Put u jednom smjeru. Tjednima na pretrpanom parobrodu, bez poznavanja jezika, bez ikoga s druge strane oceana – samo s adresom nekoga tko je otišao godinu-dvije ranije i poručio da ima posla. Upravo tako je izgledao odlazak stotina tisuća Dalmatinaca, Primoraca i Ličana u Ameriku od kraja 19. stoljeća nadalje, u jednom od najvećih migracijskih pohoda koje je Europa ikad doživjela. Procjenjuje se da danas u Sjedinjenim Američkim Državama živi oko 1,2 milijuna Hrvata i njihovih potomaka – broj koji Ameriku čini jednim od mjesta s najvećom hrvatskom dijasporom na svijetu, a sam Chicago neslužbeno jednim od najvećih "hrvatskih gradova" izvan domovine. Neki izvori navode da je ta brojka i oko 1,5 milijuna.
Zašto su išli u Ameriku?
Dalmacija 19. stoljeća bila je, tvrde povjesničari, zanemarena od Austro-Ugarske Monarhije i iako je bilo nekih infrastrukturnih pomaka, nije bilo lako živjeti u Dalmaciji tog doba. Industrije skoro da nije ni bilo, školovali su se malobrojni, a obradive površine zemlje su bile podijeljene između malih seljačkih posjeda koji su jedva hranili obitelji. No i taj krhki opstanak imao je svoje zlatno doba: kad je filoksera – sitna trsna uš podrijetlom iz Amerike – sredinom 19. stoljeća počela uništavati vinograde diljem Francuske, dalmatinska vina su najednom postala zlatno dobro. Potraga za zamjenom za bordeaux dovela je do buma: dalmatinski seljaci pretvarali su maslinike i oranice u vinograde, prihodi su rasli, a osjećaj sigurnosti se ukorijenio.
Zatim je filoksera stigla i u Dalmaciju. Do 1880-ih nije poštedjela ni ovdašnje vinograde, i samo u nekoliko godina uništila je ono što je izgledalo kao dugoročni prosperitet. Paralelno, pojava parobroda srušila je proizvodnju drvenih jedrilica u Dalmaciji, ali i cijelu tadašnju prijevozničku granu na kojoj su živjele priobalne obitelji (tekst OVDJE). Siromaštvo, glad i bezizlaznost natjerali su ljude na odluku o kojoj se razmišljalo godinama: otisnuti se preko oceana tamo gdje, kako su pisali prvi koji su otišli, ima posla i plaće. Zapravo, ne samo plaće – ima novca za slati kući.
Ellis Island: ulazna vrata u novi svijet
Stotine tisuća Dalmatinaca, Istrana i Primoraca prošlo je kroz Ellis Island na ulazu u njujoršku luku, gdje su imigranti prolazili zdravstvene i administrativne preglede prije nego što su smjeli stupiti na američko tlo. Na obrascima su kao nacionalnost često pisali "Austrijanac" ili "Dalmatinac", jer hrvatska nacija unutar Austro-Ugarske nije imala vlastitu državnu kategoriju, što je godinama kompliciralo točno praćenje broja doseljenika. Upravo je analiza Ellis Island baze podataka otkrila razmjere migracije iz Dalmacije između 1892. i 1924. – tisuće upisa prezimena poput Maroević, Mirković, Petrić, Peratrović, Jerković, Jurjević koja i danas nose obitelji diljem Floride, Californije i Pennsylvanije.
Putovanje samo po sebi bio je pravi ispit izdržljivosti. Budući dalmatinski iseljenici najčešće su plovili iz Trsta ili Splita, ukrcavajući se na prekooceanske brodske linija koje su sredinom 19. i početkom 20. stoljeća prometovale prema New Yorku i New Orleansu. Putovanje je trajalo tipično između dva i četiri tjedna, ovisno o brodu, godišnjem dobu i rutama. Putnički parobrod "Martha Washington", koji je plovio prugom Trst – Split – Patras – Palermo – New York, bio je jedan od prepoznatljivih brodova na kojima su dalmatinski iseljenici prelazili Atlantik. Na starijim i sporijim brodovima putovanje je moglo trajati i dulje od četiri tjedna, u teškim uvjetima u trećoj klasi s minimalnim sanitarijama i oskudnom prehranom.
S kojih otoka su dolazili
Iseljenička struja iz Dalmacije nije bila jednolična. Dok su stanovnici unutrašnjosti i banske Hrvatske odlazili uglavnom prema pennsylvanijskim rudarskim gradovima, otočani su imali drukčije destinacije i drukčije razloge za odlazak. S otoka Hvara, Brača, Korčule i Visa odlazili su mahom ribari i brodograditelji – ljudi s morskom tradicijom u krvi – koji su znali gdje u Americi ima mjesta za ljude koji poznaju more. Najpoznatija destinacija bio je San Pedro u Californiji, luka pokraj Los Angelesa, gdje su Dalmatinci od kraja 19. stoljeća gradili ribarski sektor koji će postati jedan od najproduktivnijih na Tihom oceanu.
