Plove i trče od Kornata do Pelješca! Donosimo reportažu s jedinstvenog broda i priču o malo drugačijoj vrsti turizma

Lijepa, drvena Dalmatinka, nekad ribarska koća, odavno pretvorena u turistički brod s deset kabina, čekala nas je tu večer u makarskoj luci, usidrena nasuprot Biokovu.

Dvojica trkača, Poljaci, s palube su u mraku zadovoljno promatrala obrise brda po kojem su ih taj dan na trkački trening odveli Ante i Marko.

Kladimo se da su im negdje usred Biokova, pokazujući im neki specifičan detalj u planini, doviknuli: "Nije lako trčati ovuda, a sad zamislite kako je tek bilo prije 200 godina sagraditi ovu stazu, klesati kamen na suncu!" jer obojica su posve zaljubljena u taj kraj, kamen, povijest, tradicijsku gradnju.

Brodsko-trkačke ture, za hrvatski turizam jedinstven koncept, prije pet godina osmislili su trkači, braća i prijatelji Ante i Ivo Pešić te Marko Herman.

Trkači na Dalmatinki sedam dana plove, svaki dan pristanu i noće u luci na drugom otoku, pa trče po sličnim, a uvijek njima drugačijim brdima. Pelješac, Korčula, Hvar, Brač, Šolta... Zaputi se Dalmatinka i do Visa, Lastova, Kornata, a bilo je i ekspedicija koje su išle do Biševa i Sušca, pokušavale se domoći Palagruže.

Ekspedicije ne oglašavaju, osim što ih Marko stavi na privatni profil na Facebooku. I u jedan dan - popune cijeli brod. Kad biraju destinacije, gledaju da to budu nacionalni parkovi, parkovi prirode, poznate špilje ili pak teško pristupačna mjesta koja su u povijesti imala velik značaj i utjecaj na pomorstvo.

S Antom Pešićem, kojega zovu Golub, razgovaram sutradan, u brodskom salonu. Usidreni u Veloj Luci, sigurni smo od juga koje vani pojačava.

Temelj ove priče o brodu s trkačima postavljen je davno. Braća Pešić rasla su u Omišu.

- Prije nego što smo se uhvatili brodova i turizma, radili smo kao majstori. Brat se bavio vodom, ja strujom. On je bio odličan ronilac, a ja sam volio ribariti. Cijeli smo život vezani za more. Od malih nogu ćaća nas je vodio na ribe - pripovijeda Golub, koji i kad je na brodu ustaje u praskozorje, ne samo zbog obaveza nego i zato što je opčinjen jutrima, tim trenucima kad je, kako kaže, "pola neba noć, pola neba dan".

Braću su privlačili odlasci na pučinske otoke.

- Tamo bismo ribarili, učili o otocima, moru, bio nam je to mladenački životni izazov. Svakim svojim odlaskom htjeli smo privući još ljudida - lje će Golub.

Na tim njihovim ekspedicijama malim brodovima skupilo bi se po 20, 30 ljudi. Okupljali su se ljudi od mora, ribarenja, tradicijskog načina života.

Obojica zaljubljenici u stare brodove, prije 15-ak godina braća su kupila parancu, zadnji brod te vrste na Jadranu.

- Godinu dana smo ga popravljali i prepravljali kako bismo ga vratili u izvorni oblik. Skinuli smo kabinu, natkabinu, a stavili jarbol i latinsko jedro - sve su to Pešići, poznavatelji tradicijske brodogradnje, uz pomoć nekolicine prijatelja, napravili vlastitim rukama.

S tim su brodom sudjelovali na smotrama tradicijskih brodova, u Omišu na rekonstrukciji gusarske bitke s Mlečanima.

Tu ljubav što gaje za brodove i plovidbu spontano su spojili sa strašću za trčanjem po brdima. Trkačke brodske ekspedicije nastale su posve slučajno.

Željeli su doploviti do Palagruže i ondje napraviti utrku.

"Gdje ste mislili trčati po ono malo stijene palagruške?", pitamo začuđeno.

- Nije bila poanta u utrci, nego u plovidbi. Namjeravali smo uzeti jedan od tih starih brodova, ali brod bez kabina, pa robinzonski ploviti dva dana do Palagruže i dva dana natrag. Spavali bismo na plažama. Mislili smo: valjda ćemo naći pet ovakvih kakvi smo i mi, pet budala da napunimo jedan brod - smije se Golub.

