Bivši šef dubrovačkih vatrogasaca: ‘Zvala nas je jednom starija gospođa, mobitel joj je pao iza ormara.....‘

Kad akademski glazbenik, profesionalni kontrabasist, postane ‘slučajni vatrogasac‘ onda je riječ o donedavnom zapovjedniku Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci Stjepku Krilanoviću. Nakon 31 godine rada u vatrogastvu i 16 godina zapovjedništva, 31. prosinca službeno odlazi u mirovinu. Vatrogastvo je upisano u obiteljsko stablo jer je Krilanovićev otac bio vatrogasac u Zračnoj luci.

Svega se nagledao

Počeo je Krilanović s glazbom, završio je tri godine glazbene akademije u Podgorici, godinu dana svirao kontrabas u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Ostalo mu je završiti 4. godinu, ali počeo je rat i pošao je u vojsku. Kad je 1994. skinuo vojnu uniformu, tadašnji zapovjednik ponudio mu je izbor - policija ili vatrogastvo. Izabrao je ovo drugo, počeo raditi 1. kolovoza 1994. te zatekao zapovjednike Pera Đurića, Iva Radičevića, Nika Klečka i Iva Kralja koji su ga uveli u posao. Kroz preustroj vatrogasne postrojbe prekvalificirao se i specijalizirao te iskoristio mogućnost izobrazbe u Visokoj školi za sigurnost, smjer Zaštita od požara.

Uz Krilanovića, javila su se još trojica kolega, među njima i aktualni županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simbi Simović. Prvi zapovjednik smjene bio mu je Ivo Kralj od kojeg je, kako kaže, sve naučio.

- Imao je jako dobar odnos s vatrogascima i puno znanja iz vatrogastva, nisam mogao imati boljeg zapovjednika! - naglašava Krilanović koji je s kolegama dobio tad najmoderniju opremu, i danas iskoristivu kacigu i odijela. Ne sjeća se prve intervencije, ali pamti jednu prometnu intervenciju:

- Došli smo na lice mjesta, išao sam od vozila do vozila i na kraju skužio da nisam ništa učinio! (smijeh) Ali, obuku i praksu svaki vatrogasac mora proći, a sâm sam počeo raditi na vrhuncu požarne sezone! Nikad nisam bio u DVD-ovima pa su mi intervencije na požarištima bile potpuna nepoznanica. Trebalo mi je vremena da se oslobodim. Kasnije sam se jako dobro snašao jer sam imao starije kolege koji su poznavali točnu konfiguraciju terena, potencijalne opasnosti i smjerove iz kojih pušu vjetrovi... Imao sam jako dobre učitelje na prvim iskustvima s požarima, navodi sugovornik.

Danas su vatrogasna vozila daleko modernija, a u ratu su mnoga bila oštećena. Do 2000. MUP je nabavljao vozila, a onda je nakon 2000. to preuzeo Grad Dubrovnik pa i država te su se nabavljala sve modernija i bolja vozila. Uz taj iskorak, danas se vatrogasci mogu pohvaliti i prvim vatrogasnim brodom "Orlandom". Krilanović se sjeća i smiješnih poziva.

- Zvao me je jednom dežurni iz Operativnog centra jer se javila starija gospođa kojoj je mobitel pao iza ormara a nije ga mogla dokučiti. Savjetovao sam joj da pokuša sama ili da joj pomogne netko tko joj dođe. Onda mi je rekla: "Vi ćete ionako doći! Zašto?! Mene će sad zvati moja djeca, vidjet će da se ne javljam pa će zvati vatrogasce da dođu vidjeti jesam li živa!" (smijeh) Na to sam joj rekao da ćemo doći. Zvali bi nas i mladi kojima roditelji nisu dali vani da im pomognemo izaći kroz prozor! - prepričava Krilanović s osmijehom.

Vatrogasci se svega nagledaju, a drži ih ljubav prema adrenalinu. Nekad bi starije kolege stres blažili rakijicom, a danas Krilanović zagovara razgovor s psihologom, posebno nakon teških intervencija.

- Najgore su smrtni slučajevi djece. To je potpuno druga dimenzija, tu se događa blokada... Vazda sam se bojao hoću li na mjestu nesreće zateći nekog koga poznajem... U to doba smo držali Konavle i par puta bih zatekao stradale poznanike, čak i jednog kolegu s kojim sam svirao..., priča Krilanović koji kaže kako je, dok je bio mlađi, sve to dobro podnosio.

Prijatelj ili zapovjednik

Naravno, kad je postao otac, potpuno mu se promijenio pogled na život. Godine 1999. zbog bolesti je napravio jednogodišnju stanku, ali se izliječen vratio u postrojbu. Nakon 2000. bio je voditelj preventive, 2002. završio je fakultet i postao zapovjednik postaje a zatim zamjenik zapovjednika postrojbe Ante Grčića. 2008., godinu dana nakon velikog požara koji je došao do grada, postao je zapovjednik JVP Dubrovački vatrogasci. Imao je želju za napredovanjem i usavršavanjem, a ispočetka mu je bilo izazovno snalaziti se u novoj ulozi.

