Prije 18 godina Zavičajna zbirka Gradac započela je s provedbom projekta "Mala mista, veli judi". U okviru ovoga projekta kroz izložbe, okrugle stolove i članke obrađuju se teme vezane uz život i djelovanje zavičajnih velikana.
Do danas su organizirani okrugli stol i izložba o književniku, pravniku i odvjetniku Niki Andrijaševiću, izložba o plastičnom kirurgu Nevenu Olivariju, kao i izložbe posvećene gračkim sportašima, hrvatskim braniteljima s područja općine Gradac, glazbenicima, ribarima te drugim istaknutim pojedincima i skupinama koji su svojim radom ostavili trag u povijesti i životu lokalne zajednice.
– Naš je zadatak, ali i svojevrstan dug prema precima, upoznati današnje generacije s izvrsnim pojedincima koji su u našem Gradcu rođeni ili su djelovali. Mnogi od tih ljudi koji naše malo misto čine velikim javnosti su već poznati, no postoje i oni koji su nepravedno zapostavljeni.
Jedan od njih je Šimun Mijo Ujdur, fotograf, vinar, poliglot i strastveni bibliofil, koji je zbog širokih interesa i sposobnosti u različitim, često vrlo udaljenim područjima, bio pravi renesansni čovjek – najavila je priču o ovom zanimljivom Gračaninu voditeljica Zavičajne zbirke Gradac Mirjana Andrijašević.
Mobiliziran u mornaricu
"Još sam davno od svekra doznala za Šimuna Miju Ujdura i njegov zanimljiv život. Ipak, sve do 2009. godine nisam znala koliko je uistinu svestran i vrijedan čovjek bio. Te je godine u Zavičajnu zbirku došao njegov nećak Šimun i donio fascikl s dokumentima i slikama njegova strica", prisjeća se Mirjana.
Šimun Mijo Ujdur rodio se u Gradcu prije 145 godina, 10. siječnja 1881. godine. Oskudica koja je potkraj 19. stoljeća pritiskala Primorje vrlo ga je rano odvela daleko od rodnoga mjesta. Sa svega 14 godina, s jednom od prvih skupina hrvatskih iseljenika, krenuo je na Novi Zeland, gdje je radio na poljima kauri-smole.
Pet godina poslije vratio se u Gradac, vjerojatno pod pritiskom austrijskog konzulata, koji je od vojno sposobnih muškaraca zahtijevao izvršavanje vojne obveze. Ubrzo je ponovno krenuo preko oceana, ovaj put rodbini u Sjedinjene Američke Države. Ondje, međutim, zbog gospodarske krize nije uspio pronaći posao pa se ponovno vratio kući.
Po povratku je mobiliziran u austrougarsku mornaricu, u kojoj je proveo tri godine. To razdoblje nije mu donijelo samo vojno iskustvo: naučio je talijanski i njemački jezik te svladao fotografske vještine koje će poslije postati jedan od važnih dijelova njegova života.
Nakon završetka vojne službe ponovno se nastanio u Gradcu. No gospodarske prilike bile su teške, a političko ozračje nije odgovaralo mladom čovjeku izraženih hrvatskih domoljubnih osjećaja. Zato je Šimun, u dobi od 22 godine, još jednom napustio rodni Gradac i krenuo na Novi Zeland, gdje se ponovno zaposlio na vađenju kauri-smole.
Posao mu je dobro išao pa je već od prve zarade odlučio kupiti kvalitetan fotoaparat. Fotografija je ubrzo prerasla iz interesa u ozbiljan dio njegova života. Od 1904. pa sve do 1920-ih godina putovao je diljem pokrajine Auckland i fotografirao ljude, mjesta i svakodnevicu sredine u kojoj je živio.
Nedugo nakon povratka na Novi Zeland pridružio se i pokretu za promicanje esperanta, međunarodnog umjetnog jezika koji je u to vrijeme okupljao pobornike ideje lakšeg sporazumijevanja među ljudima različitih naroda. Djelovanje je započeo u Dargavilleu, odakle je izabran za novozelandskog predstavnika na prvoj konferenciji o esperantu, održanoj u Aucklandu 1911. godine. Iste se godine preselio u Auckland i u Federal Streetu otvorio fotografski studio.
