'Sardina' je bračko čudo! Prošla je tri rata, plaće nisu kasnile ni dok su bombe padale, a preživjela je čak i kataklizmičku pretvorbu - njihova tajna je samo jedna i vrlo je jednostavna...

Temelji su im udareni još u slavnoj K und K monarhiji, a dočekali su neovisnu Hrvatsku u EU-u, i to u najmodernijoj tvornici za preradu ribe u Europi. Danas slave sto i deseti rođendan, i jedan su od najvećih hrvatskih izvoznika u zemlje Dalekog istoka, Rusiju i diljem Starog kontinenta.

"Sardina" je tvornica koja je pregrmjela tri rata, a u našoj kataklizmičnoj pretvorbi ne da nije uništena, nego je sa sto i kusur radnika pod privatnim vlasnicima narasla na 325 zaposlenika. Ni kada su bombe padale po Hrvatskoj, ni kada se Dalmacija našla u izolaciji, starica iz Postira nije (posu)stala, a plaće nisu kasnile ni dana.

Istodobno, tvornice ribe su se ovdje, nažalost, gasile jedna za drugom, baš kao na automatskoj traci za punjenje sardina.

Koza za mirovinu

Umirovljenici Ivan Mihačić i Marija Ostoja svjedoci su vremena. Ivan je, veli, točno "na prvi devetega iljadudevestošesdeset i devete doša u fabriku, a poša četrdeset godin kasnije".

– Evo me, vidiš, to san ti ja. Ima san samo petnest godin – pokazuje nam fotografiju na kojoj je kao mladac u krugu tvornice, one stare, uz more, u kojoj se ravno u šest država stvara(la) povijest našeg ribarstva.

– A kad san iša u penziju, onda, znaš kako je, oni dobije uru, oni umjetničku sliku, a meni su dali kozu.

Kozu?

– Kozu, dabome. Znali su oni da ja volin radit, i uzgoji san je tako da san od nje dobi već dvadeset i šest kili mesa – zadovoljan je šjor Ivan, koji onda veže na to priču o "Sardini", koja je njima radnicima – kao i srdela Dalmaciji – bila hraniteljica, i koju su uvijek mogli "pomusti" jer im je vraćala ono što su joj davali.

– I stalno je bilo tako. I u oni sistem i u ovi sad. Uvik je ko je ti radit, moga i zaradit. To su vam Bračani – kaže Ivan.



– Ja san došla iz Drniša. Udala san se u Dol. Muževa familija velika, nisi ima di, ma smo, bogami, zahvaljajući "Sardini" kuću o dvista kvadrati u Supetru ugradili. Ja i on radnici, a kuću od kamena napravili. I govore ti meni moji kolege "vraga jon vlaškoga je se snašla", a snašla san se zahvaljujući "Sardini" jer san mogla dignit kredit, jer san znala da će fabrika opstat, jer smo se i uprava i mi radnici uvik borili iston forcon. I svaki se prikovrimeni rad nagrađiva – drago je Mariji što su je se njezini na ovu veliku obljetnicu sjetili, što su je pozvali da vidi kako stvari funkcioniraju i u novoj tvornici iznad mjesta.

– A mogli smo di smo tili, zvali su nas sa svih strana, pa opet, kako nas je puno i među radnicima, i u upravi, vlasnicima, vezano za Brač, donili smo odluku da ostajemo u Postira i nismo falili – kaže predsjednik Uprave "Sardine" Mislav Bezmalinović.
 

'Atomski laboratorij'

I očito nisu, jer unatoč troškovima koji su znatno veći nego da su pogone, recimo, gradili u ravnom Dugopolju – a ta je opcija bila otvorena – dobili su bezrezervnu podršku lokalne zajednice i lojalnost kakvu se ne da osjetiti u današnjim hrvatskim (ne)prilikama.