- Deset godina sam radio kao vatrogasac i onda postao zapovjednik. Postavilo se pitanje hoću li se postaviti kao zapovjednik ili kolega. Ako se postavite kao zapovjednik, ispočetka je to možda i dobro, ali nakon nekog vremena neuspješno. Možete biti i jedan od jednakih, ali tu ‘padate‘ u banalnim stvarima - na primjer, ako vas kolega pita za slobodan dan a vi mu ga kao prijatelj ne možete odobriti! Trebalo je izbalansirati prijateljski i zapovjedni dio. Sa sigurnošću mogu reći da su 70 posto kolega s kojima sam radio divni i vrhunski ljudi s kojima se moglo raditi! Moj prvi zapovjednik Ivo Kralj sjeo bi ujutro prvi za stol i svakog od tadašnjih 17 ljudi pozdravio s ‘dobro jutro‘ i to mi je bila vodilja. Prvo se treba ljudski ophoditi prema kolegama, a potom tražiti da nešto odrade - navodi Krilanović koji je zavidnih 16 godina kombinirao oba pristupa!

- Vatrogasac ne može biti svatko. Moraš imati socijalnu inteligenciju i snalažljivost. Kad vatrogasac dođe na intervenciju, tu je završena priča jer iza njega nitko više ne dolazi! Kad ideš na intervenciju, moraš je riješiti! Ako netko visi na 50 metara visine ili dubine, moraš to riješiti! Hvala Bogu, svaku intervenciju smo odradili, svakom unesrećenom uspjeli pomoći! - napominje sugovornik.

Sjeća se i poplave u kojem je u dva sata bilo 100 intervencija! Urezala mu se u sjećanje i prometna nesreća kod Doma zdravlja u siječnju 2017. kad su se sudarili osobno i vatrogasno vozilo, srećom bez kobnog ishoda! Kad je proradio pročistač, prošla su vremena kad su vatrogasci okolo išli s cisternama građanima dovoziti pitku vodu. U pandemiji se Krilanović istaknuo kao načelnik Stožera civilne zaštite Grada Dubrovnika zajedno s gradonačelnikom.

- Odobravao sam tad dozvole za kretanje, bilo je puno zahtjeva... Netko bi išao nahraniti kokoši u Župi, a vi ste mu rekli "može – ne može", bilo je to jako izazovno. No, sve je skupa dobro funkcioniralo, prisjeća se Krilanović.

I velika okupljanja su ga stavljali pred velike organizacijske izazove.

- Najizazovniji je bio prošlogodišnji Doček sa Zdravkom Čolićem. Slično je bilo i nedavno na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Budu i tri sastanka kad su takvi događaji, a uključeno je više od stotinu ljudi... Srećom, ništa se loše nije dogodilo! Mi imamo vozilo kraj Velike Onofrijeve fontane, jedno iza Katedrale, tu je i grupa unutar zidina, pokrivamo cijeli Grad. Grad je oduvijek zahtjevan, izazovno je naći ulaze u zgrade kad gori... Godišnje imamo dvije-tri intervencije u Gradu i uspijemo spriječiti širenje, uglavnom se vatra zadrži na jednoj prostoriji, kazuje Krilanović.

Suradnja s gradonačelnicima i medijima

Zadovoljan je ponašanjem i sviješću građana.

- Kad sam počeo raditi kao vatrogasac, svako bi ljeto došlo do namjernog izazivanja požara. Ali, zadnjih 15-ak, 20-ak godina imali smo tri, četiri ‘sumnjive‘ situacije gdje je policija pronašla počinitelje, ali smo, gledajući druge županije, odlični. Jedino što sam uvijek govorio da ne treba dozvoljavati vatromete ljeti jer su velika opasnost, kao i paljenje korova koje je zabranjeno. Na intervencijama smo uvijek imali lijepu suradnju s građanima. Ljudi su zahvalni, a prije par godina smo gasili požar na jednoj kući u Gradu i kao znak zahvalnosti dobili sliku! - prepričava Krilanović te nastavlja:

- Tijekom ljeta bude 30-ak šumskih požara... Ugasimo jedan, ugasimo drugi, a treći ne uspijemo jer su svi u isto vrijeme! I onda kad ugasimo i taj, zahvaljuju nam za treći, a nitko ne vidi ova prva dva! (smijeh) Uvijek smo nailazili na razumijevanje ljudi, a najviše kritika smo dobili kad smo nedavno pilali borove na ex-Bulevaru! Imamo 200-njak, 300-tinjak takvih radova tijekom godine. Vatrogasce treba shvatiti kao profesionalnu uslužnu djelatnost grada, uvijek ćemo pomoći ljudima i uskočiti. Percepcija vatrogasaca je puno bolja nego kad sam došao raditi, opisuje donedavni zapovjednik JVP Dubrovački vatrogasci koji hvali i suradnju s medijima.

