- ‘Živimo u vrijeme kad neke društvene skupine koje jako dobro žive od Republike Hrvatske žele obezvrijediti i Domovinski rat i ulogu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Ovo je mjesto istine zato što ovdje možemo jasno i glasno reći da je moderna, slobodna i demokratska Hrvatska nastala na žrtvi hrvatskih branitelja i da je nastala iz Domovinskog rata. Ovo je mjesto i vrijeme gdje se još jednom moramo iskreno zahvaliti i duboko nakloniti poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima, ali i njihovim obiteljima te svim hrvatskim braniteljima i zahvaliti se na žrtvi bez koje ni mi danas ne bi stajali ovdje‘ – kazao je Paško Rakić, šibensko – kninski župan, otvarajući Spomen – sobu Domovinskog rata na Baldekinu, na svečanosti koja je, uz ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda, okupila uistinu veliki broj onih najvažnijih – branitelja.
Pripadnika i ratnih zapovjednika Policijske uprave Šibensko – kninske, specijalne policije, 113. i 142. brigade Hrvatske vojske i Zbora narodne garde koji su, gledajući slike na zidu i čitajući imena sa svjetlećih displeya prisjećali suboraca. I preživjelih i poginulih podjednako, jer oni će u njihovom sjećanju uvijek biti isti onakvi kakvi su bili prije 35 godina. Vječno mladi, puni snage, zanosa, i vjere. -‘Puno nas danas ne može zapamtiti ni što smo jučer imali za ručak ili koji je danas dan, ali kad je koji od nas poginuo, to se ne zaboravlja. To ti se zauvijek ureže u pamćenje. Da nije on, mogao si biti ti, svima nam je bilo jednako, to je bio čisti rulet, igra slučaja.‘ - kazao nam je jedan od sudionika Rujanskog rata i bitke za Šibenik.
Nikola Vukošić ratni zapovjednik Policijske uprave podigao je prst prema slici s transporterom. Nasmijao se na pitanje zna li gdje je i kada snimljena – ‘Četvrti devet deveds prve, u Krkoviću!‘ - ‘Kako znaš?‘ - ‘Kako neću znat kad sam bio tamo. Trebali su bit pregovori dole u Bribirskim Mostinama... A ono doli, di je Paško Bubalo s tobom i Ajdukovićem Jastrebom? To je kasnije, na postrojavanju Specijalne jedinice policije u vojarni, 1992. godina. A ono na brodu, to je kad su brodovi izvezeni iz Mandaline na rivu, 23. rujna 1991, na mulu Krke, pa se ljudi slikali na njima.‘ - priča Nikola. Drugi čitaju potpise ispod slika, njemu ne trebaju. On ih može samo eventualno dopisati i dopuniti, ako kome nije sve jasno, ili ima dodatnih pitanja.
-‘Znaš ti koji je ovo ode? Možeš li ga pripoznati? - pita Ante Parat, ravnatelj Županijske uprave za ceste Blaža Jurina, a Blaž gleda. Vrti glavom. Slika je s Miljevaca, iz 1992. godine, skoro cijeli vod ‘Bitange‘ iz 4. bojne 113. brigade slikao se na haubi od Dajca. I digao dva prsta u zrak. Među njima je i 19. godišnji Ante kojeg nitko ne bi prepoznao. Sve dok se ne nasmije. Osmijeh je ostao isti, dječji. Baš kao što su mnogi od tih koje danas zovemo herojima bili skoro pa djeca. Koji tek sada, 35 godina poslije mogu u pravom smislu riječi sagledati gdje su sve bili i što su radili. - ‘Tko je onda mislio o ičemu, strahu, opasnosti? Nosilo te srce! I onaj prvi do tebe!‘ - iskreno će Ante. Tu je u blizini i Kruno Mazalin, koji je operaciju Miljevci i vodio na terenu, general Ivan Bačić, koji je u to vrijeme bio zapovjednik 113. brigade, stol do njih su Paško Erak i Drago Skračić, Murterin koji je na jedan od svojih otoka u Kurnatima onda kad su svi tražili i lovili generala Gotovinu objesio za inat njegovu golemu sliku preko klisurina, uz pomoć speleologa koji su dok su je razvijali poput goleme zastave, visili na konopima – i nitko mu nije mogao ništa jer je bila na privatnom vlasništvu!
