StoryEditorOCM
S mora i kraja‘povratak‘

VIDEO ‘Kralj sunca‘ dva dana je nosio križ od Sinja do Knina. Ovo je priča koja se krije iza žrtve mladog umjetnika

Piše Dalmacija SD
27. svibnja 2026. - 13:44
Prati slobodnadalmacija.hr na Googleu

Izložbeni prostor kninskog Fotokluba bio je ovoga vikenda završna točka performativne hodnje mladog konceptualnog umjetnika Dina Grčića. Predanost traži žrtvu, poruka je izložbe koju je umjetnik nazvao Povratak.

Riječ je o Grčićevoj prvoj samostalnoj izložbi u Kninu, čija mu je adresa, iako boravi i djeluje u Splitu, još uvijek upisana u dokumentima, piše HRT.

image
HRT

Autobiografskim performansom povezao je važne geografske točke na putu svog ljudskog i umjetničkog sazrijevanja.

Hodnju je počeo u subotu u Sinju, gdje je rođen, a u Knin, u kojem je odrastao, stigao je u nedjelju.

Umjetnost je duhovni izvor, ali i teret - utjelovio je tu ideju križ s kojim je svestrani umjetnik krenuo na put.

Instalaciju je fizički, na ramenima, unio u galeriju Fotokluba, kao simbol žrtve i posvećenosti umjetnikova poziva.

Ante Kuštre o Grčićevom ‘Povratku‘

Da svatko nosi svoj križ čuli smo – ili smo sami izgovorili – bezbroj puta. Kada se to kaže, misli se na životni teret koji svako od nas poznaje i ne može ga izbjeći, ma koliko tomu težio i na koje sve načine ga pokušavao umanjiti. Prije ili kasnije saznamo (čujemo od nekog koji o tomu zna više od nas ili pročitamo) da je svakomu dan križ kojega može nositi tj. koji ne premašuje njegovu nadnaravnu (duhovnu) i naravnu (fizičku) snagu.

Bog, dakle, nije sadist pa mi onda ne trebamo biti mazohisti. Nego realisti koji će svoj križ do kraja pod/nositi. Ponekad ćemo pasti pod njegovom težinom pa se opet pridignuti i nastaviti taj Put putovati, a u nekoj njegovoj dionici će nam netko pomoći nositi ga i to će biti naš Šimun Cirenac.

Dino Grčić nosi svoj križ(na kojemu modrim slovima piše „ART), u dvodnevnom pješačenju od Sinja (gdje je, prije 33 godine, rođen) do Knina (gdje je odrastao), da bi ga potom postavio u kameno postolje u galeriji tamošnjeg Fotokuba. Naziv performansa/izložbe je „Povratak“.

Umjetnik kreće od mjesta hodočašća Gospi sinjskoj (do kojeg mnogi vjernici dolaze bosonogi) do mjesta čašćenja stare i novovjeke hrvatske državnosti (ali ne hodi bosonog nego u novim tenisicama jer umjetnost nije religija pa od njega ne traži toliku žrtvu, dosta joj je njegova požrtvovnost i ustrajnost).

Ipak se prije religijske konotacije u ovom slučaju ne mogu izbjeći: performans započinje uoči Duhova, 23. svibnja a završava se sutradan (otvaranjem izložbe), na Duhove. Možda je umjetnik slučajno izabrao taj datum ali nije slučajno da prihvaća svoj križ u svojoj 33. godini.

Križ suvremenog umjetnika koji djeluje u sredini p/određenoj tradiciji (kao što je Dalmatinska zagora) nije mali i nema samo simboličku težinu već često puta i egzistencijalnu tako da među umjetnicima u provinciji ima nerijetko mučeničkih figura ne samo izgledom već i sudbinom.

