Pisma je naš život! Bez nje ne znamo živit, reći će članice klape koja proteklih deset godina djeluje unutar Kulturno-umjetničkog društva “Salona”.
Ovaj jubilej obilježile su i snimanjem prvog CD-a koji nosi naslov jednog starog, skoro zaboravljenog solinskog napjeva “Sunce, misec, sjajne zvizde”.
Pod suncem ove naše lipe Dalmacije one su majke, bake, supruge, domaćice, zaposlene žene... A na kraju dana, kad se popnu u prostorije KUD-a, u njihovih 20-ak kvadrata pisme, one su tada i sve drugo što požele, putuju tako uz note još mnogo dalje... Na sjever do Međimurja il’ Zagorja uz popevke, pa natrag preko Velebita opet na more, a večeras i malo južnije, do hvarskih kolendara.
- Evo, ovo su pisme na kojima ćemo radit – dijeli maestro Jure Šaban Stanić iz Omiša nove partiture, a one već spremne za rad po dionicama.
- “O Isuse ove noći”, to je kolenda iz grada Hvara, a za buduće festivale pripremio sam pučki napjev “Zapivala tica mala” te estradnu pjesmu “Uvik ću te svojon zvati”. Dotaknit ćemo se svega, osluhniti malo bilo klape, pa ćemo vidit šta od toga ansamblu dobro legne – pojašnjava maestro uoči probe, dok ćemo se mi prije malo “upivavat” ćakulom, prisjećajući se kako im je ovih deset godina, u dobrom raspoloženju i prijateljstvu, zaista proletilo...
- U klapski svijet sam stigla u svojim, ajmo tako kazat, zrelim godinama, kad su dica narasla... Iako san i do tada uvik pivala, onako spontano, po kući kad bi sređivala ili u ambulanti di radin, pa bi mi i pacijenti znali reć: “Ajme, šta lipo pivate! Šta se negdi ne uključite?” - govori Jadranka Kulašin, koja je i predsjednica KUD-a.
Izlazak na pozornicu
- Najdraži dio mi je kada učimo, kada treba upotrijebiti sposobnosti, kada bude anegdota i šala. Kroz taj humor, kroz taj dobar osjećaj i energiju smo se i zbližile, stekle smo ovdje prave prijateljice, u lipim i ružnim danima. To je najlipše od svega – ističe Jadranka.
Njezina klapska kolegica Senija Ćićerić u ovom KUD-u je aktivna skoro 40 godina.
- Lipo mi je na probama, ali mi je poseban gušt izać na pozornicu i emocije prenijeti i na publiku – govori Senija, pa veli da se s klapskom pismom susrela još kada je kao djevojka došla u folklor.
- Uvik sam gledala Omiški festival i to je za mene bilo nešto posebno, pa bi se pitala: “Ma, oću li i ja to ikad doživit!”. Na kraju i jesam. Prije tri godine smo ušli u omiško finale, a to je bila naša prva prijava. Imala sam veliku tremu, ali bilo je neopisivo – govori Senija, otkrivajući kako od emocija ponekad iza pozornice zna i zaplakati.
Na tim nastupima bude i raznih anegdota koje s užitkom prepričavaš godinama.
- Bude tu svakojakih doživljaja, zaboravlja se tekst, padaju mikrofoni..., padaju i suknje ako ih nisi dobro uvatija šigurecon – smiju se sugovornice, a da im veselja uz pismu ne fali, ističe i Mirjana Odža s Klisa.
- Ja sam ovdje najstarija, ali bez obzira na moje godine, zahvaljujući pismi, ja ih ne osjećam – ističe.
- Mene pjesma prati cili život. Pivali su mi svi, i u obitelji moga oca i mame. Pjevam i u crkvi, jednostavno, bez pjesme ne znam živit, a u ovoj klapi se tako dobro osjećam da mi je žaj prestat pivat. Doživljavam ih kao neku produženu obitelj – kazuje Mirjana, nadajući se da će djeca i unučad nastaviti njezinim stopama.
- Deset godina čini se jako puno, a u biti je proletilo. A brzo ti proleti samo kad ti je negdi dobro. Ovdje smo kao obitelj, ali ona u kojoj ne moraš brinit kako ćeš platit vodu, struju... Međutim, ako želiš da ta obitelj dobro funkcionira, moraš isto puno truda uložit.
Kad sam došla u klapu samo sam znala da imam sluha, ali ako želiš nešto postići, ako želiš da te ljudi vole slušati i biti pozvan na smotre, trebaš učiti i redovito dolaziti na probe, kao što ideš i na posao. Međutim, ovdje nemaš materijalnu plaću za to, ovdje imaš plaću za dušu i to je ono što nas drži - poručuje Tatjana Boban, koja je također ponikla iz redova folkloraša KUD-a, kao i njezina kolegica u altovskoj dionici Nives Atlaga.
- Kroz folklor smo razvijali ljubav prema plesu i prema pismi, druženjima i putovanjima. Klapa mi je jedna velika radost. Sve žene su približno istih godina, svi imamo slične probleme, pa se tako dobro i razumimo.
Ima dana da ti se ne da na probu. Il’ je ladno, il’ si umoran, ušuška bi se najradije u postelju... Ali kad se vratiš s probe, bude ti drago šta si smoga snage doć. Zadovoljniji si i sritniji - kazuje Nives, dodajući kako se nada da će moć pivat dokle bude moć govorit.
