Četiri ljudske lubanje, koje zajedno s ostalim kostima mir pronalaze već šest stoljeća u tišini podbiokovskog zaseoka Kotišina, odnedavno su postale vidljive rijetkim šetačima te ponovno ''čekaju'' na dostojanstveno mjesto. Kosti, ostavljene između paučine i osušene trave u rupi nastaloj od puknuća betonskog sloja poda kotiške crkve sv. Martina koja krije priču o cijelom groblju, ugledala je jedna naša čitateljica, a kada smo došli na lice mjesta imali smo što vidjeti.
Naime, ispod crkvenog poda nalaze se vidljivi ostaci triju ljudskih kostura, dok smo četvrtu lubanju ugledali u pukotini uz sjevernu stranu crkve. Riječ je o dobrostojećim Kotišanima koji su zbog svojih zasluga u selu imali povlasticu da ih se nakon smrti umota u plahte i sahrani ispod poda crkve, gdje leže kosti njihovih ostalih imućnijih sumještana i rođaka, a čiji će broj, kao i točna starost, biti otkriveni uskoro kada započnu detaljni arheološki iskopi.
Premda je, kako kažu stari, zapravo najmirnije i najspokojnije, to nas ne bi baš utješilo da smo kojim slučajem samo zbog radoznalosti završili među kosturima jer je sloj betona kojih ih prekriva toliko tanak da ga se gotovo može odlomiti rukom. Srećom, za nekoliko tjedana nitko od slučajnih prolaznika više neće imati prilike tumarati kroz unutrašnjost ove crkve pod vedrim nebom, a kojoj je faza raščišćavanja započela još 2015. godine, i to nakon 54 godine čekanja.
Riječ je o istraživanjima crkve koje u sklopu gradskog projekta revitalizacije kulturno-povijesne baštine zaseoka Kotišina, 'teškog'' 12,5 milijuna kuna, i to pod stručnim nadzorom Konzervatorskog odjela u Splitu i Ministarstva kulture RH, predvodi ravnatelj Gradskog muzeja Marinko Tomasović.
- Dvojbeno je pripadaju li ove ljudske kosti srednjem vijeku, a ja pretpostavljam da je riječ o kraju 14. stoljeća pa moguće i sve do 1826. godine kada je dekretom Francuza i odlukom Austrije zabranjeno pokapanje u crkvi. Grobovi su bili vidljivi sve dok tadašnji župnik betonom nije zalio oštećeni pod.
Prema mojoj pretpostavci, cijela površina crkve prepuna je grobova, a onaj tko se pokapao u crkvi bio je imućniji od ostalih Kotišana pa je, možda imao osam, a ne jednu ovcu. Tu su još i drugi motivi, poput ugleda ili zasluga - kaže nam Tomasović.
Pun Mjesec i šišmiši
Kotiška crkva, međutim, krije i priču o dvama grobovima, i to ni manje ni više nego – vampira. Premda Tomasović napominje kako ne mora značiti da je riječ o Kotišanima koji bi noću "pili krv svojim sumještanima" i čiji bi se, kako kaže legenda, koraci čuli za vrijeme punog Mjeseca, sam pogled u sada prazan grob u glavi odmah stvara sliku besmrtnih duša žednih crvene tekućine čiji dolazak najavljuju jata šišmiša.
Tomasović objašnjava kako su se vampirima smatrali i ljudi koji su izgledom ili neobičnim navikama odudarali od "normalnih" ljudi ili, pak, oni, a to je bio češći slučaj, koji su nanijeli puno zla drugima. Tako je tijekom prve faze istraživanja Tomasović uza zid sa sjeveroistočne strane crkve otkrio grob na čijoj su se ploči prekrivenom žbukom nalazila kamenja, a koji se najkonkretnije vezuje za "vampirizam".
- Prilikom otvaranja groba kosti su bile posve smrvljene i prekrivene žbukom pa ih je bilo teško i odvojiti. Ovakav način sahranjivanja pokojnika vezan je upravo za "vampirizam" jer je unutrašnjost groba posebno ''osigurana'' kamenjem, a nakon što se tijelo poleglo u unutrašnjost, zalilo bi se živim vapnom.
Prije toga je bio običaj da se u grkljan ili žilu mrtvaca zabode čavao kako slučajno ne bi oživio, a da se ne bi ponovno ''probudio" i nadgrobna ploča zalivena je živim vapnom - veli Tomasović.
Vampiri i kuga
Slično se dogodilo i "našim" vampirima pored kojih su u grobu pronađeni čavli.
Sve ove detalje Tomasović je 2015. godine opisao i u radu ''Makarska kuga 1815. kroz mentalnu i stvarnu topografiju'', a koji je Gradski muzej kao izdavač objavio u Zborniku radova ''Kuga u Makarskoj i Primorju 1815. godine''. U dijelu u kojem opisuje groblja umrlih od kuge na predjelu Velikog Brda, Makra i Kotišina, Tomasović je pisao i o vampirizmu.
Naime, kako je istaknuo, pokapalište umrlih od kuge nalazi se 150 do 200 metara južnije od groblja kod crkve sv. Martina, ali uz sjeverno pročelje crkve istražen je zidani grob s pravilnijim poklopnicama, a u kojemu su zatečeni kosturi dviju odraslih osoba prekrivenih slojem kompaktnog vapna koji je nanesen i na poklopnice groba i kamenje nabacano nad njima.
- Korištenje živog vapna kojim su prekrivena ne samo tijela, već i grob nakon izvršenog ukopa, u ovom slučaju ne treba dovoditi u vezu pokopa osoba umrlih od kuge ili kakve druge infektivne bolesti. Osobito je simptomatično obilato korištenje živog vapna ne samo u grobu, već u izrazitijim nanosom iznad njega.
Gotovo da nema sumnje da je takvo ''hermetičko zatvaranje'' ukopane osobe zapravo način zaštite najvjerojatnije povezan sa strahom od vampira. Dodatne indicije za strah od povratka ''neumrlog'' iskazuju i nalazi čavala u dva groba - napominje Tomasović, zaključujući kako je korištenje vapna za prekrivanje grobnih ploča u svrhu zaštite od vampira spomenuto i u dubrovačkim izvorima, a poznato je i na Balkanu, kao i iz pripovijedanja u južnijim primorskim krajevima u okolici Bara.
Gromada s Biokova
Crkva sv. Martina srednjovjekovna je gradnja u svojoj istočnoj polovici, datirana od sredine 14. stoljeća te je u njoj bogoslužje služeno sve do 1962. godine, kada je u siječnju, uslijed razornog potresa, ogromni kamen s 20-ak metara udaljenog Biokova probio sjeverni i posve srušio južni zid i svod crkve.
Kako nam kaže Tomasović, crkva sv. Martina produžena je krajem 17. ili početkom 18. stoljeća, a vjerojatno ovom razdoblju pored crkve obitavaju i ''picokare'', odnosno pobožne trećeretkinje, koje u Kotišini valja podrazumijevati u okupljanju žena i djevojaka u molitvi. Prema svemu sudeći, njihov ''samostančić'' nalazio se 30-ak metara istočnije od crkve, gdje je u litici još sačuvan žbukani otisak krovne strehe.
Prije tri godine istraživanja su bila usmjerena na istočnu stranu crkve, na mjestu gdje nije bilo vidljivih oznaka ukapanja pokojnika, dok se sa zapadne strane terena nalazi groblje na kojemu se ukopavalo sve do prijelaza iz 60-ih na 70-e godine 20. stoljeća.