– O "Sardini" ovisi cili Brač. Prije su u fabriku radili samo Postirani, Doljani, Supetrani, ma otkad je "Jadrankamen" upa u probleme, "Pliva" prodana, a "Jugoplastika" propala, tu nam rade i Pučiške, pa Milnaranke; "Sardina" sad hrani cili škoj – kaže Ivan, a prijateljica mu Marija kima glavom, pa konstatira da je to zato jer je uvijek odnos uprave, ma koja bila, prema radnicima bio pravi.

– Reka bi pokojni Miro Kučić, dajte judima neka uzmu ribe, neka nose doma, pofrigaju, jer kad je radnik sit, boje će i radit – kazuje Ivan.



– U to vrime su radile mahom žene s nižom stručnom spremom, a danas su tu i inženjeri, naša mladost koja je završila fakultete i našla posal doma, u "Sardini" – nadovezuje se Marija, a diretur Bezmalinović potvrđuje da u tvornici postoje, kako se našalio – "atomski laboratoriji", u kojima ispituju kvalitetu njihovih proizvoda; od ribe koja se uzgaja, poput tune za kojom lude Japanci, do one koja se pakira u konzerve pod brendom "Adriatic Queen", koji je kao svjetska marka zaživio 2013. godine.

Zaradi se dobro

Bezmalinović ističe da imaju odličan odnos sa sindikatima, što je urodilo i petnaest posto višom plaćom nego što je daju ostali u branši, i da se svaki dodatni rad novčano stimulira.

Penšjunati Ivan i Marija govore da je oduvijek bilo tako, i da ih je to vuklo naprijed.

– Norma je bila sedamsto kutija na uru. I koju je pribaci, a kad je čovik mlad, žvelt, kad se uhoda, može pakirat i dvista kutija više, onda bi, božemoj, i zaradi. Meni je kad sam gradila kuću tribalo šoldi. I onda me zovu iz fabrike bi li Marija za vikend bila na porti, a di neću, bogati, kad mi triba, i to bi mi se lipo platilo. Ili kad san prva od žena položila vozački, pa odvedi kolegicu onu, kolegicu ovu, i samo ispostavi račun.

Da ne govorin kad bi koga zabolilo ili mu je doma bilo problema, uvik si moga pokucat na vrata direktora, požalit se, i uvik bi se pomoglo kome je tribalo i koliko je tribalo – govori Marija dok s direktorom Bezmalinovićem vižitajemo pogone, pa referira o novitadama.

Blažena marikultura

– Dobili smo najsuvremeniji sustav za otpadne vode, tako da kod uzgoja tuna možemo brinuti o okolišu na najvišoj mogućoj razini.

Znači, tunj je sad glavni?

– Ma, sve nam je važno, i konzerve, i riblje paštete, i uzgoj tunja, dagnji, znači, marikultura, jer ta nas je marikultura i održala. Tvornice ribe na Visu i Korčuli ugasile su se i zbog toga jer se nisu, uz svoj glavni posal, bavile i marikulturom.



Planiramo još i ulaganje u solarnu energiju, ali to opet ovisi o kvotama koje određuje država. I na području stare tvornice u Postirima razvijali bi nautički turizam – otkriva planove ambiciozni Bezmalinović, koji ne sumnja da će broj radnika rasti jer je potražnja za njihovim proizvodima diljem svijeta sve veća.

Osamdeset posto ribe koju ulove posade sedam brodova bračke "Sardine", sav taj tunj i dagnje koje uzgoje, završava vani, a svakim novim danom otvaraju se tržišta, dobivaju nove narudžbe, i da nije kvota o izlovu, kojih se zbog očuvanja prirodne ravnoteže valja držati, ni maksimalni promet od trideset milijuna eura godišnje ne bi im bio plafon.

U uvalama Maslinova, Vela i Mala Grška, "bazeni" su bijele ribe, tune i školjaka, koji završavaju u tvornici smještenoj na površini od trideset tisuća metara četvornih, čije hodnike i hale dobro treba upamtiti da se ne pogubite.

Kojom srećom da im i ova tvornica do koje desetljeće bude tijesna, jer jasno ti je, čitatelju, dok "Sardina" radi – Bračani se ne boje gladi.