Vršci žrtvovani u masi, kao što bi rekao Tin Ujević. Usamljenici bez sljedbenika. Ali ne i bez predšasnika. Tako i Dino Grčić ima svoga – pok. Ivana Martinca, filmskog redatelja i pjesnika, kultnu figuru Kino-kluba Split, čija je filmska stilistika i poetika znatno utjecala na mlađe splitske filmaše. Upravo je Martinac, kao i stvaralačka atmosfera Kino-kluba (čiji je član Dino u formativnim godinama bio), imao značajan utjecaj na njegovu odluku da se, po dolasku iz Knina, trajno locira u Splitu kao gradu u kojemu se tada, pod specifičnim uglom, prelamala svjetlost Umjetnosti iz svijeta (naročito filmske, muzičke i konceptualne). Bilo je to zlatno vrijeme splitskog arta.

Uoči olovnih godina rata, Martinac skupa sa šestoricom članova Kino-kluba (Brankom Krolom, Borisom Poljakom, Petrom Sardelićem, Dasenom Štambukom, Slavenom Reljom i Zdravkom Mustaćem) 1989. izvodi performans „Nije vrijeme za plodove“.

Njih sedmorica, s Ivanom na čelu, pro/nose suho stablu višnje nalik križu kroz centar grada da bi ga p/ostavili u galeriju u Krešimirovoj ulici, kao artefakt u sklopu tadašnjeg Splitskog umjetničkog salona. Martinac je bio deklarirani vjernik/katolik i veliki filmski čistunac, a kao arhitekt po struci i svoje je pjesme, kao i filmove, gradio na čvrstim arhitektonskim planovima. Tri godine poslije izdaje zbirku „Ulazak u Jeruzalem“ u kojoj u pjesmi „Rajski vrt“ zaziva uskrsnuće sebe i šestorice svojih pomoćnika.

Dinu Grčiću metafizička pitanja i odgovori nisu primarni: na horizontali njegova križa piše „ART“, a „nebo“ mu je galerija Foto-kluba Knin, gdje njegova muka nošenja križa okončava, a on sam biva „uznesen“ pred publikom, činom otvaranja izložbe. Knin je (kao stari kraljevski grad, s bogatim povijesnim konotacijama) u tom slučaju njegov Jeruzalem, u kojeg ne ulazi na magarcu (dok mu masa kliče) već pješke (riskirajući da ga većina tamošnjeg stanovništva doživi kao magarca). Jer tim svojim hrabrim činom zapravo unosi u utvrđeni grad rata suvremeni art.

Poznato je da u svome rodnom kraju Isus nije učinio nijedno čudo – jer nitko nije prorok u svome selu. Knin je mjesto njegova djetinjstva i odrastanja, a Split njegova umjetničkoga formiranja i afirmiranja.

Hoće li Kninjani dočekati Dina kao „mesiju“, kao novo Sunce nove umjetničke prakse (na što upućuje njegovo umjetničko ime „Kralj Sunca“), da bi ga zatim izvrgli ruganju i pljuvanju – pitanje je na koje će možda odgovoriti šutnja i ignoriranje tamošnje likovne publike.

No, ona – kao fizička činjenica koja pripada određenom lokalitetu – u današnjem svijetu nije bitna mada ostaje važna. Bitna je ona na društvenim mrežama i ona će imati vizualnog i tekstualnog materijala o performansu/izložbi, budući da je Dino umjetnik ovog digitalnog doba, svjestan da se da se bitka koja odlučuje rat/art vodi u virtualnom polju.

Ruku pod ruku s tom tehnološkom i medijskom dimenzijom idu i dimenzija realnog prostora (Dalmatinske zagore) i vremena (pješačenja). Osobno fizičko, emocionalno i duhovno iskustvo autora „Povratka“ ostaje primarno, a njegova virtualna emanacija sekundarna. To ovom projektu daje potrebnu težinu i približava ga višim duhovnim dimenzijama.

p.s. kada bi autor isti križ prenio pješke iz Knina u Split (za što bi mu trebala tri dana) onda bi s njim trebao ući u grad kroz Zlatna vrata a križ postaviti u galeriji „Loggia“. Dioklecijanovu palaču upućeni ionako nazivaju „palačom Sunca“…

Ante Kuštre

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. srpanj 2026 03:56