Znate li onu o odvjetniku i šljivi? Ostavio otac sinu odvjetnički ured. On mu se nakon nekoliko mjeseci pohvali da je riješio onaj dugogodišnji spor oko šljive, a otac će mu: "E, moj sine, ta je šljiva odškolovala i tebe i sestru." Po ovome modelu funkcionira naš pravni sustav: stvari se rastežu unedogled da bi se namirili svi u hranidbenom lancu.
Najgore je s uknjižbom vlasništva. Detektirati pokojnike i njihove nasljednike, pronaći rođake po Australiji i Čileu, i na kraju očistiti parcelu "jedan kroz jedan", ravno je odlasku na Mjesec. Em traje, em košta, jer svaki potpis kod javnog bilježnika vrijedi više nego autogram Micka Jaggera. Zato je još možda i šezdeset posto ukupne imovine u Hrvatskoj, a najviše je tu "zemljurine" po Zagori i otocima, Lici, Kordunu i Baniji, Gorskom kotaru..., bez titulara vlasništva.
Postoje neki posjedovni listovi i kupoprodajni ugovori, ali pravi vlasnik mora se silno namučiti da bi dokazao da je nešto njegovo. Skoro pa da, umjesto odvjetnika, mora detektiva angažirati.
Gordijski čvor
Prvi je problem neusklađenost stanja u katastru i zemljišnim knjigama, a drugi što su sudovi zatrpani silnim zahtjevima za uknjižbu, čija je pravna sudbina zapečaćena još u Kraljevini Jugoslaviji, kad je rođak rođaku samo prepustio njivu, a da to nigdje nije zabilježeno sve kako bi izbjegli plaćanje poreza.
Kasnije je došao socijalizam, kolektivizacija, pa su se zemlje mnogi odricali zbog dječjeg doplatka ili im je ona jednostavno konfiscirana, a ni tri desetljeća nakon prelaska u višestranačje nisu je uspjeli vratiti.
Bruxelles je dao Hrvatskoj mač kojim može prekinuti gordijski čvor. Ogromna smo sredstva dobili i dobivamo za sređivanje zemljišnika i gruntovnice, za njihovu digitalizaciju, no sve ide dozlaboga sporo. Razlog? Hm... Zanimljivo je da su tamo gdje zemlja ne vrijedi puno, da ne kažem ništa, zemljišne knjige, ako postoje, u najboljem stanju.
Na Jadranu, gdje su kvadrati po zlato, kao da nikome ne odgovara da se to konačno sredi. Zašto? Odvjetnicima i javnim bilježnicima zbog "šljive" jer će te beskrajne dolaske k njima svaki put naplatiti po pedeset, sto eura, a par takvih dnevno i puna šaka brade.
Ovakvo što odgovara i sucima: na taj način stalno mogu kukati kako su preopterećeni i tražiti veće plaće, makar radili i u sredinama gdje nema bogzna što predmeta na čekanju. I na kraju, ali najvažnije – špekulatni. Dok se ne zna što je čije, oni će uzurpirati, otimati, sjeći tuđu šumu, orati rođakovu njivu, jer što on u Torontu zna tko što radi, ionako mu "u papirima imena nema".
Djeci ostavljamo probleme
Država je pokrenula izmjere po ruralnim dijelovima Hrvatske gdje se na licu mjesta, uz pomoć geodeta i općinara, nastoji razmrsiti na najbrži i jednostavniji način čije je što, ali preci su nam ostavili toliko problema da ni cijela armija stručnjaka ne bi mogla to dovršiti za desetak godina. Zaključak je, veliki ćemo problem, koji smo naslijedili od naših roditelja, djedova i baka, sigurno ostaviti u amanet vlastitoj djeci, samo će njima biti utoliko gore jer neće tako dobro poznavati rodbinske relacije kao što smo ih mi znali.
Zapravo, dobro je ako budu i upoznati s činjenicom gdje su im najbliži ukopani, a kamoli zašto se prastric s njegovim bratom tužio oko međe i tko je tu uopće bio u pravu. Države propadaju, sistemi se mijenjaju, a mi ćemo se teško dozvati pameti.
Dok je god ovakvog pravnog nereda, dok se prebire po kakvim kupusarama od knjiga da bi se pronašao dokaz o vlasništvu, nijedan javni bilježnik i odvjetnik neće staviti ključ u bravu. Ostat će neuknjižena njiva, a hranit će ih šljiva.