- Mediji me nikad nisu napali bez obzira jesam li bio politički omiljen ili ne. Uvijek bi me pitali o stručnim stvarima, a nikad o politici i to mi je možda najveći uspjeh u svemu. I još mi je jedan uspjeh taj što sam promijenio gradonačelnike svih mogućih struja i svjetonazora i ostao do kraja, što je raritet. Bio sam tu i kad su bili Vido Bogdanović, Dubravka Šuica, Andro Vlahušić i sad Mato Franković. Sa svakim sam surađivao, s nekima bolje, s nekima lošije... Moja politička uvjerenja su moja, ali posao je posao, govori Krilanović koji je s Nikšom Ivančevićem napravio revolucionaran i praktičan iskorak u komunikaciji s medijima - Viber grupu "Vatrene vijesti" za dubrovačke predstavnike sedme sile koji tu dobiju podatke i slike s intervencija.

- Nakon svakog izlaska vozila, kolege novinari zvali bi Operativni centar pa mene... Tako smo se odlučili da napišemo kakva je intervencija, koliko je vozila i vatrogasaca sudjelovalo, poslali bismo poneku fotografiju... Kad su bile velike poplave, slali bi i popis intervencija! - ističe Krilanović.

Sretan je što su pored ugleda, vatrogascima porasla i materijalna prava. Zahvaljuje tu predsjedniku Hrvatske vatrogasne zajednice Anti Sanaderu koji je na višu razinu podigao vatrogasni poziv. Na području Grada Dubrovnika, pored postrojbe, djeluje i 10 dobrovoljnih vatrogasnih društava koja su upravo ‘bazen‘ za postrojbu, a mladih zainteresiranih ima.

- U vatrogastvu sam naučio da nema posla koji se ne može obaviti. Naučiš da si, i kad nisi u uniformi, vatrogasac i da moraš pomoći ljudima, vatrogastvo te nauči izaći iz komfor zone! - poručuje vatrogasac.

Krilanović je s kolegama išao i na ispomoć u Zagreb nakon potresa u ožujku 2020., ali u Baniju nakon razornog potresa kod Petrinje krajem te godine. U Gunji je bio tijekom poplava 2014.

U Petrinji je trebalo najviše ići raditi oko dimnjaka i krovova.

- Imao sam tad velikih problema jer su svi htjeli ići, a trebalo je biti posebno obučen! Teško je bilo mnogima reći da neće ići! - priznaje Krilanović.

Ne treba širiti paniku

Objašnjava i kako je uspio nakon toliko godina u vatrogastvu ostati jednako smiren.

- Osnova kriznog komuniciranja je da ne smijete dopustiti emocijama da vas prevladaju. I u najgorim situacijama treba ostati smiren, od panike nema ništa jer morate smiriti i ljude! I u najgore doba korone, nisam htio dramatizirati, nego stvari mirno rješavati. Jedino sam se raspao kad je poginuo kolega Goran, tad sam zaista bio van sebe. Koliko god sam se trudio biti miran i staložen, ne možete protiv sebe, iskreno će Krilanović.

Sretan je zbog bratimljenja dubrovačke i vukovarske vatrogasne zajednice, ali i suradnje s prijateljskim gradom Bad Homburgom. Zahvalan je gospođi Olgi Stoss na svemu što je učinila.

U privatnom životu je najponosniji na obitelj koja mu je bila velika potpora svih ovih godina, desetljeća...

- U vatrogastvu sam najviše ponosan što ću izaći iz postrojbe tako da bi se mogao vratiti kad god hoću a da me pritom nitko ne bi krivo pogledao. Jer, to je ponos - 100 posto ljudi bi me vrlo rado vidjelo kad bih se vratio! Jer, i bivši kolege vatrogasci dođu tu, jave se..., veli Krilanović.

Jedan stariji kolega vatrogasac mu je rekao da uživa jer da nije važno kolika je mirovina, nego koliko je koristi!

U mirovini će se prvenstveno posvetiti četvero djece, ali i sviranju kontrabasa i bas gitari, pjevanju... Inače, pjeva u Klapi Čilipi trideset i više godina i to mu je oduvijek bio ventil od posla. I prije je, a i sad će još više ići na kulturna događanja odnosno na koncerte i predstave...

Nada se i izgradnji Vatrogasnog doma, a bez obzira što skida vatrogasnu uniformu, ljubav za vatrogastvom se kod Stjepka Krilanovića neće ni umiriti ni ugasiti. To je jednostavno strastveni i adrenalinski (po)žar zatvorenog tipa, duboko u njemu i njegovom srcu!