Na jugu argentinskog dijela Ognjene zemlje smješten je grad Ushuaia. To je turističko središte gdje pristaju cruzeri i zadržavaju se brojni stranci željni netaknute prirode na kanalu Beagle. Vreva traje nekoliko mjeseci patagonskog ljeta, a onda grad utone u mir kratkih zimskih dana karakterističnih za polarni krug.
U Ushuai živi već više generacija Hrvata, koji su dobili svoj kutak u Pomorskom muzeju, ali i Hrvatski trg. Okupljaju se u svojim domovima pod nazivom Club croata fin del mundo.
Na samoj obali se ističe kuća u kojoj je krajem 19. stoljeća živio Fortunato Beban sa Zlarina, koji je svojim jedrenjacima plovio kanalima oko Rta Horn gdje je od otkrića u 16. stoljeću do danas život izgubilo oko 10 000 evropskih pomoraca. Družio se s Indijancima plemena Yagan koji su nastanili to područje pred oko 10 000 godina, ali je dolaskom Evropljana njihov broj počeo opadati jer nisu bili imuni na viruse koje su im donijeli, a alkohol i promjena načina života su ih do kraja istrijebili.
Bio je to najjužniji narod na svijetu, koji je naučio preživljavati u surovim uvjetima patagonske klime, a govorili su jezikom koji je sadržavao 30 000 riječi. Njihov posljednji poglavica se zvao Jose Miličić, a bio je Indijanac kojega je kao četverogodišnjaka usvojio kopač zlata Ante Miličić iz Brusja na Hvaru. Poslao ga je u školu u Punta Arenas, pa ga je pleme izabralo za vođu jer je bio jedini obrazovan.
►►► CIJELU PRIČU O POGLAVICI JOSEU PROČITAJTE DOLJE
U Museo fin del mundo u Ushuai radi kustos Victor Vargas, koji je potomak Yagana i autor knjige "Moja yaganska krv". S njim se povezala Branka Bezić Filipović koja je napisala knjigu "Jose Miličić, zadnji poglavica plemena Yagan", objavljenu u Splitu u izdanju Naklade Bošković.
Knjiga je predstavljena u Ushuai u Muzeju na kraju svijeta 4. prosinca, a na predstavljanju je uz autoricu govorio i Victor Vargas. Ravnateljica muzeja Natalia Tosello je izrazila zadovoljstvo zbog postignute suradnje koju je podržao i gradski ministar kulture Ezequiel Rafi.
Mediji su sa zanimanjem popratili događaj, jer je to bilo najjužnije predstavljanje jednog hrvatskog autora na svijetu, u ovom slučaju Branke Bezić Filipović iz 13 500 km udaljenog Splita.
-----
A SAD PROČITAJTE ČUDESNU PRIČA O JOSEU I HRVATIMA:
Koncem 19. stoljeća, kada su tamo živjeli Indijanci plemena Yagan, čileanska vlada odobrila je koncesije radi eksploatacije ugljena i zlata te razvoja stočarstva. Picton je dobio Thomas Bridges, Englez koji je osnovao grad Ushuaiu, Nuevu je dobio Brusjanin Ante Miličić, a Lennox Stipe Lončarić iz Selaca kraj Crikvenice.
Na Lennoxu je tada zlato tražio i Ivo Borić, pradjed današnjega čileanskog predsjednika Gabriela Borica pa je jedan potok po njemu dobio ime Arroyo Boric. Borić je, po svoj prilici, bio jedan od 500 Hrvata koji su tijekom 26 dana, u razdoblju od prosinca 1891. do veljače 1892., zajedno pronašli 115 kg zlata.
Tijekom dvije godine, od 1891. do 1893., na Pictonu, Nuevi, Lennoxu i Navarinu ukupno je pronađeno 1 500 kg zlata. Vijest o bogatim nalazištima brzo se pročula pa je to bio jedan od razloga dolaska Dalmatinaca na jug Čilea.
Uz to čileanska je vlada davala povlastice onima koji su imali volju poći tamo živjeti. Tko se upisao kao kolonist, dobio je zemlju za male novce, materijal za gradnju kuće i stoku, s odgodom plaćanja od tri godine.
Vlada je 1884. tiskala letke na kojima su, osim povlastica, bile navedene prednosti života u Patagoniji. Osim zlata i kamenog ugljena, istaknuto je da nema epidemija bolesti te da je neizmjerno dobra klima pogodna za uzgoj povrća. Ovo zadnje bilo je preuveličano, jer se čak i Charles Darwin, prolazeći tim krajevima, pitao da kako je moguće da netko zamijeni sjeverne krajeve za tako negostoljubiv predio.
