StoryEditorOCM
S mora i krajaHIBRIDI U DIVLJINI

Dalmacijom haraju vukovi i ‘kucaju na vrata‘ obiteljskih kuća, a krivicu snose i Splićani!? Pogledajte najnovije snimke

Piše Mladen Nejašmić
18. veljače 2024. - 10:27

Prema službenim podacima o rasprostranjenosti vuka, u Hrvatskoj je ta divlja životinja prisutna na nešto više od 18 tisuća četvornih kilometara, a povremeno se pojavljuje na još oko 6000.

Isti izvori govore da se populacija vuka u Hrvatskoj neznatno mijenjala, a prostire se na području devet županija: Sisačko-moslavačkoj, Karlovačkoj, Ličko-senjskoj, Primorsko-goranskoj, Istarskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj.

Međutim, manje je poznata točna brojka ovih predatora. Tobože ih ima dvjestotinjak i tom se brojkom već godinama barata. Premda je, informacije radi, prije pet godina iz državnog proračuna za naknadu štete prouzročene od strane vukova isplaćeno 301.574 eura, godinu kasnije 329.190 eura, 2021. godine 387 tisuća, a 2022. - 407.731 euro.

Očito je da je taj vršni predator sve gladniji ili je brojka o njegovu doprinosu ravnoteže u ekosustavu, odavno probila gornju granicu. A sve je izglednije da toj oportunističkoj vrsti "ruke" ili bolje rečeno šape daju i njegovi bliski srodnici - divlji psi i sve prisutniji "vukopsi".

S druge strane, u Ministarstvu poljoprivrede kažu kako je broj prijavljetnih šteta u blagom porastu, a usporedno upozoravaju da je brojno stanje te vrste zvijeri jedanko kao unatrag nekoliko godina. Vjerovatno se sve te godine nije računao prirodni prirast dodatno podebljan križancima vuka i psa čiji se bliski kontakt dogodio tijekom i nakon završetka Domovinskog rata, što je definitivno imalo za učinak degradaciju vrste sivog europskog vuka i sve učestaliju pojavu mješanaca.

Poznavatelji prilika na terenu tvrde da se vuk sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća prostorno proširio odnosno vratio na "izgubljeni" teren, na dalmatinski krš, gdje ga paralelno s njegovim oporavkom i povratkom u dotad ratom zahvaćena područja, dočekuje brojčano snažna eksplozija pasa lutalica, i to od jedinki velikih ovčarskih pasmina - tornjaka i šarplaninaca, do lovačkih pasa.

Tada počinje i priča o sve učestalnijim bestijalnim napadima vukova i njihovih bliskih srodnika na nezaštićena stada ovaca, koza i goveda. S vremenom su predatori bez imalo straha zalazili u sela, a u nekoliko slučajeva, kao što je to bilo u okolici Benkovca i Zagvozda, napadali su i pastire.

Sve je upućivalo da se radi o vuku s psećim nagonom. Jer drugačije se nije moglo okarakterizirati životinju nalik vuku koja bi vam doslovno jela iz ruke.

- Odmah nakon rata počinju dolaziti sve učestalije informacije s područja Dalmacije i BiH o pojavi križanaca. Naši eminentni stručnjaci po pitanju vukova, njihovih navika i kretanja, unatoč početnom skeptičnom stavu, nisu isključivali takvu mogućnost.

image

Josip Ćaleta, planinar i ljubitelj prirode, dobar poznavatelj vučje populacije na području Dalmacije

Privatni album

Međutim, percepcija stanja na terenu sa vremenskim odmakom bila je kristalno jasna. Već tada su danas pokojni Radoslav Bekavac i živući Ivica Buljubašić, uz Matu Strikića i Dragišu Macanovića, definitivno legende po pitanju vučje populacije u Hrvatskoj, govorili o psima potpuno povraćenih prirodnih nagona koji su tijekom osamdesetih godina živijeli na Biokovu daleko od čovjeka.

Pretpostavljalo se tada da je JNA u prirodu ispuštala primjerke njemačkog ovčara iz svoje baze na zapadnoj strani planine, iznad Gornjih Brela - kaže Josip Ćaleta, planinar i ljubitelj prirode, koji je još odmalena bio zainteresiran za ulogu vuka i njegovih rođaka prativši ih svom dostupnom literaturom, usmenom predajom i kontaktima s lovcima i znanstvenicima.

