Posljednji meštar za narodnu obuću: Od gumaša sam zaradio za kuću, od cipela ne možeš ni za cigarete

Dok ovih dana po trgovačkim centrima "obijamo" izloge tražeći na sniženju nove tenisice ili cipele, malo tko od nas se zapita što su nosili naši djedovi i bake prije pola stoljeća.

– Uglavnom gumaše ili gomaše. Tko ih je imao, bio je sretan! – iz prve ruke nudi nam odgovor Ivan Šimunović iz Stilja kod Vrgorca, vitalni 80-godišnjak koji je bio jedan od vodećih majstora u svom kraju za izradu te vrste obuće.

Rijetki su u selima Dalmatinske zagore poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća, imali cipele za svakodnevno nošenje. To je za dio obitelji bio luksuz koji su sebi mogli priuštiti članovi imućnijih obitelji, a kasnije i onih gastarbajterskih. Cipele su se tada čuvale kao oči u glavi, obuvale bi se samo pri odlasku kod "likara" ili advokata, na dernek ili neku proslavu, a svakodnevna obuća za oštri kamenjar bili su – gumaši.

Barba Ivan počeo ih je izrađivati s 13 godina i gotovo dva desetljeća iz njegovih je ruku nastajala samo takva vrsta obuće, napravio ih je na tisuće komada. Kod njega su po gumaše dolazili ljudi iz Stoca, s "one strane" Neretve, obuvao je dosta sela u vrgoračkom, te u ljubuškom i bekijskom kraju, s hercegovačke strane granice, a redovito ih je prodavao na pazarima i dernecima od Imotskoga do Tomislavgrada u susjednoj BiH.

– Moj pokojni tetak Mijo Maršić držao je gostionicu u Trebinju prije Drugog svjetskog rata. Tamo je došao u sukob s jednim mještaninom koji mu je pravio nered u krčmi i morao je bježati na kraju iz tog mjesta. Sa sobom je u Vrgorac donio vještinu izrade gumaša. Malo-pomalo, i ja sam to počeo upijati gledajući kako to radi moj pokojni stric Ivan Šimunović Iće. S 13 godina napravio sam prve, a onda iz dana u dan, kad sam svladao vještinu, po dva-tri para, nekad bi ih za jedan dan napravio i pet pari. Gumaši su se s ponosom nosili oko dva desetljeća na našem kamenjaru – kazuje nam Šimunović.

Bila su to teška vremena za nabavljanje sirovine od koje se izrađivala obuća, po traktorske i kamionske gume išlo se čak i u Slavoniju.

– Od tih guma sam izrađivao gumaše, na nekoliko mjesta nožem bih izrezao komade. Velike gume imale su na sebi više slojeva platna i po dvije žice, rezao bih to nožem i koristio paraljku, to vam je bio stalak. Nakon što bih izrezao gumu, napravio bih kalup ili kad bi kupac dolazio naručiti gumaše, ocrtao bih mu mjeru noge. Tada bih izrezao džon koji bi probušio sa strane, da mogu provući špag kroz to, a onda bih na lice i sa strana stavljao drugi sloj gume – ističe meštar iz Stilja, pa dodaje:

– Sve negdje do 62.-63. godine radilo se tako, a onda se umjesto gume na lice počela stavljati koža. Jedan par gumaša stajao je petsto dinara, to vam je tada bilo oko dvije i pol dnevnice, a one malo bolje s kožom došle bi i po tisuću dinara. U Slavoniju bih išao tražiti stare gume, onda bih ih prevozio vlakom do Metkovića, a zatim autom do Stilja. Nisam vam ja ništa drugo radio, ni zemlju kopao, nego gumaše do 1969., kad sam otišao na bauštelu u Njemačku, gdje sam proveo 35 godina. Moglo se tada pristojno živjeti od toga.

Ne skriva naš živopisni sugovornik kako je od gumaša zaradio za obnovu obiteljske kuće, kupnju mašine za šivanje...

– Ma, skupio sam pare i za kupiti kuću u Splitu, ali me od toga odgovorio jedan sudac. Rekao mi je: "Što će ti pri moru kuća, nećeš piti slanu vodu?" – kaže Šimunović.

Posao izradom "narodne obuće" počeo je pomalo "padati" potkraj 60-ih godina, promijenila su se vremena. Sve je više ljudi odlazilo na rad u Njemačku, a cipele su postale sastavni dio trgovačke ponude i bile su sve jeftinije.

– Ljudi su tada financijski ojačali i mogli su sebi priuštiti cipele, koje tada nisu bile toliko skupe, pogotovo kad je "Borovo" počelo raditi malo jeftiniju vrstu obuće za široke slojeve. Tada sam se i ja našao pred zidom: otići u Njemačku ili otvoriti svoju postolarsku radnju u Vrgorcu. Nakon savjetovanja s kumom, pokojnim Antom Primorcem, otišao sam u Njemačku. Međutim, mogao sam se odmah vratiti kući, ispod mene živio je jedan postolar Mađar koji mi je bio spreman prodati cijelu opremu u radnji za dvije tisuće maraka. Na kraju sam odustao od svega i ostao u Njemačkoj – veli Ivan.

Nekoliko mještana Stilja još s ponosom čuva obuću svojih majki, očeva, djedova i baka. Jedan od njih je i Boro Maršić.

– Ovaj model je napravio moj pokojni otac, to je malo modernija verzija s kožom, ali govorio sam Ivanu da mi napravi stari model. Znači, cijele od gume, ali ne možemo naći više staru gumu, ove gume danas su pune čelika i žice, od njih ne možete raditi gumaše. Ne mogu se rezati – objašnjava nam Maršić, dok ponosno pozira s gumašima i meštrom Ivanom.