‘Velika trojka‘ vinarstva
U to se vrijeme sve veći broj hrvatskih doseljenika iz Dalmacije nastanjivao u podnožju gorja Waitakere, u zapadnom dijelu Aucklanda. Šimun je i ondje nastavio promicati esperanto te vodio tečajeve toga jezika. Istodobno je razvijao i svoju fotografsku djelatnost, koja mu je osiguravala stalan prihod i pratila brojne druge poduzetničke pothvate kojima se tijekom života bavio.
Godine 1911. Ujdur je kupio 30 ari zemljišta na području Swanson-Birdwooda, a već sljedeće godine ondje je počeo podizati vinograd. Do 1914. pod vinovom lozom imao je čak 20 ari, a njegovi su vinogradi nosili naziv "Birdwood Vineyards".
Prvi svjetski rat zatekao ga je upravo u vrijeme kada je intenzivno razvijao vinogradarski posao. Unatoč ratnim okolnostima nije odustajao od daljnjeg širenja. Želio je kupiti još zemlje, no kao stranom državljaninu to mu prema tadašnjim propisima nije bilo dopušteno. Rješenje je pronašao na poduzetnički način: zemljište je kupljeno preko Jamesa Huntera iz New Lynna, koji ga je kao opunomoćenik držao u njegovo ime sve do ukidanja ograničenja 1921. godine.
Do tada se Šimun Mijo Ujdur već svrstao među "veliku trojku" novozelandske vinarske industrije, uz bok tvrtkama Corbans i Vidal. Godine 1922. stekao je novozelandsko državljanstvo pod imenom Simon Mitchell Ujdur, a u dokumentima je naveden kao poljoprivrednik iz Hendersona.
S vremenom je izgradio ugled jednog od najvažnijih vinara hrvatskog podrijetla na Novom Zelandu – ne samo zahvaljujući veličini svojih vinograda te proizvodnji i plasmanu vina, nego i zbog važnog mjesta koje je zauzimao u razvoju tamošnjeg vinogradarstva i vinarstva.
Njegov je autoritet potvrđen i na nacionalnoj razini: od 1926. do 1946. godine bez protukandidata je obnašao dužnost predsjednika udruženja "The Viticultural Association of New Zealand". U toj je ulozi zastupao interese malih, ponajviše hrvatskih proizvođača.
No dok je ostalim vinarima prodaja rasla, Ujdurovo je poslovanje počelo stagnirati. Prema nekim navodima, carinskim je vlastima podnesena anonimna prijava da ilegalno prodaje alkohol kao brandy, nakon čega mu je izrečena dvogodišnja zabrana uzgoja i prodaje vina na Birdwoodu. Ujdur se na odluku žalio, no do povratka na tržište prošlo je gotovo pet godina.
Širina interesa, otvorenost prema novim idejama i snažna uključenost u društveni život možda su pridonijeli i njegovu pristupanju masonskoj loži, u kojoj je s vremenom stekao položaj bivšeg starješine (Past Master). Bio je to značajan položaj, osobito uzme li se u obzir njegovo doseljeničko podrijetlo, skromno formalno obrazovanje i činjenica da je svoj život na Novom Zelandu započeo kao vrlo mlad iseljenik.
Knjižnica od 36.000 svezaka
Njegova životna priča pokazuje koliko se obrazovanje ne mora stjecati samo u školskim klupama. Ujdur je bio iznimno pronicljiv, snalažljiv i samoučen čovjek širokih interesa, koji je iskustvom, učenjem i stalnim kontaktima s ljudima iz različitih sredina izgradio zavidno znanje i društveni ugled. Uz materinski hrvatski govorio je njemački, talijanski i engleski, te esperanto. Bio je prijatelj i oslonac mnogima, a osobito hrvatskim doseljenicima kojima je pomagao i pružao podršku u novoj sredini.
Članstvo u masonskoj loži dodatno je proširilo njegov društveni krug i povezalo ga s brojnim uglednim i utjecajnim građanima Novog Zelanda, stvarajući mrežu poznanstava i uzajamne pomoći koja mu je mogla biti važna i u poslovnom i u društvenom djelovanju.
