Dogovor je bio da se šezdeset šestorica odvažnih, kad padne mrak, pojedinačno ili u manjim grupama probiju kroz talijanske patrole u Splitu, izađu iz grada i u 21 sat nađu se u Dumanićevu vinogradu u Splitskom polju.
To je današnji plato iznad benzinske crpke "Sućidar" na Plokitama.
Svih 66 uspjelo se probiti kroz okupatorske linije i stići u dogovoreno vrijeme. Bio je ponedjeljak, 11. kolovoza 1941.
Ti su mladići činili netom formirani Prvi splitski partizanski odred, formacijski podijeljeni u tri voda sa po 22 borca. Šezdeset sedmi čovjek bio je komandant Odreda Mirko Kovačević Lala, španjolski borac, kojega je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske poslao iz Zagreba da pokrene ustanak u Splitu i Dalmaciji.
Položeni vijenci na spomenik Prvog splitskog partizanskog odreda
Plan se činio izvediv: u Splitskom polju trebalo je otkopati pripremljeno oružje i odmah krenuti prema Kučinama, prijeći Mosor i do zore stići do zaseoka Krušvar kod Dicma: tu ih je u svitanje 12. kolovoza trebao čekati Solinski odred s vodičem, koji je sve njih trebao preko Cetine dovesti do Dinare, odakle bi poveli boj protiv fašista. Svima je rečeno da ponesu hranu i vodu za dva dana – držalo se da će u srijedu 13. kolovoza biti na Dinari. Nikad nisu stigli.
Prvi i Treći vod iskopali su oružje, ali Drugi vod – čiji je depo bio dalje u Splitskom polju – zalutao je u noći, a Talijani su u međuvremenu blokirali teren, pa su se dvadeset dvojica iz Drugog voda morala vratiti u Split. Ne znajući za to, Prvi i Treći vod čekali su ih dva sata, a onda su krenuli bez njih. Ta dva sata kašnjenja pokazat će se sudbonosnima.
Ostala ih je 44. Dolazili su mahom iz drevnih splitskih četvrti Varoša, Lučca, Manuša i Radunice, a među njima je bila i kompletna momčad Radničkog nogometnog kluba Split. Jedan od prvotimaca, Nebojša Borozan (19) iz Varoša, pri formiranju Odreda zatekao se u klupskom dresu i kopačkama, kao da ide na trening, a ne u rat. Tri dana poslije bit će zarobljen, a 12 dana potom strijeljan, skupa s ostalima.
Komandant stradao prvi
Zbog tog kašnjenja, Splitski odred nije uspio te noći prijeći Mosor – zora ih je zatekla na južnim padinama. S druge strane planine čekao ih je Solinski odred s vodičem, ali zbog ustaško-talijanskih patrola nisu se smjeli kretati danju, pa su Mosor prešli tek iduće noći i u Krušvar su stigli u zoru 13. kolovoza. No, tamo ih više nije čekao nitko – "Solinski" je u međuvremenu naletio na brojniju i bolje naoružanu ustašku žandarmeriju, te se povukao i vratio u Solin, a vodič je otišao, misleći da je operacija otkazana.
Četrdeset četvorica su cijelu srijedu 13. kolovoza proveli u Krušvaru, čekajući da padne noć pa da sami, bez vodiča, pođu dalje. Navečer su krenuli i u zoru 14. kolovoza stigli u blizinu Košuta kod Trilja: plan je bio da tu provedu dan i navečer se prebace preko Cetine.
Anali kazuju da je tog četvrtka 14. kolovoza bio "vruć ljetni dan", a splitski mladići su se "odmarali u kamenjaru". Kako je cijeli pothvat kasnio jedan dan, ostali su bez hrane i vode, a pod paklenom žegom Dalmatinske zagore naročito ih je mučila žeđ. Dvojicu su boraca poslali u selo po vodu.
To će ispasti kobna odluka – seljaci su ih prijavili lokalnim ustašama, a ovi su pozvali talijanske gazde, koji su došli kamionima iz Sinja. Mladi Splićani našli su se u fašističkom obruču, u prvoj oružanoj borbi u životu, protiv brojčano i tehnički višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.