Marko dodaje: "I sve smo imali praktički zacrtano. Sve sam detalje smislio, kamo idemo, gdje stajemo, na kojoj ćemo plaži spavati..."

Pet godina ekspedicije

Dan prije isplovljavanja Golub je nazvao Marka, javio da je agencija koja je zakupila jedan od četiri drvena broda braće Pešić nenadano morala otkazati putovanje.

- Odjednom smo imali prazan brod sa salonom, kabinama. Objavio sam to na mojem profilu na Facebooku i do poslijepodne brod je bio popunjen. Još smo desetak ljudi primili da spavaju na palubi jer silno su htjeli s nama. A ostala je i lista čekanja -, prisjeća se Marko.

Do Palagruže ih nije pustilo loše vrijeme, ali svi su se vratili ispunjeni putovanjem.

Tako se, spontano, u to ljeto pandemije, 2020., "odlaskom" na Palagružu rodila Otočna trail ekspedicija.

- Trčali smo jedan dan po Biševu, jedan dan po brdima iznad Komiže, oplovili cijeli Vis. Onu planiranu utrku po, doduše malenoj, ali kamenoj Palagruži oštra nagiba, na koncu smo održali iznad Komiže - pripovijeda Marko.

Iduće godine, kad su ponovo organizirali Otočnu trail ekspediciju, Palagružu trkačima više nisu nudili. "Šansa da stignemo dotamo, s obzirom na vjetrove, mala je. Trebala bi nam se potrefiti dva dana mrtve bonace. Nema smisla ljudima prodavati ono što ne možeš s velikom vjerojatnošću i ostvariti", rezolutno će Golub.

Umjesto Palagruže, pomislili su, napravit će ekspediciju po najvišim vrhovima dalmatinskih otoka, a onda su spontano krenuli dalje i dalje...

Ovo je peta godina otkako rade trail ekspedicije po otocima.

- Ja sam to nazvao Otočna trail ekspedicija jer mi, iako uvijek imamo neki itinerar, nikad ne znamo gdje ćemo završiti. Kad se ukrcamo, prvo ljudima kažemo: Kako vrime dozvoli, di nas more odnese - govori Marko.

Na brod dolaze uglavnom rekreativni trkači, a bude i onih koji se trčanjem ne bave, dođu planinariti ili samo guštati u kupanju i plovidbi. Dolaze, iako rijetko, i profesionalni trkači.

Tadeja Krušec, rođenjem Ljubljančanka, dugogodišnjom adresom Zagrepčanka, poznata trail trkačica, dolazi već četvrtu godinu.

- Vraćam se zbog ovih ljudi i atmosfere koju stvaraju, s njima je uvijek puno smijeha, znaju dobre staze, a bude i dobro društvo... Meni je ovo pravi odmor - veselo će dok karta belu.

U kutu brodskog salona sjedi visoki Poljak, Robert Grochowicz. Dvadeset godina živi u Londonu, za život zarađuje kao vozač autobusa na kat.

- Mali brod i srdačni ljudi - ovdje se osjećam kao da sam član neke proširene obitelji. U Londonu kraljuje novac, a ovdje sloboda. Trčim po otocima na pogon vlastitih nogu, uberemo nekoliko zrna grožđa, nar s drveta, gledamo s nekog vrha dolje na pučinu i otoke, neprepričljiv osjećaj slobode!"

Zanimljive priče

Za susjednim stolom, dok plovimo iz Starog Grada, s Hvara, u bračka Pučišća, poljska obitelj slaže Lego kocke. Velike. Jer Olegu su tri godine, još nije došao do onih manjih, sofisticiranih.

Marcin i Barbara Świerc trkači su u tridesetima, na Dalmatinku su stigli iz Krakova. Barbara se priprema za maraton u Valenciji, a Marcin je poznati poljski trail trkač, čovjek koji je osvoji prvo mjesto na poznatoj TDS utrci (148 km). I Marcin, ali i Marko i Golub i Tadeja, svi su oni trčali UTMB, najprestižniju trail utrku na svijetu, prošli stazu od 170 km i 10.000 m uspona.

Golub je majstor za tehnički zahtjevne terene, surove planine; Mosor, Biokovo, kamenjar južnog Velebita... to su krajevi gdje trči najbolje. Pobjednik je utrke Mosor Grebening (40 km i 3000 m uspona), utrke Absolute Biokovo Challengea (45 km i 4500 m uspona).