Zime su tamo hladne i duge, a ljeta kratka i uvijek puše vjetar. Pa ipak, tijekom 30 godina, od 1875. do 1907., stanovništvo pokrajine Magallanes, koja obuhvaća i Antarktik, povećalo se 15 puta. Dvije trećine došljaka bili su Čileanci, a jedna trećina stranci, od kojih je bilo 30 % Hrvata. Vrijeme je pokazalo da su hrvatska djeca bila najbolji dar novoj domovini, jer ih je veliki broj izrastao u uspješne i školovane ljude.
Zahvaljujući dopuštenju admirala Felipea Garcie Huidobra na Lennox me prevezao vojni brod "Alacalufe". Trebala sam odnijeti cvijeće na spomenik, povodom 100. obljetnice Hrvatskoga doma u Punta Arenasu, u ime svoje tadašnje ustanove zaposlenja Hrvatske matice iseljenika i Rudija Mijača, tadašnjeg apočasnog konzula Republike Hrvatske u Punta Arenasu. Taj emocionalni moment podijelila sam s komandantom pomorske oblasti Beagle, pomorskim guvernerom Puerto Williamsa Patriciom Espinozom Sapunarom, koji je poslije postao kontraadmiral.
Ploča na Lennoxu svjedok je jednoga povijesnog trenutka. Hrvati Dalmatinci su na jug Čilea došli kao Austrijanci, da bi padom Austro-Ugarske postali Jugoslaveni. Smatrala sam da treba dodati i jednu aktualniju ploču, a da se ne dira ovu povijesnu. O tome sam razgovarala s aktualnim županom splitsko-dalmatinskim Blaženkom Bobanom, koji je podržao moj prijedlog. Odlučeno je da napravimo ploču od čelika, sročila sam tekst koji je župan odobrio i prevela sam ga na španjolski. U ime županije u Punta Arenas sa mnom je krenuo Petroslav Sapunar koji je tada bio predsjednik Županijske skupštine.
U isto vrijeme tamo se nalazio i profesor Josip Lasić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, koji je gostovao na sveučilištu Universidad de Magallanes. Naš se posjet poklopio i s južnoameričkom turnejom tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pa smo bili pozvani na svečani ručak koji je njoj u čast priredila hrvatska zajednica i gradonačelnik Punta Arenasa Claudio Radonich.
Nakon toga smo Petroslav Sapunar i ja krenuli u Puerto Williams na otoku Navarino avionom kompanije DAP. Plovidba brodom od Punta Arenasa do Puerto Williamsa traje 36 sati, dok let traje oko pola sata. Kompaniju je 1980. godine osnovao Andres Pivcevic Rajevic, koji voli citirati Toma Forda, pa kaže: Kada ti se čini da se sve okrenulo protiv tebe, sjeti se da zrakoplov polijeće nasuprot vjetru, a ne niz vjetar.
Iako se tu misli da glavu treba dignuti u teškim vremenima, vjetar u Magallanesu nije samo metafora. On oblikuje biljni i životinjski svijet i stalni je podsjetnik na to da tamo priroda ostaje divlja, ali da se pod tim hladnim vjetrom skriva neviđena ljepota. Tim će riječima Pivcevic u svom uvodu časopisa kompanije DAP opisati što nudi putnicima avanturističkoga duha. Međutim, Pivcevic koji u svojoj kompaniji već zapošljava i svoju djecu, izgradio je i hotel Lakutaia smješten u blizini Puerto Williamsa na otoku Navarino. Naziv hotela na jeziku Yagana, Indijanaca koji su tu živjeli, znači Uvala kormorana (lakuta = kormoran, aia = uvala).
Otok Navarino nalazi se južno od Ognjene zemlje, s čileanske strane kanala Beagle, nasuprot argentinskom gradu Ushuaia, do nedavno najjužnijemu gradu na svijetu. Sada je to postao Puerto Williams s oko 2 000 stanovnika. Još južnije na Navarinu nalazi se Puerto Toro, gdje živi svega osam obitelji, djelatnika čileanske policije i mornarice i smatra se najjužnijim naseljem na svijetu. Na otoku neki lokaliteti nose hrvatska imena, poput pristaništa Caleta Beban, smještenog u uvali Bahia Windhond, a nazvanom po Fortunatu Bebanu, Zlarinjanu iz Ushuaie.