O Ujdurovoj sklonosti učenju i knjigama možda najbolje svjedoči njegova osobna knjižnica, koja je s vremenom narasla na čak 36.000 vrijednih svezaka. Knjige su bile na različitim jezicima kojima je vladao, premda je najveći dio zbirke bio na engleskom. Nije ih čuvao samo za sebe: njegovom su se knjižnicom koristili znanstvenici, studenti i ljudi različitih zanimanja i društvenih slojeva, pa je ona s vremenom postala svojevrsno kulturno obilježje zapadnog Aucklanda.
Najdragocjeniji raritet Ujdurove zbirke bila je Gutenbergova "Biblija od 36 redaka" iz 15. stoljeća, izložena tako da je mogu vidjeti i posjetitelji. Koliko je, unatoč desetljećima provedenima na drugom kraju svijeta, ostao vezan uz rodni kraj, pokazuje i podatak da je 1920. godine čak 120 svezaka knjiga na hrvatskom jeziku poslao u Gradac, tamošnjoj knjižnici.
Nakon Drugog svjetskog rata Ujdur je najveći dio vremena posvetio vinarskoj industriji i svojim dugogodišnjim interesima – esperantu, knjižnici i djelovanju u masonskoj loži. Nikada se nije ženio, a velik dio svoje energije i imovine ulagao je u posao te pomaganje bližnjima, rodbini i sunarodnjacima.
Nakon teškog poslovnog razdoblja, pri kraju rata pozvao je brata Georga da s obitelji dođe na Novi Zeland i pomogne mu u vođenju posla. Georg i njegov sin Šimun Ujdur stigli su 1946. godine u Wellington, no bilo je prekasno jer je Birdwood Vineyards otišao u stečaj.
Šimun Mijo Ujdur preminuo je na Božić 1953. godine. Nakon njegove smrti počelo je rasipanje goleme knjižnice koju je desetljećima stvarao. Sudski sporovi povezani s nasljeđivanjem dodatno su zakomplicirali sudbinu njegova imanja i ostavštine. Cjelokupna pokretna imovina imanja prodana je na dražbi 19. veljače 1977. godine. Tom su prilikom mnogi Ujdurovi pisani i fotografski zapisi oštećeni, raspršeni ili zauvijek izgubljeni. Srećom, dio njegove fotografske ostavštine danas se čuva u digitalnoj zbirci Knjižnica Vijeća Aucklanda.
Spomen-obilježje
Nakon prodaje Ujdurove imovine, Vijeće okruga Waitemata pokrenulo je postupak preuzimanja zemljišta nekadašnjeg imanja radi uređenja javnog parka. Prostor je isprva nosio naziv Glen Road Reserve, a tijekom 1980-ih preimenovan je u Te Rangi Hiroa Park, u spomen na sir Petera Bucka, maorskog antropologa, liječnika i političara koji je dao velik doprinos javnom zdravlju Maora i postao jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za polinezijske studije.
Uslijedilo je desetljeće nastojanja da se u nazivu i obilježavanju toga prostora sačuva i uspomena na Šimuna Miju Ujdura. Nakon pregovora koje je vodio njegov nećak Simon Ujdur mlađi, 1997. godine postignut je dogovor o zajedničkom spomen-obilježju. Istočni dio prostora posvećen je sir Peteru Bucku, dok je zapadni dio posvećen Šimunu Miji Ujduru i hrvatskim doseljenicima koji su sudjelovali u oblikovanju i razvoju tamošnje zajednice.
Tako je gotovo pola stoljeća nakon Ujdurove smrti njegovo ime ponovno povezano s prostorom na kojem je stvarao svoje vinograde i gradio život. Priča mladića koji je sa svega 14 godina iz Gradca krenuo na drugi kraj svijeta nije ostala sačuvana samo u knjigama, fotografijama i obiteljskim uspomenama, nego i u krajoliku Novog Zelanda, kojemu je posvetio najveći dio svojega života.
– Posebno nam je drago što smo na čuvanje dobili djelić vrijedne baštine Šimuna Mije Ujdura. Na taj način barem se dio njegove životne priče, nakon tolikih godina i tisuća kilometara, vratio u njegov Gradac i ovdje ostaje sačuvan za buduće generacije – ističe Mirjana Andrijašević.
I upravo zato Šimun Mijo Ujdur s pravom zauzima svoje mjesto među "velim judima" malog Gradca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....