja s tim tržištem još čekamo dozvole, a i pred potpisivanjem smo ugovora za neke od najboljih lanaca u Rusiji i Americi.
Znači, definitivno vas sankcije Rusije EU-u nisu dohvatile?
- Srećom nisu, riblji proizvodi u konzervama i paštetama izuzeti su od sankcija, ali nitko ni drugi od hrvatskih proizvođača nije u stanju doći u priliku da na tim tržištima uopće razgovara s poslovnim partnerima s kojima mi razgovaramo. Od otvorenja nove tvornice do danas, sami smo se iznenadili koliko smo brzo dosegnuli ovu tehnološku visinu, i ne samo da inzistiramo na većoj kvaliteti rada, nego smo prilično brzo savladali i novu tehnologiju proizvodnje i kadrovski se pojačali, tako da je voditelj proizvodnje doktor prehrambene tehnologije.
Imate li problema s naplatom? To je proizvođačima najveća nedaća?
- “Sardina” već sada izvozi osamdeset posto svojih proizvoda.
To je vaša sreća...
.. ali nam je takva i poslovna politika, jer nam je Hrvatska jednostavno premalo tržište za proizvode koje nudimo. Mi više ne ciljamo na nižu kategoriju proizvoda, iako smo je u stanju pratiti cijenom, nego smo se odlučili ponuditi nešto više. Razmišljamo na način da u što više zemalja zauzmemo najbolji segment tržišta, jer jadranska riba je jedna od rijetkih hrvatskih proizvoda s kojom se možemo ravnopravno nositi s konkurencijom na najzahtjevnijim svjetskim tržištima. Mi smo napravili veliki zaokret s “Adriatic Queenom” i tek sad, nakon godinu dana, bez obzira na promotivne kampanje, u fazi smo da i domaći kupci prepoznaju da je “Adriatic Queen” zapravo “Sardina” iz Postira.
Nije ni čudo kad ste nakon sto i nešto godina postojanja išli s novim brendom.
- Tako je. Jedan od osnovnih razloga za to je bio to što razmišljamo više o izvozu, pa smo htjeli unficirati brand, međuitim, očito je taj proces spor.
Riskirali ste na domaćem tržištu radi inozemnog.
- Riskirali smo, ali smo istodobno počeli značajnije ulagati u promotivne aktivnosti, međutim, evidentno nam je da taj iskorak na tržište s novim brendom puno duže traje, kao i tehnološki proces u smislu aktiviranja proizvodnje. I to su naši izazovi, ali malo po malo sve se mijenja i kupci nas prepoznaju. Sada radimo dosta modernije i kad je marketing u pitanju: imamo dobru web- stranicu, a i na Facebooku smo aktivni s kupcima, tako da itekako razmatramo sugestije i kritike kupaca i prilagođavamo im se. Imamo i svoj ured koji osluškuje stanje na tržištu, generalno smo promijenili pristup poslu.
Otežava li vam to što vam je otac suvlasnik tvornice i kao takav direktno nadređen?
- Kad kažem da smo promijenili način rada, onda to znači da je toliko posla da uopće ne razmišljam o vlasničkoj strukturi, pa oca u tom smislu ne gledam kao vlasnika ili suvlasnika. Svatko je koncentriran na svoj segment posla i na to da ga obavimo maksimalno korektno.Kompanija prvog listopda otvara novo predstavništvo u Zagrebu gdje smo se izuzetno dobro kadrovski ekipirali: zaposlili smo za direktore prodaje i marketinga odličan kadar u nivou top-menadžera, idemo u korak s trendovima, i vrlo brzo smo od jedne važne firme s otoka i Dalmacije, postali svjetska kompanija.
Koja je dočekala ulazak u EU na nogama?
- Itekako smo prisutni na tržištima EU-a, ali jedan od problema nam je sporost države i administracije u smislu pristupa fondovima EU-a. Srećom, sad smo došli u situaciju da su nam dostupna sredstva za proračunsko razdoblje 2007. - 2013. namijenjena za marikulturu, gdje smo već pripremili dokumentaciju, a prema najsvježijim informacijama imamo šansu i početkom 2015. aplicirati za sredstva predviđena na razvoj od 2014. do 2020. I tako ne samo da “Sardina” ide naprijed u ribarstvu, nego kako sam dosta uključen i u aktivnosti HGK, de facto zajedno radimo i dišemo i ribarski sektor i sektor marikulture, i mogu vam reći da iz tog kuta gledanja ostvarujemo značajne pomake, a ribarstvo i proizvodnja hrane vezana uz more daleko su najpropulzivniji dio našeg izvoza. U ovom se segmentu događaju stvarno ozbiljne investicije i tu nam je šansa, jer ako igdje možemo povući značajan broj sredstava, onda je to tu.
