Muka ovog Hvaranina traje već 22 godine, uporno mu odbijaju vratiti otetu didovinu: 'Moj djed i otac mukotrpno su gradili kuću, moj unuk mogao bi živjeti od tog prostora, a sad je tamo privatna ljekarna'

Brojnim stanovnicima otoka Hvara, ali i turistima, dobro je poznat slučaj Marina Dubokovića (81), koji se čak 22 godine bori s državnom birokracijom da mu vrati prizemlje obiteljske kuće u Jelsi koje mu je oduzeto ukazom Sabora Narodne Republike Hrvatske iz 1948. godine.

Nasljednik nekretnine je još 2006. godine, s puno gorčine i revolta, na fasadi tog objekta istaknuo veliki natpis "Vratite mi nacionaliziranu imovinu", a njegov je predmet, nakon neuspjeha pred Uredom državne uprave u našoj županiji, Ministarstvom pravosuđa, Upravnim sudom, pa i Visokim upravnim sudom, sada završio na Ustavnom sudu.

– Mojem pokojnom ocu Franji su za bivše države nasilno i bez ijednog dinara oduzeli taj poslovni prostor površine 165 četvornih metara, da bi ga jedno vrijeme koristila tzv. zajednica i stolarska radnja, zatim Zanatsko poduzeće i ondašnje "zdravstvo".

Dolaskom hrvatske države povjerovao sam najavama tadašnjih političara da će sve ono što je ljudima oteto biti i vraćeno, međutim, činjenica je da su me prevarili.

Stoga sam, nakon dugotrajne borbe za svoje, potkraj prošle godine podnio tužbu Ustavnom sudu smatrajući da je u Općinskom sudu u Starome Gradu 1999. bez ikakve osnove upisano pravo vlasništva nad tom nekretninom na Dom zdravlja Hvar, pa sukladno tome tražim da se ukine presuda Visokog upravnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje – kaže Marin Duboković, nadajući se pozitivnom ishodu, a ako na toj posljednjoj domaćoj razini ne dobije zadovoljštinu, spreman je potegnuti i do Europskog suda u Strasbourgu.

U borbi za svoju djedovinu ovaj se Jelšanin poziva na odredbe našeg Ustava prema kojima su svi jednaki pred zakonom i da se u Hrvatskoj jamči pravo vlasništva.

S druge strane, naš sugovornik tvrdi da se Visoki upravni sud pogrešno poziva na odredbu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, jer u postupku nije utvrđeno koja je to valjana pravna osnova na temelju koje je Dom zdravlja stekao spornu nekretninu u kojoj se danas nalazi privatna ljekarna.

Dakle, Duboković ne prihvaća nikakvu novčanu naknadu, nego inzistira na tome da mu se oduzeta imovina vrati u cijelosti.

– Zašto bih prihvatio novčanu naknadu kad ona u pravilu nije ni blizu vrijednosti oduzete imovine? Riječ je o prostoru od kojega bi moj unuk danas-sutra mogao živjeti. Svi se kao zalažu za ostanak mladih na škoju, a ponašaju se na način da im se uskraćuje čak i pravo korištenja privatnog vlasništva.

Što je najgore, županijski Dom zdravlja tu je našu prostoriju dao u zakup, što znači da mu ona nije nužna za obavljanje temeljne djelatnosti. Inače, u ambulanti izgrađenoj prije nekoliko godina planirano je otvaranje ljekarne, ali se namjerno oteže s njezinim uređenjem.

Bivši prostor Epidemiološke službe u centru mjesta također je prikladan za ljekarnu, ali se ne koristi. Zgrada nekadašnje ambulante površinom je puno veća od prizemlja moje kuće, a godinama je zjapila prazna, da bi je nedavno Ministarstvo državne imovine ustupilo Općini za potrebe osnivanja muzeja, pa jednostavno ne mogu pojmiti zašto me u zemlji za koju kažu da je demokratska godinama maltretiraju – pita se umirovljenik.

Dubokovićev slučaj nije jedini na Hvaru kad je riječ o povratu nacionalizirane imovine na otoku Hvaru. Mnogobrojni građani u potpuno su istoj situaciji, desetljećima vode sudske postupke sasvim nepotrebno trošeći znatan novac i teško dolaze do pravde, pa su neki od njih odustali od tužbi, a neki su umrli prije nego što su dočekali pravične presude.

I Marin Duboković je više od desetljeća vodio postupak za povrat kuće, dvora i bunara u Vrboskoj, što mu je na kraju ipak vraćeno, ali zar to ne govori dovoljno o sporosti državnog aparata?

Što se tiče spora oko nekretnine u Jelsi, svojedobno je iskazao spremnost sufinanciranja radova na uređenju ljekarne u novoj ambulanti, samo da se napokon izbrišu tragovi nepravde koja traje više od 70 godina, ali ni to mu nije pomoglo da dođe do prizemlja svoje obiteljske kuće koje su njegov djed i otac mukotrpno gradili između 1903. i 1908. godine.