Hvarani su posebno obilježili ribarsku industriju na američkom Pacifiku i Aljasci. Najpoznatiji hvarski ribar na Aljasci bio je Ivan Peratrović (amerikaniziran u Peratrovich), koji je stigao u Californiju još 1860-ih godina i čije se ime veže uz pionirske plovidbe do Aleutskih otoka. Dalmatinci se smatraju pionirima izlova rakovice na Aljasci, a brodograditelji s Brača i Korčule gradili su prve flote ribarica na motorni pogon uz sjevernu pacifičku obalu. U Washingtonu – drugoj saveznoj državi, ne gradu – i danas živi brojna zajednica potomaka ribara i brodograditelja mahom sa Hvara i Brača. S druge strane, Pelješčani su se u ranim valovima pretežno usmjeravali prema Louisiani, gdje su pronašli uvjete slične mediteranskim, a s vremenom je ta zajednica prerasla u jednu od prepoznatljivih "dalmatinskih enklava" Amerike.
Gdje su se naselili i što su gradili
Dok su ribari osvajali pacifičku obalu, industrijski val iseljenika – mahom iz Like, Slavonije i gradova banske Hrvatske – kretao se prema rudarskim gradovima Pennsylvanije, Ohia i Illinoisa. Zapošljavali su se u rudnicima ugljena, željezarama i čeličanama, na gradnji željeznica i cestovnih mreža – sve poslove teške i opasne, koji su ih tjerali da se zbijaju u kompaktne zajednice, grade crkve i domove, osnivaju bratovštine i dobrotvorna društva. Upravo je iz te logike iznikla Hrvatska bratska zajednica (Croatian Fraternal Union), osnovana 2. rujna 1894. u tadašnjem Allegheny Cityju, danas dijelu Pittsburgha. Šest dobrotvornih društava ujedinilo se u jednu organizaciju, koja je do danas ostala najstarija, najveća i najznačajnija udruga hrvatskih iseljenika u SAD-u i Kanadi. Organizacija je osnivala hrvatske škole, domove i kulturno-umjetnička društva, a njezin list Zajedničar, koji izlazi od 1907. godine, jedno je od najdugovječnijih etničkih glasila u Americi.
Chicago je, zahvaljujući svojoj eksplodirajućoj industrijskoj ekonomiji s kraja 19. i početka 20. stoljeća, postao najveće hrvatsko središte u Americi – prema procjenama, danas u Chicagu i okolici živi oko 150.000 stanovnika hrvatskog podrijetla, što "Vjetrovitom gradu" daje status jednog od najvećih "hrvatskih gradova" izvan same domovine. Cleveland, Pittsburgh, Detroit, St. Louis, New York i New Jersey sljedeći su u nizu s velikom hrvatskom populacijom.
Valovi iseljavanja...
Hrvatska iseljenička epopeja u SAD-u odvijala se u tri prepoznatljiva vala. Prvi, masovni val traje od otprilike 1890. do Prvog svjetskog rata – procjenjuje se da je u tom razdoblju u Ameriku dostiglo čak pola milijuna Hrvata. Bio je to ekonomski egzodus potaknut nestankom prihoda od vina, općim siromaštvom, beznađem i besciljnošću austro-ugarske politike prema jadranskim provincijama. Drugi val uslijedio je između dva rata, kada je otišlo još oko 150.000 Hrvata; razlozi su se miješali – ekonomski bijeg iz nove jugoslavenske države i politička razočaranja. Treći, ključni val bio je poratnički: nakon Drugog svjetskog rata u Ameriku su stigli ne samo ekonomski, već pretežno politički izbjeglice koji su bježali pred komunizmom. Među ljudima koji su otišli bilo je običnih radnika, ali i profesora, pisaca, svećenika, odvjetnika, liječnika...
Identitet koji se čuva
Uz Hrvatsku bratsku zajednicu, ključni stup dijasporske zajednice bile su i ostale su hrvatske katoličke misije i crkve, kojih u SAD-u djeluje nekoliko desetaka. Prve dobrotvorne organizacije Hrvati su osnovali već 1857. u San Franciscu i 1874. u New Orleansu – pa je hrvatska zajednička aktivnost u Americi starija od mnoge europske demokracije. Folklorna, tamburaška i pjevačka društva osnivana su posebno intenzivno u međuratnom razdoblju, a neka od njih djeluju i danas, prenoseći klapske pjesme, folk-plesove i dalmatinsku gastronomiju na treću i četvrtu generaciju potomaka koji engleski govore bez naglaska, ali znaju gdje su Brač, Hvar i Korčula.
Američki Hrvati odigrali su, napokon, i bitnu ulogu u Domovinskom ratu: financijskim donacijama, lobiranjem u Washingtonu i organiziranim pritiskom na Kongres pridonijeli su međunarodnom priznavanju Hrvatske, a neki od glasnijih glasova u korist neovisnosti Hrvatske u SAD-u bili su upravo potomci onih ribara, rudara i brodograditelja koji su prije više od stoljeća jedva sakupili novac za kartu trećeg razreda od Trsta do New Yorka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....