Posjetili smo mladu obitelj koja je pobjegla od gradske vreve i na otoku otkrila slobodu: Toma je jedan od perspektivnijih mediteranskih maslinara, a Stazi zarađuje kao influencerica

To je čudo jedno koliko smo mi dosadan narod. Uvijek pričamo o istim stvarima, vraćamo se na početak, uglavnom ne nalazimo izlaz. Blebećemo o korumpiranim političarima, praznim saborskim klupama. Prenamjenama zemljišta. Marčapiji i pljački. Jeftinijoj uvoznoj hrani sumnjive kvalitete. Novovalnim gastarbajterima koji masovno napučuju Irske, Njemačke. Ekipi koja satima sjedi za istom kavom, plačući kako ne može naći posao, a moli Boga da ga ne nađe.

Baš zato želimo da upoznate Makjaniće, 33-godišnjeg Tomu i 27-godišnju Anastaziju. Mladoga poslovnog čovjeka, poljoprivrednika, trenutačno jednog od perspektivnijih mediteranskih maslinara. I suprugu mu influencericu koju na društvenoj mreži prati 25 tisuća ljudi.

Kad ovaj tekst iziđe, bit će ih još nekoliko tisuća.

- Mi smo mlada obitelj s dvoje djece koja je između Splita, odakle je Toma, Zadra, odakle sam ja rodom, i Zagreba gdje smo boravili tijekom njegova studija, odlučili živjeti na otočnoj periferiji, u malom Dolu na Hvaru. I ovdje nam je super. Posebice zbog djece koja ovdje imaju predivan, slobodan život - kaže nam Anastazija, od milja Stazi, predivna mlada žena koja izgleda kao da je sišla s naslovnice magazina.

Makjanići su prije tri godine odlučili iz Zagreba, gdje Tomu upravo čeka šesta, zadnja godina veterine, preseliti na periferiju Starog Grada na otoku Hvaru. U zemlji u kojoj je vijest svaka mladost koja je nakon faksa odlučila ostati doma, Makjanići su senzacija. A senzacija su zato što su otišli tamo odakle svi bježe, i uhvatili se motike.

- Zapravo, prije motike došle su zmije s kojima se bavim već 16 godina. Kao mali sam ih se boja, nisam ih volio, ali u jednom sam trenutku shvatio kako su one zapravo vrlo zanimljiva bića. Meni kao budućem veterinaru, od diplome me dijeli samo još jedna godina, sa zmijama se otvorila nova životna situacija. Ljubav kroz kolekcionarstvo i posao kroz organiziranje izložbi - veli Toma.

Prva ljubimica bila mu je brazilska dugina boa, koja je otvorila zbirku. Ipak, kolekcija mu je prije svega poznata po raznim otrovnicama iz različitih krajeva svijeta.

- Malo po malo, zmije su se počele useljavati u moj dom, a kako sam ja sve više uviđao njihovu neshvaćenu ljepotu, odlučio sam im se još više posvetiti. I kao rezultat je došla odluka o preseljenju na Hvar, a onda i prva od pet izložbi - tvrdi Toma.

Dobro, nisu banuli samo tako. Imali su na otoku Tominu djedovinu, kuću koju obnavljaju, s jednim stanom u prizemlju koji bi 99,99 posto otočana odmah stavilo u turizam. Da donosi brzu lovu. Ali ne, Toma je uz blagoslov obitelji tu napravio dom za svoje zmije, koje s vremena na vrijeme iziđu vani, na jednu splitsku i četiri hvarske izložbe.

Jedna upravo teče u Starom Gradu, u prostoriji osnovne škole, i hit je i među domaćima. Posebice djecom koja svako malo banu s pitanjem: "Barba Toma, a kad ćete zmijama davat jist. Da dođemo to vidit."

A bum je i strancima koji dolaze pogledati tu posebnu otočnu atrakciju. Zar nije atrakcija vidjeti kobru pljuvačicu kako baca otrov ili jednu od onih koje su života došle Kleopatru… Ili poskoka koji plazi po drvu, crnu i zelenu mambu, kraljevsku kobru, čegrtuše, anakondu… A usput i iskušati vlastiti strah od zmija, tako da umjesto ogrlice ili marame, makar dok ste na izložbi, vrat ukrasite jednim savršenim miroljubivim pitonom.