Da stvar bude teža, među prvima gine komandant Mirko Kovačević Lala, jedini iskusni ratnik u Odredu. Prema knjizi "Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.", njegovo stradanje "imalo je velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca". U obruču su ostali momci koji su dobro igrali nogomet, ali su bili bez iskustva u ratnim igrama.
Bez obzira na nedaće i loše znakove, splitski mladići odolijevali su čitav dan. Borba je trajala više od 12 sati, od osam ujutro do sumraka. U članku "Dalmacija 1941. godine" kroničar Drago Gizdić čak piše da je "oko šest sati uvečer izgledalo da će ipak uglavnom proći sve dobro".
Kaštelanovi stihovi
Međutim, Talijani i ustaše dovlače topove i minobacače, te počinju mitraljirati položaje Odreda i stezati obruč, dok splitski mladići jedan po jedan ostaju bez municije. Otpor heroja napokon je skršen oko 20.30. Do spasonosnog mraka nedostajalo je tek nekoliko minuta.
Na kamenjaru je ostalo sedam mrtvih tijela – uz komandanta Lalu, poginulo je još šest mladih Splićana (i fašisti su imali gubitke: dva talijanska crnokošuljaša i deset ustaša). Trinaest Splićana uspjelo se izvući i vratiti u grad, a 25 ih je zarobljeno i odvedeno u sinjski zatvor: ustaški "Prieki sud" trojicu je oslobodio, a dvadeset jednog osudio na smrt strijeljanjem, dok je teško ranjeni Vinko Paić-Ožić umro u zatvoru uoči strijeljanja.
Najmlađem osuđeniku, Makaraninu Anti Torkaru (18), ustaše su ponudili milost ako prizna da je zaveden i da ne zna pucati. Prema iskazima trojice oslobođenih, mladić je odbrusio: "Neka mi daju pušku pa će vidjeti!" Potom je i on strijeljan na obroncima Ruduše, skupa s drugovima, točno na današnji dan prije 78 godina.
Kako u članku "Razvoj NOP-a i partizanski odredi Dalmacije" navodi tadašnji organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i poratni publicist i kroničar Ivo Amulić, "strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost". Slavni pjesnik Jure Kaštelan tu je tugu izrazio pjesmom "Dvadeset i trojica" (21 član Splitskog i dva člana Solinskog odreda), koju je u kolovozu 1944. objavila Slobodna Dalmacija:
"Dvadeset i tri druga/Ubio je/Krvnik/Dvadeset i tri srca Dalmacije/Borce/U oku slobode/Mladosti, sočne, raspupane/Procvjetane/Dvadeset i tri rane/U srcu Dalmacije..."
Danas se na tom platou na Plokitama nalazi spomen-ploča koja obilježava točku s koje su splitski mladići pošli u smrt. Ta ploča svakog kolovoza uoči godišnjice njihova stradanja biva išarana fašističkim simbolima – ušatim "U" i svastikama – ili zamrčena crnom bojom, kao nekidan.
Tako se potpisuju ideološki unuci onih koji su 1941. pobili ovu splitsku mladost, čiji je "grijeh" bio što je htjela da Split i Dalmacija budu hrvatski, a ne talijanski, i što je prezirala fašiste.
IN MEMORIAM: smrtovnica od Lale do Vinka
Od četrdeset četvorice koji su 11. kolovoza 1941. s Plokita krenuli u partizane, u iduća dva tjedna ubijeno je njih 28.
Šest ih je poginulo 14. kolovoza u borbi s Talijanima i ustašama u selu Košute: Vinko Blaić, Ante Brajčić, Andro Račić, Mate Šarić, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica. S njima gine i komandant Odreda Mirko Kovačević Lala.