Je li vam žao danas što kao neki od vaših kolega sportaša niste ostali u vaterpolu, kao trener ili sportski dužnosnik, nego ste završili u biznisu?
- Naravno da nisam nezadovoljan onim što danas radim, ali je vatrepolo ostao jedna od mojih velikih životnih preokupacija, i baš sam se ove godine puno družio sa svojim bivšim kolegama, suigračima, od kojih danas svatko gradi svoju karijeru. Pratimo i sve što se događa s Jadranom i imamo mu ambiciju pomoći, pogotovo što sto godina Jadrana dolazi brzo - 2020., međutim, svatko od nas ima svoj posao, a konkretno u mom slučaju, mislim da mi je ovo špica poslovne karijere i vjerojatno nikada neću imati toliko posla kao idućih par godina, no planiram se jednog dana angažirati volonterski kao sportski dužnosnik.
Je li rješenje privatizacija Jadrana, kao što se zagovara i u slučaju Hajduka i KK Splita?
Nakon sportske, Bezmalinović uspješno gradi i poslovnu karijeru |
S obzirom na to da sam bio jedan od onih koji je žestoko bio protiv sportskih naknada u ovo vrijeme besparice, pitam vas zašto ste pristali uzeti mjesečnu sportsku naknadu koja iznosi pet i pol tisuća kuna?
- Smatram da radim normalno za svoju plaću i da to nisu neka ekstra primanja koja bi puno iskakala iz našeg prosjeka, a vaterpolo nije sport od kojeg se čovjek može obogatiti.
Istina, ali nisu se sportskih naknada odrekli samo naši najpoznatiji nogometaši koji su igrali vani, nego, recimo, i jedan Zvonko Bego?
- Kažem, nemate u vaterpolu situaciju da će ljudi zaraditi toliki novac da poslije sportske karijere ne moraju više ništa raditi, a sportske naknade za određena postignuća primaju se u cijelom svijetu, a i u nama susjednim zemljama. Srbi imaju takva primanja već deset godina.
To je ipak puno kad znamo da su prosječne mirovine oko dvije tisuće kuna?
- Slušajte, ja ne mogu sebe staviti u nivo s Kukočem, Ivaniševićem ili Rađom koji su zaista zaradili veliki novac u svojoj sportskoj karijeri. Uglavnom, ne dobijam ništa što mi ne pripada i što nisu dobili i drugi koji su zadovoljili zakonske kriterije.
Kako, Mislave, izgleda jedan vaš tipičan radni dan?
- Putuje se na Brač i vraća kasno poslijepodne doma u Split, ne samo ja, nego i drugi iz firme. Osim toga kolega koji vodi komercijalu i ja non-stop smo na putu, radi se 24 sata na dan.
Kako to podnosi obitelj? Imate malu djecu?
- Je, stariji ide u drugi razred osnovne škole, a mlađi je sin još u vrtiću. Četiri godine.
Uf, to je ringišpil obaveza. Sve je onda na supruzi...
- Je, supruga ne radi, pa se u potpunosti posvetila djeci, a tih je obaveza i treninga čudo. Evo, stariji pliva u Jadrana.
To znači četiri treninga tjedno?
- Pet!
Krenuo je očevim stopama. Vodeni sport.
- Neka izabere što god hoće.
Nisam pitao za prosječnu plaću u “Sardini”?
- Prosječna plaća je 4300 kuna neto, a prima je 325 zaposlenika. Redovita je i mislim da je pristojna, a krajem godine ćemo, s obzirom na izuzetno teško i izazovno razdoblje koje je bilo iza nas, podijeliti pola plaće viška. Mislim da nema puno takvih firmi u Hrvatskoj. Istina, s jedne strane tražimo puno veću disciplinu i poštivanje puno zahtjevnijih ekoloških standarda u proizvodnji hrane u tvornici, a na drugoj plaćamo ljude pošteno i dobro i guštamo raditi u takvoj atmosferi. Radnici iz naše firme svojim zalaganjem jednostavno pokazuju da su pravi.