Prema njegovim tvrdnjama, vuk se na Biokovo vratio 1996., a na Mosor godinu ranije. Glavni epicentar pasa lutalica tada je bio na Kočinjem brdu, prostoru sjeverno od Klisa kojim prolazi cesta prema Muću i Drnišu, a nalazi se zapadno od Mosora.

Na toj su lokaciji brojni nesavjesni dotadašnji vlasnici pasa s područja Splita i šire okolice ostavljali i u prirodu "ispuštali" pse, nerijetko i one koji su im bili kućni ljubimci, što je dovelo do potencijalne katastrofe u prirodnom staništu.

To je dovelo u opasnost biološku čistoću vuka čija je vrsta već tijekom rata na neki način postala okružena nemjerljivo većim brojem svojih rođaka. Premda snagom i socijalnom organizacijom, na prvu ruku neusporedivi brojčani omjer dviju vrsta na nekim područjima, logično može rezultirati određenim posljedicama.

- Nikada više nije bilo proizvedenih križanaca u kavezima i to upravo na područjima koje spominjemo. Neki od tih križanih primjeraka očito pobjegne iz zatočeništva, jer se izvorna narav ne može potpuno kontrolirati, a neki možda budu i namjerno ispušteni.

Poznati su takvi javni slučajevi u okolici Sinja, dok je u Žegaru kod Obrovca egzistirao odbjegli čopor nastao križanjem šarplaninaca i zatočene vučice - ističe Ćaleta.

Po njemu, netko će reći da je ovoga bilo u povijesti civilizacije i da je vuk opstao u rjeđe naseljenim krajevima, tako da se priroda pobrinula za mehanizme opstanka. Ali prometni planovi i izgradnja autocesta, bilo to u Hrvatskoj ili u susjednim državama, jasno signaliziraju da će se fragmentiranost vučje populacije otežavanjem kontakta radi osvježavanja krvi i dalje pojačati što će za posljedicu imati i još veći problem.

Zeleni mostovi, izgrađeni iznad autocesta na nekoliko lokacija duž Like, Gorskog kotara i Dalmacije, daleko su o čiste kompenzacije. Ona je tek djelomična, jer Dalmatinom odijeljeno Biokovo od svojeg prirodnog zaleđa danas više djeluje kao otok po pitanju živog svijeta.

Vuk je u Hrvatskoj strogo zaštićena životinjska vrsta. Sasvim je jasno kako su vukovi već barem 30 godina stalni stanovnici Dalmatinske zagore, a njihova prisutnost učestalo se dokazuje brojnim snimkama i fotografijama kao što je to nedavno bilo u Grabu pokraj Trilja, zatim fotografije s lovačkih kamera, najvjerojatnije psa zanimljive crne glave ili čopora njegovih srodnika u Zabiokovlju, i to najčešće u blizini prometnica ili naselja.

Takvo ponašanje nije neuobičajeno za vukove kao ni za ostale divlje životinje koje žive kod nas, što je posebno razumljivo s obzirom na veliku premreženost putovima i visoku frekvenciju prometa na njima. U takvoj situaciji i uzevši u obzir da smo svi "naoružani" kamerama na mobitelima, nije čudno da snimke divljih životinja, uključujući i vukove, izlaze u javnost i šire se društvenim mrežama.

image

Mate Budimir, tajnik Lovačkog saveza Splitsko-dalmatinske županije

Privatni album

Zadnji monitoring vukova u Lijepoj našoj bio je provođen zaključno s 2019. godinom. DNK analizom tada je utvrđeno kako je 10,8 posto populacije te zvijeri genetski nečisto, odnosno da je riječ o vukovima, tzv. hibridima, s određenim udjelom gena domaćeg psa.

Svi hibridi zabilježeni su na području Dalmacije. Ovi rezultati poprilično su iznenađenje, jer iako se vukovi mogu križati odnosno pariti s domaćim psima, takve situacije nisu jako izvjesne budući da zvijer u pravilu zakolje psa.

- Istina je da mnogi naši članovi (lovci) imaju susrete s vukovima i da ih povremeno fotografiraju foto-zamkama, a ponekad se zabilježe i "čudni" vukovi za koje je vizualno vrlo teško tvrditi je li se radi o vuku ili nekom obliku hibrida. Problem je što i svi pravi vukovi nisu jednaki izgledom, a posebno bojom, već postoje razlike pa tvrditi da neka viđena životinja nije pravi vuk je u najmanju ruku neozbiljno.