Planina na zapadu Navarina, visoka 642 metra, zove se Monte Vrsalovic. Ime je dobila po Povljaninu Antoniu Vrsalovicu (1869. – 1938.). Kraj nje se, na visini od 650 metara, nalazi planinski prijevoj Paso Mladineo, nazvan po Antoniu Mladineu. Vrsalović je na otoku Lennox našao dovoljno zlata za kupiti farmu pa je zajedno s Luisom Mladineom 1896. u uvali Wulaia započeo uzgajati ovce. Već iduće godine imali su 4 000 ovaca, ali Mladineo je umro i naslijedio ga je brat Antonio, koji je nastavio raditi s Vrsalovićem na farmi. Radeći s braćom Mladineo, Antonio Vrsalović upoznao je njihovu sestru Natalinu Mladineo. Vjenčali su se u Ushuai 1907. godine, nakon čega su živjeli na farmi u uvali Wulaia.
Bračni je par imao četvero djece, ali nisu im svi preživjeli. Prva kći Magdalena živjela je samo godinu dana. Zatim su im se rodili blizanci sin Jose Miguel i kći Maria, koja je ubrzo umrla. Na kraju su dobili Juanitu, koja je živjela samo 14 godina. Tako je jedini ostao Jose Miguel Vrsalovic. Od čega su kćerke umrle, to se više ne zna. Ružne se stvari nastojalo preboljeti tako da se o njima nije pričalo. Jose se školovao, otišao na fakultet, a otac mu je umro prije nego je diplomirao. Gospođa Natalina se nadala da će joj sin oženiti Hrvaticu. Međutim, to se nije dogodilo. Jose je izabrao Čileanku, Anu Luisu Abarca, profesoricu iz Curica koju svekrva nikako nije voljela. Rođenjem unuke, kojoj su dali ime po noni, stvar se malo popravila. Nona je umrla kada je mala Natalia Vrsalovic imala samo pet godina i ostala joj je u sjećanju kao visoka žena odjevena u crno. Umrla je u snu i nastala je panika. Služavka ju je, naime, pokušala probuditi i pozvati na doručak, a ona se nije odazvala. Mala je Natalia zaboravila ono malo riječi hrvatskoga koje je bila naučila od none, poput brojeva i pozdrava. Sjeća se jedino da je nona uvijek govorila: Tako–tako.
Budući da Hrvati Dalmatinci žive na svim stranama svijeta, nona Natalina je krajem 1945. godine primila pismo od nećaka Celestina Mladinea iz Clevelanda iz Ohija u SAD-u. Pismo je pisano bez točke i zareza i velikih slova pa sam ga samo malo uredila da se može čitati. Izraze nisam mijenjala:
Draga teta Nadalina,
Evo nakon dugo vremena da se sjetim vas, fala dragom Bogu ja zdravo sa mojom ženom i sinom. Moj sin se nalazi u mornarici na torpido brod, samo na taj brod ima 7 ljudi, on se nalazi dvi godine na Pasifik, blizu Đapana, ali fala bogu kad je prestalo, tako je on sačuvan do sada. Drugo da vas oznanim, kako se je nesreća dogodila u našu domovinu, kako su nesretni Njemci ubili najstarijega brata Janka i odnili njim sve, izgorili im kuću i onda su stali na golem putu bez ičesa. Sreća što su ona druga dva brata pobjegli preko noći u Italiu a da ne, bili bi i njih ubili, a žene i djeca su živili u šumi i hranili su se sa travom, a sad su svi bolesni od slabine. Janko je stavi za sobom 6 djece, Vjeko ima 6 djece, a Tonči ima samo 2.
Draga Teto, vidite kakvi je to teret za mene, ja hi moram svih pomagat, a ja ne mogu udolit, kad ih ima puno, zato ako morete vi pomoć, pomognite ih vi što robe i hrane ili novac, a vami će dragi Bog naplatit. Ako vas ovo pismo stigne, pišite mi odma kako se sada nalazite i jeste li svi živi i ako znate za Juru pišite mi. Ja sam mu pisao ali ne znam hoće li dobit zašto nisam čuo od njega ima dugo vremena. Sad primite srdačni pozdrav od mene i moje žene ostajem.
vaš njećak,
Celeštin
Uvala Wulaia, gdje su Vrsalovici imali farmu, ali i cijeli otok Navarino, kao i ostali otoci kanala Beagle sve do Rta Horn bili su naseljeni Indijancima, najjužnijim narodom na svijetu, plemenom Yagan, ribarima, koji su se kretali u potrazi za hranom. Pretpostavlja se da su tu živjeli oko 10 000 godina, a nakon dolaska bijelaca iskorijenjeni su u nekoliko desetljeća. Posljednja čistokrvna predstavnica toga plemena, kao i zadnja govornica yaganskoga jezika, bila je Cristina Calderon, koja je kao devedesetogodišnjakinja umrla 2022. godine.
