Druga žena nakon smrti Vodičanina naslijedila kuću od 436 m2, djeca ostala bez ičega pa tužila maćehu. Ovako je završilo

Općinski sud u Zadru donio je nepravomoćnu presudu po kojoj je odbijena tužba dvoje djece pokojnog muškarca koji su od njegove supruge, odnosno svoje maćehe, tražili poništenje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojim je na nju preneseno vlasništvo nad nekretninom u Vodicama. Sud je zaključio da je ugovor valjan, a tužiteljima je naloženo da tuženoj nadoknade 62.067,50 eura troškova parničnog postupka, uz zakonske zatezne kamate.

Spor se vodio oko ugovora sklopljenog u svibnju 2023. godine, kojim je pokojni muškarac svojoj supruzi prenio vlasništvo nad nekretninom površine 436 četvornih metara, uz ugovoreno pravo doživotnog plodouživanja. Supruga se zauzvrat obvezala brinuti o njemu do smrti, osiguravati mu njegu, liječenje i hranu, podmirivati troškove liječenja te ga nakon smrti pokopati o vlastitom trošku.

Djeca su tvrdila da njihov otac u trenutku sklapanja ugovora zbog teškog zdravstvenog stanja nije bio sposoban shvatiti značenje i posljedice pravnog posla. Isticali su da mu je samo nekoliko dana prije sklapanja ugovora dijagnosticiran tumor na mozgu, da je ubrzo postao nepokretan te da je ugovor potpisao otiskom prsta. Smatrali su i da je njihova maćeha iskoristila njegovu bolest i ovisnost o tuđoj pomoći kako bi stekla imovinsku korist, zbog čega su ugovor smatrali pobojnim, ništetnim i zelenaškim.

 

 

Nikša Stipaničev/Cropix

Tužena je, međutim, tvrdila da je sa svojim suprugom bila u braku gotovo 34 godine te da se o njemu brinula godinama prije sklapanja ugovora. Navela je da je nakon pogoršanja njegova stanja sama preuzela cjelodnevnu skrb o njemu – hranila ga, presvlačila, okretala i brinula o njegovoj terapiji i odlascima na liječenje. Isticala je i da je nekretnina kupljena tijekom njihova braka te da je u njezinu kupnju uložila vlastita sredstva, zbog čega je smatrala da je i prije sklapanja ugovora bila suvlasnica.

Sud je u postupku saslušao više svjedoka, među njima javnu bilježnicu koja je potvrdila ugovor i liječnike koji su poznavali zdravstveno stanje pokojnika. Javna bilježnica kazala je da je prije potvrđivanja ugovora procijenila mogu li stranke razumjeti njegov sadržaj, prava i obveze te da ugovor ne bi potvrdila da je posumnjala u njihovu sposobnost rasuđivanja.

Sud je prihvatio da je pokojnik u vrijeme sklapanja ugovora bio teško bolestan, ali nije utvrdio da zbog toga nije bio sposoban za rasuđivanje. Prema ocjeni suda, izvedeni dokazi nisu potvrdili tvrdnje da nije mogao shvatiti značenje i posljedice ugovora. Sud je pritom zaključio i da činjenica da je ugovor potpisan otiskom prsta sama po sebi ne znači da je bio nesposoban za rasuđivanje.

Konačno, sud nije prihvatio ni tvrdnje da je ugovor bio zelenaški ili protivan moralu, kao ni argumente o nedostatku propisanog oblika. Zaključeno je da je ugovor valjan pravni posao, pa nisu ispunjeni uvjeti ni za brisanje upisa vlasništva iz zemljišnih knjiga i vraćanje ranijeg stanja.

Budući da su tužitelji u cijelosti izgubili spor, sud ih je obvezao da tuženoj nadoknade 62.067,50 eura troškova postupka, uz zakonske zatezne kamate.