Dvadeset jedan borac strijeljan je 26. kolovoza u Ruduši kod Sinja: Đordano Borovčić Kurir (komandir Odreda), Alfred Santini (politički komesar), Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan Frua, Petar Jelaska, Jozo Krstulović, Jozo Markotić, Ivan Marković, Marin Matković, Vjeko Ozretić, Jozo Petrić, Ante Popović, Josip Radetić, Dragutin Rogulj, Tadija Skopljanac, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić. S njima su strijeljana i dva člana Solinskog odreda, Ante Čerina i Ante Katić, te seljak iz Dicma Šimun Stojanac, partizanski pomagač.
Preostali ubijeni Splićanin je narodni heroj Vinko Paić-Ožić, koji je 22. kolovoza umro od ustaških batina u sinjskom zatvoru. S 29 godina bio je među najstarijima u Odredu.
Sjećanja Đure Radoša iz iste tamnice
"Bilo je oko dva sata poslije podne kad su preda me, na gumno, banula trojica ustaša naoružanih puškama. Bez riječi su me poveli (...). Prenoćio sam u žandarmerijskoj stanici, u jednoj sobici, gdje su me, vezana, mučili i tukli. Sutradan su uhapsili i moje susjede i doveli ih u stanicu. Odatle su nas sve sproveli u Sinj.
Istog dana otkriven je i Splitski partizanski odred u selu Košutama te potpuno razbijen i uništen od jakih talijansko-ustaških snaga. Tom prilikom (...) je zarobljeno i dovedeno u isti zatvor gdje smo i mi bili 28 boraca.
Čim su nas tamo prebacili, došlo je nekoliko ustaša... Navalili su na nas, tukli nas čime su stigli i vikali da je to samo zagrijavanje. Navečer su ih smijenili drugi, a sutra, na dan svetkovine Sinjske gospe, nakon što su sahranili ustaškog bojnika Bilobrka i jednog kapetana crnokošuljaša koji su poginuli u borbi sa Splitskim odredom, navalili su na nas ponovo: tukli nas i zlostavljali dok nismo postali modri. Osamnaestogodišnjem Makaraninu Anti Torkaru, najmlađem među nama, slomili su dva rebra, a da nije pisnuo.
No, najviše je na udaru bio Vinko Paić-Ožić. Uza sve batine i tešku ranu na nozi, Vinko nije ni jauknuo, a kamoli tražio milost od zločinaca. Dapače, kad su ga neposredno pred smrt tukli, smogao je snage da im u lice kaže: 'Udrite krvoloci, ali znajte da će vam narod suditi!'
Sva ta mučenja ustaška je rulja pratila pričama o zlodjelima koja su radili po Bosni i Hercegovini, a koja su se najčešće svodila na pokolj, palež i bacanje nevinog naroda u jame. Te iste ustaše su se kasnije povezale s četnicima i koljačima Draže Mihailovića te su zajednički nastavili ubijati pošteni srpski i hrvatski narod.
Borci Splitskog i Solinskog odreda koji su s nama bili zatvoreni nisu u početku imali povjerenja prema nama seljacima iz Dicma, ali kako su i nas mučili jednako kao i njih, zbližili smo se. Bili smo toliko malaksali, iscrpljeni, izubijani i poderani da nismo sličili na ljude, već na aveti i kosture.
Dana 21. kolovoza upala je među nas grupa pijanih ustaša (...) i toliko nas tukla da je Petar Jelaska ostao bez četiri, a ja bez dva zuba, Ante Zelić je ostao gotovo bez oka, Đordanu Borovčiću su slomili ključnu kost, dok je Paić-Ožić, ujutro, od batina umro.
Sud je završio istragu 24., a presude donio 26. kolovoza. (...) Nešto poslije 15 sati došla su dva autobusa i odvezli osuđene drugove u nepoznatom pravcu (kasnije smo doznali da su ih strijeljali u Ruduši). Ulazeći u autobus drugovi su izvikivali 'živjela Komunistička partija, živjela radnička klasa, dolje ubojice!' Otišli su s pjesmom."
(Đuro Radoš: "Bio sam u zatvoru s borcima Prvoga splitskog i solinskog odreda", iz knjige "Split u NOB-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945.", Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981.)