Yagane su prvo uočili moreplovci koji su tražili nove putove za Aziju, a među njima je bio i Frances, gusar elizabetanskoga doba koji je prvi oplovio Rt Horn 1578. godine. Yagani ga nisu zanimali jer se kod njih nije imalo što opljačkati. Kada su se Čile i Argentina početkom 19. stoljeća oslobodile vladavine Španjolaca, u Europi je poraslo zanimanje za područje Patagonije, koje obuhvaća više južnih pokrajina ovih dviju država, a britanska je kruna ponudila kartografsku obradu teritorija. Zadaću su povjerili admiralima Phillipu Parkeru Kingu i Robertu Fitzu Royu. Ovaj drugi postao je ključna osoba u povijesti najjužnije naseljene regije na svijetu.
Fitz Roy je prvi put tamo došao 1830. godine i tada je prvi put sreo Yagane. Njega, engleskoga plemića, praunuka kralja Charlesa II., nisu baš impresionirali pa je u svome dnevniku zapisao: Postalo mi je jasno da, dok god ne razumijemo njihov jezik, domorodci jednako neće razumjeti naš, a mi nećemo o njima ništa znati, kao ni o unutrašnjosti njihove zemlje. Neće postojati ikakva šansa da ih bar malo uzdignemo iznad bijedne situacije u kojoj se prema našoj procjeni nalaze. Njihove riječi zvuče kratko, ali, čini se da imaju više značenja. Izgovaraju ih grubo i grleno.
Na području Patagonije živjelo je više indijanskih plemena i svako je imalo svoj jezik te se međusobno nisu razumjeli. Jezik plemena Yagan sadržavao je 32 000 riječi. Od toga su za snijeg imali pet riječi, a za uvalu još i više, vezano uz geografski položaj, vegetaciju itd.
Yagani su se prilagodili životu u surovim uvjetima. Hodali su goli, s komadom krzna na leđima, jeli su dosta sirove riblje masti i s vremenom su razvili metabolizam takav da su mogli sačuvati više unutrašnje topline nego prosječni ljudi. Od hladnoće su se dodatno štitili mazanjem mašću morskih životinja, a grijala ih je i gusta, raščupana kosa. Izazivali su sablazan kod europske gospode, a nisu im baš ni najbolje mirisali. Na svom drugom putovanju na sami jug Fitz Roy je sa sobom doveo i mladoga istraživača Charlesa Darwina, koji je poslije na Galapagosu postavio teoriju o postanku vrsta.
Yagane Europljani nisu pustili na miru. Rodila se ideja da ih treba evangelizirati i civilizirati, a da ih se pri tom nije pitalo žele li oni to. Smatralo ih se nižim bićima koje se ponekad odvodilo u Europu i stavljalo u Zoološke vrtove. U obranu Indijanaca stao je Leonce Manouvrier (1850. – 1927.), francuski antropolog, te poručio svima koji su ih htjeli prikazati inferiornima: Fizički nema razloga smatrati moždane funkcije Indijanaca manje komplicirane od većine Europljana.
Poput naših neobrazovanih seljaka i radnika i oni mogu obaviti složene radnje za osiguranje egzistencije i znaju izraziti svoje ideje na prilično bogatom jeziku. Znaju brojiti samo do tri. Pa što? Francuz ili Englez prosječne inteligencije rado će se razmetati o razvoju znanosti ili umjetnosti, iako nije ni znanstvenik ni umjetnik. Nosi odjeću koju nije sam izradio, koristi se oružjem i oruđem koje nije sam proizveo, te podcjenjuje Indijanca koji drhti u svom kanuu i koristi se kamenim nožem. Međutim, Indijanci se koriste oružjem, oruđem i odjećom koju sami izrade, jedu životinje ili ribu koju sami ulove. I odakle ta iluzija o superiornosti?
Trebamo dodati i to da su Yagani u svojim kanuima plovili tamo gdje su Europljani doživljavali brodolome, osobito u vodama oko Rta Horn, najvećem groblju europskih brodova, gdje je život izgubilo oko 10 000 pomoraca od otkrića krajem 16. stoljeća do danas.
