Na današnji dan, prije 131 godinu, u Šibeniku se dogodilo - čudo. Genij Meichsner javio je centrali: ‘Nije zakasnila!‘

Na današnji dan prije 131 godinu, ili 28. kolovoza 1895. godine, u 20 sati i 20 minuta Šibenik je, prema tadašnjim novinskim napisima, zasvijetlio kao Betlehem! Zahvaljujući svjetlosti 216 žarulja i 12 uličnih svjetiljki.

Na taj način Šibenik je postao prvi grad u svijetu sa zatvorenim sustavom javne gradske rasvjete. To znači da je Krešimirov grad prvi na svijetu imao povezan sustav proizvodnje, distribucije i potrošnje električne energije.

Šibenik se upisao u anale zahvaljujući dvojici iznimnih ljudi i velikih umova koji su se našli u isto vrijeme na istom mjestu. Riječ je o tadašnjem šibenskom gradonačelniku – narodnjaku Anti Šupuku i inženjeru Vjekoslavu Meichsneru.

Naime, mudri gradonačelnik Šupuk, za razliku od mnogih današnjih političara, imao je viziju te je prepoznao u projektu inženjera Meichsnera vrhunsko tehnološko postignuće.

– Koncem 19. stoljeća Šibenik nije bio veliki grad, imao je otprilike šest-sedam tisuća stanovnika, i onda se u takvom gradu nađu dva vrhunska čovjeka koji se slažu, dogovaraju i naprave čudo.

Oni jedan bez drugoga ne bi mogli ništa – kaže Merica Mikuličin, članica Udruge turističkih vodiča “Mihovil” iz Šibenika, koji godinama rade tematske ture vezane za dobivanje javne rasvjete na izmjeničnu struju u Krešimirovom gradu.

Jer kako drukčije nego čudom nazvati u to doba vodom pokrenutu proizvodnju izmjenične električne energije u Hidroelektrani “Jaruga” na Skradinskom buku na Krki i njezin prijenos dalekovodima do 11 kilometara udaljenog Šibenika. I to samo dva dana nakon što je proradila hidroelektrana na Niagari!

Taj tehnološki pothvat iz 1895. godine svrstan je u vodeće svjetske inženjerske projekte, a “Hrvatska elektroprivreda” stoga upravo na datum 28. kolovoza obilježava svoj dan.

Jednako kao i danas, i prije 130 godina politika je uvelike krojila sudbinu takvih genijalnih projekata. Naime, prema riječima Merice Mikuličin i njezine kolegice Diane Bolanče iz “Mihovila”, Zadar je vrlo lako mogao biti na mjestu Šibenika.

One otkrivaju kako je genijalni Meichsner projekt ponudio gradu na sjeveru Dalmacije, i to po povoljnoj cijeni, no tadašnji zadarski poglavari su ga iz političkih razloga odbili.

– Važnu ulogu u toj odluci imala je činjenica što je Šupuk bio narodnjak, dok su austrijski Zadar vodili autonomaši. Legenda kaže da su Zadrani svisoka gledali na ideju iz Krešimirova grada i odbrusili u stilu: “Što će nama ti drugorazredni narodnjaci iz Šibenika soliti pamet...” – govore Mikuličin i Bolanča.

Budući da se u priči o Šibeniku kao prvom gradu u svijetu koji je imao rasvjetu na izmjeničnu struju najčešće u prvi plan gura Šupuka, turistički vodiči odlučili su ispraviti tu “nepravdu” i rame uz rame velikom gradonačelniku staviti inženjera Meichsnera.

Stoga će u petak na današnjoj vili Pasini, koju je Meichsner sagradio za sebe 1892. godine, kada je došao raditi u Šibenik, biti postavljena turistička ploča s osnovnim informacijama o tom genijalcu. Zanimljivo, tekst za tu info ploču napisao je Meichsnerov unuk Siniša.

– Meichsner je rođen u Italiji, a u Šibenik je došao zbog izgradnje željezničke pruge. Prije toga bio je angažiran na izgradnji pruge Rijeka - Karlovac, da bi potom dobio premještaj u Šibenik i radio na trasi Siverić - Split te njezinu ogranku na relaciji Perković - Šibenik.

Vrlo interesantan podatak vezan za Meichsnera je i taj da je upisao studij prava, ali je odustao nakon prve godine i otišao u vojsku. Zvanje inženjera stekao je tijekom godina rada, a ne kroz formalno obrazovanje – ističe Mikuličin.

Kuća na kojoj će biti postavljena ploča u čast Vjekoslavu Meichsneru sama po sebi ima zanimljivu priču:

– Ta vila je zaštićeno kulturno dobro, a u biti je bila prvi dispečerski centar. Naime, tog dana kada je potekla struja u njegovoj kući je bio spojen i telefon, inače jedan od prvih u Šibeniku.

Te večeri su Meichsnera nazvali s Krke, iz hidroelektrane, da je struja krenula. On se javio i rekao: “Nije zakasnila!”. Dakle, značaj te kuće prelazi lokalni karakter jer se radi o prvoj kući u Europi koja je elektrificirana s izmjeničnom strujom – govori Bolanča.

Ne treba stvarati lažnu sliku i govoriti da su svi Šibenčani koncem 19. stoljeća bili otvorenog uma kao Šupuk i Meichsner, u čijim domovima su zasvijetlile prve žarulje, te da su objeručke prihvatili dolazak struje u njihov grad:

– Ma kakvi, prema onome što smo mi istražili, velika većina naših sugrađana se bojala struje. Otkrili smo da se po gradu govorilo da struja ubija.

Zato su Šupuk i Meichsner za primjer drugima uveli električnu energiju u svoje kuće da dokažu Šibenčanima da im se ništa neće dogoditi ako i oni to urade – ističu turističke vodičice.

Prema podacima koje su nam iznijele Mikuličin i Bolanča, Šibenčanima je trebalo dosta vremena da se oslobode straha od struje:

– Otprilike početkom Prvog svjetskog rata nije bilo baš previše kućanstava spojenih na struju u Šibeniku, ta brojka varira od 100 do maksimalno 150 domaćinstava. Da struja nije bauk, potvrđuje i podatak da je u tih dvadesetak godina u gradu samo jedan električar stradao od udara struje.

No, valja napomenuti da je u tom razdoblju zabilježen porast broja stanovnika u gradu. Došli smo do brojke od oko 17 tisuća stanovnika i ljudi se doseljavaju baš zbog struje, jer ta energija je pokrenula val industrijalizacije.

Valja spomenuti da je to prvi porast broja stanovnika još od doba haranja kuge, a Šibenik ujedno postaje i najveći lučki grad u Dalmaciji - otkrivaju članice udruge “Mihovil”.

Međutim, vjerojatno Šibenik ne bi bio pionir u javnoj rasvjeti na izmjeničnu struju da nije bilo jedne vrijedne sirovine u drniškom kraju:

– Zamašnjak cijelog procesa bio je ugljen iz rudnika u Siveriću. Da nije bilo njega, ne bi došla željeznica. Da nije bilo željeznice, ne bi došao ni vodovod, a bez vodovoda ne bi bilo ni struje.

Na koncu, da nije došla struja, ne bi se otvorile ni tri velike tvornice na šibenskom području. U tom krugu leži odgovor na pitanje zašto je baš Šibenik prvi dobio javnu rasvjetu na izmjeničnu struju. Na sve to nadovezala su se dvojica vizionara kakvi su bili Šupuk i Meichsner – zaključuje Mikuličin.