Da je ziđati suhozide lako, ziđa bi ih bogme svako. Eto što kažu oni koji su suhozide svojim rukama dizali.
A među generacijama muških graditelja, još od onih iz ilirskog doba, našlo se i podosta žena koje su iz divlje dinaridske prirode, iz njene škrte zemlje, prirodi otimale kamen po kamen. I sa stoljećima stvarala se ta prekrasna kamena čipka, koja je svoje mjesto upravo dobila na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine.
Vjerujte nam na riječ da to jako raduje i Nadu Popović iz Vrsina, rođenu Jakus, poznatu pod nadimkom Puvalova, kojoj su dide i pradide s materine i očeve strane ulagali kamen u suhozide. I na kilometre takvih gromada, međa, graničnjaka napravili ponad Trogira.
Tu nije bilo mora, ali zato je kamene mase koja je pružala otpor motiki, uludo uzimala prostor kupusu, lozi, maslini i smokvi. Pa su kamenje kopali, dizali, slagali, gradili zidine onako kako su oni naučili od svojih didova. Isto to znanje onda su prenosili svojima mladima. Nada je suhozide počela ziđati još kao mlada cura.
Uvik se popravlja
- Prvo te neko tome naučit mora, neko od starijeg svita ti mora objasnit kako ćeš slagat kamen. Nije to samo tako nabacit, moraš znat koji će se kamen posložit na koji, da ne sklizne, ne strši, da lipo upada, da bude uravno. Tako sam ja počela ka dite, starci bi gradili, ja bi pomagala, isto ka i sva druga mladost iz ovoga kraja. Doneseš ovaj kamen, doneseš onaj, pa gledaš po njima.
Da sad idem brojit koliko sam suhozida napravila, izašli bi kilometri. Samo lani sam na metre i metre zidova digla oko maslina, skupljala sam sa zemlje kamenje i oko stabala ih ravnala da sve lipše izgleda. Evo i jučer sam popravljala. Znaš, dođe auto pa gurne, dođe bager kad širi put, nalegne na suhozid on padne. Dođu lovci, skoče preko suhozida, odlomi se kamen. Moraš ga dignit, jer ako ga ne digneš, od jednog kamena će past njih sto – veli Nada.
Suhozid nije nastao samo kao pohrana kamena koji se dizao sa zemlje, kako bi se na njoj moglo nešto saditi. On je i brana za stoku, ali i svojevrsna poruka, oznaka granice nečijeg imanja, drevni dinaridski zemljišnik koji se na živu sliku i priliku prenosio među generacijama.
Gradeći suhozid, svaki je težak stavljao i svoj pečat na svoju zemlju. Ali to je bilo vrijeme kada se do imanja dolazilo samo na tovarima, koji su na leđima nosili i izvađeni kamen za gradnju suhozida.
- Da se sad ovog trena naši stari dignu iz groba i gore na vrhu brda u zaleđu Trogira vide vjetrenjače, a između njih auta, ja mislim da bi od šoka odma opet pali u grob. I više se nikad ne bi probudili.
Nekada su ovuda samo ljudi i naprćeni tovari i konji prolazili. Ja se sićam da se tada radilo sve složnije, neko bi iša gradit suhozide, pa bi došli muški iz sela i pomagali ziđat. Žene bi na zemlji skupljale kamen, muški bi kopali mašklinom, a treći bi dizali. Tovare i konje, danas su to bageri, jedni su drugima posuđivali.
Danas je sve to uvelo. Suhozid je i znak života, tamo di je pa, a niko ga bidnog ne diže, tad znaš da tu zdravog življa više nema. Tako se ta naša starina gubi, propada. Kad god na imanju vidim padnuti kamen, ja ga odma dižem i vraćam na misto. Grijota je od Boga da se ruši rad mojih predaka – kaže Nada.
EU daje potpore
Priča nam Nada i kako je EU posljednji godina ljudima počeja davat potporu za podizanje srušenih suhozida na svojim OPG-ovima. I zato se i poveći broj suhozida iz maslinika marinskog kraja opet dignuo kao nekada.
- I ja sam tako ziđala svoje. Uzela bi kamen, od onog malog od po kila, do velikog od 15 kila, i svojim rukama dizala, popravljala. To je težak fizički posal, ali ako ga ja ne napravim, neće niko drugi. Satralo me, to su tone kamena, posli te bole ruke, kolina, cilo tilo.
Spustiš se dole, iskopaj, digni kamen, nasadi ga da dobro legne, provrti, pa opet tako iznova, sto puta. Okrećeš, prevrćeš, pa staviš oko loza, oko maslina da lipše izgleda, a i da njima život bude bolji. Govorili su mi ljudi da jesan li poludila. Ali sad možeš samo stat i gledat – kaže vridna Nada Puvalova.
Danas se neki kada grade suhozid potpomognu letvicama ili razvučenim konopčićima, kako bi građu držali u livelu. Tako postižu onaj umjetnički dojam. Prije se to radilo odoka, i onaj zid od pola metra, kao i onaj od 1,5 metra. I onaj jednostruki i onaj s dva lica.
Nijansi je ipak bilo, priča nam Ivica Čerina Ćiro, solinski vijećnik.
- Jednostrani suhozid je zna ić do metra i po u visinu, i kod njega se duži kamen stavlja okomito na zid. E, ali bija je i dvostrani, s dva lica, širok od pola metra do 80 centimetara, ponekad i do metra. Taj se radija tako da se duži kamen stavlja cik-cak, isto okomito na zid. Tako je ima čvrstinu, stabilnost.
Suhozid je bio i onaj potporni zid na parcelama za koji je trebalo prvo iskopat temelje. Pa bi se unutra stavija veliki kamen koji je čuva građevinu od proklizavanja. A iza leđa bi ima nasip od metra škalje pune onih malih kamena šakavaca. Vrlo opasnih kada bi te netko s njim zviznija, a toga je na selu uvik bilo – kaže Čerina Ćiro.
Naučite sami zidati
Kako dignuti suhozid? Ako nemate nekog starijeg ili iskusnijeg pored sebe, najbolje bi bilo, kaže Ivica Čerina Ćiro, stati kraj jednog razrušenog. Pa pogledati kako se to nekada slagalo. A onda po tome modelu pokušati napraviti svoj. Bit će i padanja i rušenja i klizanja i svega. Ali strpljivo, mudri kažu kako ni Rim nije sagrađen u jednom danu.
Mini riječnik
KOČAK - suhozidom ograđena vrtača od deset do 20 kvadrata koja nikne nasred puta, uglavnom s jednom maslinom, dvije loze, kojom glavom kupusa.
LAZA - srušeni suhozid
UNJULO - graditi usuho, prirodno, od onoga što ti okoliš daje
PROGONAC - uski put između dva susjedna suhozida, dovoljno širok da njime prođu tovar i čovik