Nema onoga to na otoku ne zna za Makjaniće, one "ća su iz grada došli". A puno njih nam kaže i kako ih je malo straj, malo prpa da koji gmaz ne uteče iz onoga cakla. Jer ko bi tu zmiju uvati, vele, kada se zavuče u makiju, a bogu hvala pun je otok makije, pa se nakoti spoj poskoka i neke azijske divljakuše. Tko bi tome sta onda na kraj, šale se domaći. A možda se i ne šale.

- Ma, nema tu straja, taj terarij ni potres ne razdrma. Prvo, ova klima većini ne paše, a od okoline ih čuva i dupla zaštitna brava. Staklo je posebno, laminirano, što znači da je lijepljeno, kaljeno, i ne može puknit. Moji Hvarani mirno mogu spavat. Isto kao i zmije - objašnjava Toma.

Što se preseljenja tiče, odluku su on i žena donijeli skupa. I nikad se nisu pokajali.

- Život je ovdje bolji nego u gradu. U gradu dite nikad ne smiš ostavit samo vani. A ovde mi mali može skakat na igralištu s ostalom dicom, a da ja ne strepim di se nalazi. Okej, nemamo McDonald's, ali tu je, blizu, dva sata brodom do Splita. Kad sam počeo razmišljati što i kako dalje, znao sam samo jedno, neću radit u kancelariji. Oću ić u prirodu, to je bolje, zdravije - veli Toma.

A tako su došle i masline. Čak 800 stabala maslina, koliko ih Toma sada broji. Kaže kako masline obožava od ditinjstva, gaji prema njima istinsku ljubav. I srce ga boli kada vidi koliko su zapuštene.

A ako neće nitko o njima brinuti, onda će on, gdje god naleti. I zato gušta poći u prirodu, u divljinu kako bi pronašao divlje stablo, pa ga privezao na svoju brigu. Od dide i oca ih je dobio 250 komada, do drugih 250 je došao svojim nasadima, još 300 održava za prijatelje, a planira s ocem, pomorcem, ići i dalje.

U ovoj je priči, pazite sada, tek dvije godine, a već radi pet vrsti monosortnih ulja, tri kupaže i za sve je to na domaćim natjecanjima dobio zlatne medalje. Pa je na međunarodnom maslinarskom natjecanju proglašen za najtrofejnijeg maslinara. Na Intradi je postao šampion u kategoriji konzerviranih maslina. Onda mu je stigla i nagrada, povelja "Marko Vrsalović" i to odlukom kolega, mediteranskih maslinara za unaprjeđenje maslinarstva na otocima. Sve to, dakle, u dvije godine.

- Takav sam vam ja tip. Ako me nešto zanima, ulazim u dubinu, ne želim ništa radit ofrlje. Ako radim, radim tuta forca. Zaboli me u prsima kad vidim kako neki ne drže do masline. A toga ima čudo, vidim ja to dok tražim divlje masline po Hvaru. Zapravo tražim genome kod ovih samoniklih, kako bi ih selekcionira i od njih napravio nešto novo. S obzirom na to da sam dobio mjeru 6.3 za ruralni razvoj, s ovim mislim jako, jako ozbiljno ići naprijed. Od toga ću u brdu kupiti novo zemljište za sadnju novih stabala. Zasadit ću ih još tisuću - najavljuje Toma.

Na brdašcu pored Sv. Nikole zakupio je i teren na 500 metara nadmorske visine gdje na jesen kreće sa sadnjom specijalnih sorti selekcioniranih klonova, hibrida koji se ugusto sade. Zaljubljenik je i veliki kolekcionar različitih sorti maslina, pa ih već sada ima više od 100 različitih, iz raznih maslinarskih zemalja. Pa će onda napraviti kušaonicu, možda i uljaru, još svašta nešto. A sve to zato što je shvatio kako želi zarađivati od fizičkog rada. Jer je to zdravije. Bolje. I zato jer mu to zatvara godišnji ciklus, u kojem svaki dan od jutra do mraka ima posla.