Zadnji poglavica plemena Yagan zvao se Jose Milicic, po prezimenu Brusjanina Ante Miličića koji ga je posvojio. Kada se pročulo da na otocima ima zlata, osim istraživača i misionara, počeli su dolaziti kopači zlatakoji su donijeli viruse na koje Yagani nisu bili imuni. Umirali su od dječjih bolesti poput ospica, a oni koji bi ih preboljeli umrli bi poslije od komplikacija vezanih za upalu pluća.
Prve napore za evangelizacijom Yagana napravio je još Robert Fitz Roy, ali bio je to neuspješan pokušaj. Kako misionare krasi upornost, tako su nalazili razne načine za povezati Yagane s Bogom. Yaganima bog bijelih ljudi nije bio previše mio jer su ga spoznali kao nekoga tko kažnjava ljude, za razliku od njihovog Watauineiwe koji ljude savjetuje. Jedno vrijeme misionari su Yagane odvodili u misiju na Malvinima i tamo bi ih držali nekoliko godina dok nisu procijenili da su prihvatili viktorijanski način života. Tada bi ih vratili u pleme gdje se od njih očekivalo da će širiti Božju riječ, učiti svoj narod moralu, saditi biljke i koristiti se sapunom te poštovati autoritet.
Međutim, pokazalo se već 1859. godine da stvari nisu tako jednostavne. Yagane su vratili s Malvina brodom Allen Gardiner koji su po dolasku u uvalu Wulaia okružili kanui uz viku i skriku, za koju nisu mogli razlučiti je li znak dobrodošlice ili nije. Indijanci su se spremali iskrcati i uzeli su zamotuljke sa stvarima koje su bili dobili na Malvinima, ali netko je od posade primijetio da su nestali i neki predmeti s broda. Kapetan je naredio da ih se sve pregleda, a stvari su bile nađene kod jednoga od Yagana. Došlo je do naguravanja, što nije bilo obećavajuće. Ne zna se kako su Yagani doživjeli boravak u misiji i što su govorili svojima kada su sišli s broda. Život im je sigurno u jednom smislu bio teži, jer su morali poštovati pravila koja je nametao župnik, bilo im je određeno kada će ustajati i što će raditi. Englezi su i svoju djecu disciplinirali batinama pa se može zaključiti da je svima povratak u Wulaiu predstavljao olakšanje.
Posada je odmah počela graditi malu crkvu i 6. studenog 1859. godine župnik Garland Philips počeo je služiti prvu misu ikada održanu na tom području. Pridružila mu se cijela posada naoružana samo Biblijama, a jedino je kuhar ostao na brodu. Ispred crkve skupilo se oko 300 Yagana. Kuhar je s broda čuo kako su u crkvi započeli pjevati, ali su naglo prestali i nastala je vriska. Yagani su sve poubijali, neke u crkvi, a neke izvan nje. Kuhar je pobjegao u šumu, ali nitko za to nije mario. Našli su ga poslije i odveli u pleme. Napravili su mu ono što su Englezi njima činili. Svukli su ga i obrijali, kako su brijali sebe, i dali mu da izrađuje oružje i da živi kao i oni. Kada je na Malvinima uočeno da se brod ne vraća, poslali su drugi da ga potraži. Našli su ga usidrenoga u Wulai i kuhara, na pola poludjeloga, koji je jedini mogao posvjedočiti masakr.
Bio je to izdvojeni incident, jer su ubojstva među Indijancima bila rijetkost. Krađa se tolerirala, mada je uvreda bila nekoga nazvati lopovom, a pojam privatnoga vlasništva bio je vezan samo za košare i ornamente od školjki koje su sami izrađivali.
U uvali Wulaia poslije su Vrsalović i Mladineo uzgajali ovce, a mornarica je na mjestu Philipsove crkve izgradila radiostanicu, koja je danas pretvorena u muzej. Tu pristaju kruzeri koji voze turiste na Rt Horn, pa je na ručku s gradonačelnikom Puerto Williamsa Petroslav Sapunar zaključio da bi to bilo najbolje mjesto za postavljanje spomen-ploče koju smo donijeli u ime županije. S obzirom na činjenicu da je otok Navarino smješten na 55 stupnjeva južne zemljopisne širine, ovo je najjužnija ploča na svijetu posvećena Hrvatima, Dalmatincima. Usporedbe radi Rt dobre nade na jugu Afrike nalazi se na 34 stupnja, a australski otok Tasmanija na 41 stupnju južne zemljopisne širine. I da završim priču izjavom starih pomoraca i istraživača: Ispod 40 stupnjeva zemljopisne širine nema zakona, a ispod 50 nema ni Boga.
Branka Bezić Filipović za Virtualni muzej iseljeništva Dalmacije (ASPIRA)