Stojeći na komadu asfalta opkoljenu reklamama za pivo - ispred oveće zgrade zaista „neuhvatljivog” arhitektonskog stila, kojoj su se iza leđa na ražnjima vrtili janjci, a ispred nje kao krijesnice promicala autocestom svjetla automobila u kojima nitko nije obraćao pažnju na autentični ulomak okamenjenog vremena pokraj puta - naslušao sam se ojkalica koliko me uho nosi. I na trenutke bio uvjeren kako taj, malo je reći gromki, pjev mora imati neke veze s plašenjem vukova ili s nekim sličnim egzistencijalnim porivima i atavizmima. Ali, dalo se zapaziti, u ojkalicama ne prevladavaju, kako se to možda moglo očekivati, junački epski momenti, već je puno više onih lirskih, ljubavnih, mekanih i mudrih. “Neću jisti bobica i leće, neću ljubit šta mi srce neće“; “Teško ženi koja je poštena, kad ostari nema uspomena“...
Otkud (baš) ovaj uvod u Dalmovnicu koja se “napenalila“ progovoriti riječ-dvije na (uvijek) aktualne teme baštine i tzv. održivog razvoja, izvan svake sumnje vrlo relevantne i za našu Dalmaciju, bogatu, reklo bi se, baštinom i siromašnu razvojem, odnosno željnu projekata koji će osigurati ekonomsku i svaku drugu budućnost na temeljima koji se neće urušiti čim se ta budućnost počne događati? Pa, odatle što sam na internetu naletio na podatak da u registar Svjetske nematerijalne baštine, dakle one zaštićene “paragrafima“ UNESCO-a, iz Lijepe naše treba žurno uvrstiti upravo ojkanje i pridružiti ga bisernoj ogrlici na kojoj su već čipkarstvo, zvončari Kastavštine, procesija u Gorjanima, hvarska procesija za križem, festa sv. Vlaha u Dubrovniku, istarsko dvoglasno pjevanje, sinjska Alka, izrada licitara, bećarac, izrađivanje dječjih igračaka u Hrvatskom zagorju i “nijemo kolo“ iz Dalmatinske zagore.
Bilo bi dobro i korisno da tzv. nadležne strukture poduzmu sve što je nužno kako bi se ta vrlo dalekosežna promocija svojevrsnog “vlaškog pjevanja“ zaista i dogodila, a ojkaši će u čas posla zapivati jednu novu u slavu Ujedinjenih naroda: UNESCU je pamet pregolema, lipše pisme od ojkanja nema! Usput budi rečeno, premda ne i suvišno u kontekstu ove teme, UNESCO-ov popis zaštićene Svjetske baštine, prirodne i kulturne, zasad sadrži 953 spomenika u 153 države, s time da je “obilježeno“ 725 spomenika kulture i 183 spomenika prirode, dok je 28 “činjenica svjetske baštine“ obuhvaćeno u oba popisa. UNESCO, k tome, štiti i svjetsku dokumentacijsku baštinu sastavljenu od pojedinih knjiga, rukopisa, partitura, slikovnih, zvučnih i filmskih dokumenata, a od 2006. godine
Svjetska baština obuhvaća, evo, i nematerijalni svijet - usmene tradicije, umjetničke izvedbe, društvene navade, rituale, znanja i običaje vezane za prirodu i svemir, umijeća tradicionalnih obrta – čemu je Hrvatska, vidjeli smo, dala svoju sjajnu reprezentaciju, dodanu Plitvicama na popisu zaštićene prirodne baštine i faktima na “kulturnoj listi“ koju čine Eufrazijeva bazilika, Šibenska katedrala, Dioklecijanova palača, stara jezgra Trogira, gradska jezgra Dubrovnika i Starigradsko polje na Hvaru.
No, što uopće kome znači baština, “obična“ i zaštićena, i kako je definirati – to je drugo pitanje. Na Pelješcu sam, primjerice, čuo možda i najljepšu i najinstruktivniju baštinsku odrednicu: kad tamošnji starosjedioci kažu da idu “u bašćinu“, to znači da su pošli na zemlju, okopavati lozu i rezat maslinu, obrađivati ono što su im djedovi namrli, održati bašćinu i sebe na njoj, i, da, svoje potomke...
I eto nas, mic po mic, kod fenomena održivog razvoja – famoznog pojma koji se izdigao, ili je bolje reći spustio, na razinu fraze zbog prečeste upotrebe, bez poznavanja njegova istinskog sadržaja – o čemu nam valja nakititi novu Dalmovnicu, a na što upućuje i s relevantnoga mjesta (Universitas, list Splitskog sveučilišta) iznesena teza da je “baština jedini čvrsti temelj održivog razvoja“.
MLADEN KRNIĆ