Rano ujutro i navečer Makjanići su sa zmijama i drugim životinjama, po izložbama, a preko dana u polju s maslinama.

- Ovako obitelji dajem šansu da dobro živimo od naših ruku. A dici da imaju nešto što su im tata, dida, pradida napravili. Da i oni ostanu tu ako žele, bave se zemljom, nastave obiteljsku priču. Mislim 50 godina unaprid. Zato šta oću jednom kad ostarim kazat, evo dico moja, ovo je dida zasadija prije pet desetljeća. Ovo je za obitelj. Tako i svoje odgajam. I uvik kažem malome, oćeš sa mnom u masline. Nije ni mene moj dida lomija ka tovara, nego bi me lipo pita. I evo do čega sam doša, da san jednu našu sortu pujišku, koju je moj dida, i to jedno jedino stablo pronađeno u kupljenom masliniku, prvi put razmnožio iz reznica. I podijelio sam je i drugima da je imaju. To vam je maslina. Život - veli Toma, koji je, evo još jedne priče, u vrtu kraj kuće napravio i obilati nasad cvijeća ljiljana, koji su hit među cvjećarima, vlasnicima apartmana, hotelima...

A što je sa Stazi? E, nije to samo ono kako iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Stazi je i više do toga, ona svog Tomu prati u njegovim putima. I kaže nam kako je najsritnija kada je on sritan. Pa je prevladala i svoje početno gnušanje prema zmijama, i sada ih simpatizira, poštuje. S Tomom sudjeluje u brizi za njih. Kuha, čisti, čuva i odgaja dicu. Kad treba, ide s njim u masline.

I još zarađuje kao influencerica, pokazujući kako se iz Dola, koji je prema Zagrebu Bogu iza leđa, može stvarati odlična karijera. A počelo je od toga što Stazi obožava kuhati i peći kolače, pa je još u zagrebačkom životu počela malo švrljati po bespućima Instagrama. I tako je to krenulo, zaprati, jedan drugi, treći. Kada je došla u Dol malo se više okrenula modnim i beauty temama, i evo je, već s 25 tisuća sljedbenika. A s njima su nadošle i ponude tvrtki, agencija, salona...

- Smišno mi zvuči taj pojam influencerica s obzirom na to da sam u principu prilično sramežljiva osoba. Iznenadim se kad vidim da me ljudi prepoznaju. Nekidan mi je jedna Čehinja prišla u Jelsi i na engleskom mi kazala, ma vi ste Anastazija, ja vas pratim na Instagramu. Kad prijeđeš neku brojčanu granicu počnu stizati i ponude za reklamiranje garderobe, beauty predmeta, usluga. A ja biram, uzimam ono što se slaže s mojim interesima, i svaki mjesec po tjedan dana zbog posla odlazim u Zagreb ili Split. Krenilo je od zafrkancije, a pretvorilo se u posao s kojim mogu zaraditi lijepu mjesečnu plaću - veli Stazi.

A znate tko joj je glavni fotograf? Šestogodišnji joj sin Mladen, ime je dobio po didi. On potpisuje sve ono što Stazi objavljuje. Nitko drugi nema strpljenja, tata Toma je zauzet drugim poslovima, a none ima svojih obveza. I tako mali Mladen posluša mamu kada mu kaže stani tu, uhvati svitlo tako, pomakni se malo, uhvati iz tog kuta. Od 50 slika jedna garant mora uspjeti.

- Postao je pravi profi. A tek mu je šest. Zna već da je za dobru fotku najbitnije imati dobro svjetlo. I sada, kada me netko pita, pa kako selo, zašto selo, kako ste to mogli napustiti grad, meni postane smiješno. Mogli smo napustiti zato što nam je ovde lipo. I dici je najlipše. I ima puno posla ako hoćeš raditi. I možeš lipo i zaraditi jer nije bitno što nisi u gradu, nije grad sve. I zato nam je ovo bio odlični životni potez. I drugi put bih isto napravila - veli Anastazija.