Marcin Świerc trčanjem se bavi profesionalno, trenira poljske trkače, nedavno se vratio iz Itena, iz Kenije, gdje je grupu trkača vodio na visinske pripreme, u to "selo šampiona".

"Ovaj mi je brod idealno rješenje, jer htio sam imati obiteljski odmor, odmoriti se nakon sezone. Ovdje imam vrijeme i za obitelj i trčanje, a svaki dan smo na drugom otoku i baš puno vidimo."

Barbara uglavnom trči cestovne maratone, ponekad i trail.

"Prvi sam put toliko dugo na brodu. Lijepo je kad se napokon iskrcaš, pa se tlo više ne ljulja. Posada ima puno posla, ali svi su odlični", hvali ih Barbara. Kako i ne bi kad kuhar Branko, trčao ti ili ne trčao, svakom napuni tanjur kao da je odradio maraton.

Nije teško prodati otoke, ali znam da mnogi na Dalmatinku dolaze zbog Pešića, Hermana i druženja, jer smijeha je da te zabole trbušni mišići.

Dalmatinku navigava kapetan Bobo, tek mu je devetnaest, najmlađi je kapetan s ove strane Jadrana, ali pouzdan. Istim se poslom bavi i njegov otac, pa je Bobo praktički odrastao na brodu i zna posao.

Oko kormila i Bobe često je vidjeti Baneta, srpskog planinara koji je na Dalmatinku došao s još troje beogradskih planinara. "Ovo plavetnilo i sloboda!" kaže Bane koji ne može suspregnuti emocije.

Bio je posvuda po otocima, ali Marko mu kao najupečatljiviji dosad spominje Sušac.

"Jest da je mali i nema tamo pogleda kao na Biokovu, nema ni šume kao na nekim drugim otocima, ali Sušac je lokacija do koje je zahtjevno doći. Trčati na takvom mjestu, još usto dovesti grupu od 20 trkača, posebno je iskustvo.

A i to je najbliže što smo s nekom našom Otočnom trail ekspedicijom prišli Palagruži", smije se.

Početak je listopada, izmjenjuju se kiša i sunce, penjemo se na Hum, iznad Vele Luke, do ostataka austrougarske utvrde. Marko putem objašnjava tradiciju gradnje suhozida. Na Korčuli je više od 7000 kilometara i za dalmatinske otoke rijetko ovako precizno posložena suhozida.

Možda ga je i puno više negoli tih službeno registriranih 7000 kilometara. Jer, gdje god pogledaš, i po šumama, suhozida je na sve strane. Marko zastane uz jedan, trkačima govori kako se to kamenje slagalo posebnom majstorskom logikom.

Ubrzo nakon toga stojimo na Humu i gledamo "Rojenu valu", kako je velolučki zaljev u istoimenoj pjesmi koju pjeva Oliver nazvao autor stihova Jakša Fiamengo. Gledam kako se sunce spušta iznad Hvara, Brača, Lastova...

Ako je netko i došao "samo" trčati ili planinariti, s Dalmatinke se vrati oplemenjen, otvorenih očiju za tradicijsku gradnju, biljke, život na moru... Marko i braća Pešić kao vlastiti džep poznaju ne samo otoke nego i Omišku Dinaru, Biokovo, Mosor, Velebit.

Kad ih slušaš, ispred sebe kao da vidiš lica gorštaka koje je u dokumentarcima sačuvao splitski filmaš Aleksandar Stasenko.

Gledamo trkače kako uvečer, okupljeni oko stola, upijaju te priče. Golubovim i Markovim štorijama, osim dobra zapleta, ne manjka napetosti, dramske su stanke na pravom mjestu, a kraj je uvijek popraćen salvama smijeha.

Razmišljamo zašto se ljudi iz planina vraćaju s tako intenzivnim iskustvima o kojima uvečer u lukama pripovijedaju Marko i Golub. Nema kraja tome što su doživjeli na Dinari i Mosoru.

Možda je tako jer su u toj kamenoj divljini sela odavno napuštena, tamo su susreti s ljudima rjeđi, a sadržajniji. Tamo je, kad sretneš čovjeka, svaki razgovor gust.

Napunili bi, sigurni smo, ne ovaj manji brod, nego i trajekt. Sedam biste ih dana mogli slušati u komadu, da i ne izađete iz brodskog salona.