Aida Mandić iz Vranjica pridružila im se prije šest godina, ali, kako to u “Maloj Veneciji” i biva, uz pismu je mnogo duže.
- U klapskom svijetu sam 28 godina i pjevanje doživljavam kao odmak od svakodnevnih obaveza, briga koje svaka od nas ima, a kad su ovde u društvu ovako lipe i drage osobe i prave prijateljice, onda je još veći užitak dolazit na probe – pogledala je Aida u polukrug na svoje klapske družice.
Rano je počela pivat i Martina Bradarić.
- Prvo ka dite u crkvi, a onda su me od 16 godina uveli i u klapski svijet, uz našeg Špira Jurića... Ka i moja Vranjička Aida, uz tu pismu san 28 godina, s malim pauzama zbog majčinstva, posla... – veli Martina, koja je u “Saloni” pet godina.
Puna podrška obitelji
- Bez pisme ne mogu, od jutra čim se dignem, pa radio u autu, radio na poslu... - s veseljem će ova Vranjička, dodajući da je kroz klapski svijet upoznala cijelu Europu i puno divnih ljudi.
- Ovdje je isto tako, zbližile smo se tako da se uvijek možemo osloniti jedni na druge – naglašava.
- Najprije smo se sprijateljili mi, a posli i naši muževi jer bez podrške cile obitelji ne bi sve uskladili. Pomažu nam i u organizaciji, feštama i slično – nadodaje Jadranka, a jedan od njih je i Marinko Odža, Mirjanin suprug, koji niz godina fotografira aktivnosti cijeloga KUD-a.
Iz Splita na probe dolazi i Elvira Mijić, majka četvero djece, baka, vlasnica jednog kozmetičkog salona...
- Pjevat sam počela još kroz zborove u školi na Splitu 3, zajedno s Jadrankom - veli Elvira.
- Uz sve dnevne obaveze dogodila mi se i prekretnica sa zdravljem. Zato mogu reći da sam ponosna na sebe, kao i na sve ove žene koje unatoč svemu uspijevaju da klapa dobro funkcionira. Kažu da u životu moraš ciljat visoko, a ja kažem da je važno pogodit. I mislim da sam pogodila, jer, evo, deset godina sam tu, i guštan, baš guštan... – veseli Elviru što su i prijatelji iz salona došli na promociju, podijeliti s njome radost koju donosi pisma.
- Kolegica Irena Gašpar se prehladila, pa nije na probi, ali sigurno bi potvrdila ovu dobru energiju... – pridodaje Jadranka.
Da često nije lako s majčinskim obavezama, potvrđuje i Marijana Sinovčić iz Žrnovnice, Metkovka po rođenju, koja je prošlu godinu pauzirala, ali zov pisme ju je vratio u Solin, u KUD...
- Zaista mi je falilo ovo druženje. Glazbenica sam po struci, ali dođem ovdje opušteno, predate dušu pjesmi i maestru da vas vodi – veli Marijana, koja je “mikrofon” na kraju prebacila i do voditelja.
- Vodio sam čak 14 ženskih i tri muške klape, tako da dobro poznajem taj ženski klapski pokret – veli prof. Jure Šaban Stanić iz Omiša, koji osim što vodi brojne klape i sam je dio jedne takve lipe priče. Piva u Rišpeta.
- Ženama je to klapsko pivanje izvor radosti. Ono im je duhovno ishodište i utočište, prostor slobodnog vremena i zadovoljstva, a vrlo rijetko im je sve to materijalno naplativo. Nagrada publike im je najveća motivacija. Iako su amaterke vrlo ozbiljno rade. Lipo im je, druže se, a uz to su i dio nacionalnog korpusa koje čuva nešto vrijedno, što je zaštitio i UNESCO – hvali ih maestro i naglašava da su i odlične organizatorice, na primjeru smotre “Dobra večer, ružo moja” koja ima i humanitarnu notu.
- One su kao osovina koja i na društvenom planu može napraviti važne pomake – zaključuje maestro.
- Jedan od takvih događaja kojeg smo idejne začetnice, a koji treći put organiziraju veterani iz Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, je pred nama 14. studenoga u Splitu. Riječ je o koncertu “Klape Vukovaru i Srebrenici” u Domu HV-a, na koji sve rado pozivamo – poručuju.
'Sunce, misec, sjajne zvizde'
Sunce, misec, sjajne zvizde,
za mene su mrkla noć;
kad ne vidim, žalostnica,
draga moga k meni doć.
Evo zvoni sat deveti
dugo noći u zimi,
ah pristupi i tegoću
s moga srdca ti smini.
Ako mi se ne ukažeš
prije sanka, mili moj,
ne ću zaspat ni do zore,
odletit će moj pokoj.
- Imam jednu frišku anegdotu. Budući da radim u jednoj privatnoj poliklinici, dolazi nam pacijent na gastroskopiju, sav u panici, triba ga i psihički pripremit... Srića, i jedan od naših liječnika je glazbenik, a i pacijent također. Voli sevdah... I ja krenem: “Tebi majkooo...”.
On se opusti i sve prođe u najboljem redu – simpatično će Martina.