Takve tvrdnje moguće su tek nakon navedenih DNK analiza. Ponašanje hibrida ne odstupa značajno od ponašanja pravog vuka pa ni to nije nikakav čvrst pokazatelj o kome je riječ - smatra Mate Budimir, tajnik Lovačkog saveza Splitsko-dalmatinske županije.

Vjeruje kako je vrlo zabrinjavajuća činjenica da se osim vukova i njihovih hibrida, sve češće pojavljuju i podivljali ili poludivlji domaći psi. Radi se o životinjama koje nisu registrirane, nemaju vlasnika ili posjednika, nisu propisno označene, nisu podveterinarskim nadzorom te slobodno i bez nadzora lutaju.

Obično pripadaju nekoj ovčarskoj pasmini i agresivno se ponašaju pa predstavljaju ozbiljnu opasnost ne samo za druge životinje (domaća stoka i divlji preživači) nego i za zdravlje i živote ljudi.

U postojećem Zakonu o lovstvu zakonodavac nije predvidio uklanjanje podivljalih pasa koji nerijetko formiraju prave čopore. Trenutno se, tvrdi Budimir, u Hrvatskoj provodi projekt "Life wild wolf" koji temeljem terenskog prikupljanja genetskog materijala za cilj ima utvrditi brojnost populacije sivog vuka i udio hibrida.

Projekt se radi u suradnji s ukupno 18 partnera iz Njemačke, Grčke, Italije, Portugala, Češke, Slovenije i Švedske. Nakon utvrđenog brojnog stanja vukova u Hrvatskoj izraditi će se novi Plan upravljanja vukom koji će eventualno dozvoliti zahvat u populaciju vuka odnosno odstrjel vukova i hibrida.

Zakonodavac trenutno dopušta zahvat u populaciju vuka ako se na nekom području pojavljuje problematična jedinka ili se dokaže da je riječ o hibridu. Sa stajališta lova i lovnoga gospodarenja tema brojnosti "vuka ili vukopsa" zapravo se izravno veže uz brojnost divokoza, muflona, srna i ostale plemenite divljači koja predstavlja istinsko bogatstvo prirode Dalmacije i njenih lovišta.

- Osim divljači koja trpi gubitke, značajne su i štete na lovačkim psima koji u vrijeme najintenzivnijih lovnih aktivnosti, a to su jesen i prvi dio zime, gotovo pa svakodnevno stradavaju u vrletima dalmatinskih planina i brda, a nerijetko i u neposrednoj blizini kuća - zabrinuto će Budimir takvim slijedom događaja kojem se ne vidi kraja.

Mala im je utjeha što država plaća počinjenu štetu i to za psa maksimalno 1000 eura što predstavlja povećanje, ali još uvijek je manje od stvarne tržišne vrijednosti, ako je riječ o obučenom kvalitetnom lovačkom psu.

Činjenica jest da su vukovi izrazito agresivne i krvoločne životinje koje nerijetko ubijaju i puno više nego im je to zaista potrebno pa će tako u jednoj večeri zaklati nekoliko desetaka ili čak više ovaca, ali isto tako činjenica je da se napadi na čovjeka ne događaju.

Bliski susret s vukom ili napad na neku domaću životinju u neposrednoj blizini čovjeka ili naselja ipak nije i napad na čovjeka. Po ovom pitanju puno su opasniji podivljali domaći psi.

Opstanak vuka kao vrste, kažu u Lovačkom savezu, važan je i poželjan, a ujedno je i lovačka dužnost, ali isto tako je dužnost i opstanak plemenite krupne divljači, odnosno povećanje njihove trenutne male brojnosti.

Stoga vjeruju da bi dobro osmišljen plan upravljanja vukom koji bi sadržavao i godišnju kvotu zahvata vuka, bio ispravan put u reguliranje tog predatora u budućnosti na dobrobit svih sudionika u ovom problemu. Isključivost u strogoj zaštiti, bez mogućnosti zahvata u populaciju, sigurno ne doprinosi ikakvom napretku i rješavanju dugogodišnjeg problema.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. studeni 2024 01:11