Može li se živjeti od proizvodnje mlijeka u Imotskoj krajini? Rijetki stanovnici koji još imaju krave ogorčeni: 'Od stočarstva se životari. Kad bi cijena bila viša 40 lipa po litri mlijeka, bilo bi isplativo'

Imotska krajina nekada je slovila kao poznati stočarski kraj. Na stotine krava, ovaca, koza uzgajalo se diljem Imotske krajine.
U ruralnim područjima praktički nije bilo kuće koja nije imala nešto od stoke. No, te davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća su zaboravljene. Danas se na prste jedne ruke mogu nabrojiti Imoćani kojima je uzgoj stoke primaran posao.

Posebno se to odnosi na nekolicinu stočara u općinama Cista Provo i Lovreć. Nekoliko uzornih stočara ima i u općini Lokvičići. Željko Juričić (53) je jedan od onih koji već punih 12 godina ima farmu krava. Njegova mala farma broji 17 krava i mladih junica. Kada smo ušli u staju, pravo iznenađenje. Urednost na vrhuncu, čisto, prozračno, krave uredne, obilježene markicama, muzilice za mlijeko očišćene, spremište za mlijeko poput ljekarne.

- Nemojte se čuditi, ovo je moj jedini posao i izvor prihoda za moju obitelj - kazao nam nam Željko pa nastavio:

- Ne želim da bilo tko, a pogotovo inspekcije, ima primjedbe. U vrijeme kada sam počeo s uzgojem, litra mlijeka bila je četiri kune i krenulo je dobro. Na žalost, danas je njegova cijena 2,80 kuna i to nije u redu. Kada bi bila najmanje 3,15 kuna ili 3,20 kuna, bilo bi isplativo. Ovako uvijek balansiram između troškova hrane za krave, njihovih pregleda, prijevoza. A tvrdim da se od stočarstva može lijepo živjeti i da bi mnoge naše obitelji od toga uredno imale posao kod svoje kuće, ali i pristojnu zaradu.

Normalno da bi država trebala dati poticaje, baš kako to rade u drugim razvijenim zemljama. Županija nam daje potpore za zemljište, nešto malo pomogne i Općina, ali kažem, sve je to nedovoljno. Ovako mi uvozimo mlijeko, a imamo naše zdravo, jer se, primjerice, moje krave hrane zdravom travom s našeg polja i pobrđa, koja nije zagađena i ekološki je vrhunska hrana - veli nam Željko.

Željko Juričić ima u obližnjim Studencima uredan otkup kod tamošnje poznate mljekare "Bosnić", gdje se proizvodi vrhunski studenački sir. Da ima neko veće gospodarstvo i više krava, trebao bi zadovoljavati i određene kvote koje diktira država preko Ministarstva poljoprivrede, no Željku je za sada i ovo dovoljno.

- Jedino kada bi se digla cijena mlijeka na tri kune i 20 lipa, a to je minimalna cijena, onda bih možda razmišljao o nečem drugom. Ovako se sastavlja kraj s krajem. Puno je troškova, treba travu kositi na nekoliko udaljenih lokacija, treba to dovest ovdje na brdo, treba s kravama biti takoreći 24 sata, nema tu ni godišnjih odmora, ni odlazaka izvan Lokvičića. Ja i supruga smo po cijeli dan u pogonu. Kada krave nisu u štali, na otvorenom su, u okružju sa zdravom našom brdskom i poljskom travom.
Mlijeko Željkovih krava, a dnevno ga ima i do 130 litara, stalno je u takozvanom prvom razredu, nikada nije bilo u drugom razredu, s urednim masnoćama, proteinima, hranjivo i ekološki izvrsno, jer krave jedu samo travu s čistog područja.

Dakako, nakon svega ovoga što smo vidjeli u Juričića, nameće se logično pitanje. Zašto se ovakvim malim stočarima koji proizvode vrhunsko mlijeko, a takvih bi sigurno bilo i više na području Imotske krajine, ne daju poticaji. Cijena mlijeka od 2,80 kuna o kojoj govori Željko Juričić sigurno je ispod svih kriterija, a subvencioniranje preostalih 30-40 lipa po litri dalo bi nade još nekim stočarima i pomoglo im u odluci da krenu u uzgoj krava.