Svima njima bila je to prilika da se vide s prijateljima, braćom po oružju iz rata, s nekima se nisu vidili godinama, čak i desetljećima, za neke su se iznenadili da su uopće živi, a za neke – da su umrli. Pa kako, di kada – ‘Kad danas, nakon tolikih godina, sretneš ljude s kojima si samo prenoćio u rovu, obraduješ mu se kao najrođenijem! To su prijateljstva koja se ne zaboravljaju, za cili život, s kojima se dilila zadnja kora kruva!‘ - reći će jedan, dok će drugi odmahnuti rukom – ‘Ma koja kora kruha. Ne postoji rat u kojem se vojska bolje hranila, nego ova naša hrvatska! Iz hotela su nam dopremali spizu, svaki dan, ravno na položaj! Više se šnicela pojilo, nego mesnih narezaka!‘ - i svi se nasmiju. -‘Logistika dobija rat! Čekaj, koga je ono zvalo Manjerka? Je li živ on, di je, ne vidin ga...‘
U Šibeniku je u petak bio i Ante Nazor, povjesničar i voditelj Hrvatskog memorijalno – dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
- ‘Fotografije su najvažnije, one uvijek govore više od tisuću riječi. Jesu li sve ovdje? Naravno da nisu, ne mogu ni biti u ovako malom prostoru, ali za nekog ko dođe i ne zna ništa, i ovo je puno. Svakako najpotresniji dio su imena poginulih, koji nas podsjećaju da ovo jesu dani ponosa i slave, ali i velike tuge jer smo izgubili puno krasnih ljudi koji su tada znali tko su i što su i imali hrabrosti suprotsaviti se, posebice 1991. godine. Ako netko i nedostaje na tom popisu, ovo je prigoda da se pogleda, provjeri i nadopuni... Ovo je jedan veliki posao, veliki trud, posebno je osjetljivo to pitanje poginulih i nestalih, ali evo, napokon i Šibenik ima svoju spomen sobu, to je najvažnije. Mislim da bi svaki grad koji je bio izložen velikosrpskoj agresiji, i na prvoj crti, trebao imati jedan ovakav prostor. Da bude primjer i podsjetnik mladima da se sjete, kad pomisle da im je teško u životu, koliko je teško bilo tek ovim ljudima i njihovim obiteljima. Ta godina, 1991. je bila strašno teška, trebalo je imati srca i još puno više od toga da bi se David suprotstavio Golijatu.‘ - mišljenje je Ante Nazora, koji podsjeća kako je procjena iz te krvave godine bila, ako se krene u osvajanje vojarni, po planu tadašnjeg ministra obrane, generala Martina Špegelja, da će biti 50 tisuća mrtvih na hrvatskoj strani. - ‘I tu je došla do izražaja mudrost hrvatskog vodstva, osobito predsjednika Tuđmana koji je bio i ljudski i vojnički iskusan i znao što je rat, da uz minimalne žrtve, s obzirom na odnos snaga, postigne ciljeve. Meni je general Tus pričao da su mu časnici NATO-a krajem rujna 1991. godine, početkom listopada kada je išla odlučujuća ofenziva JNA rekli – ‘Nemate nikakve šanse. Dva tjedna ćete izdržati maksimalno!‘ Tuđman je, međutim, išao korak po korak, polako, uz suglasnost s međunarodnom zajednicom, iz godine u godinu, čuvajući živote hrvatskih ljudi i vojnika, trudeći se izbjegavati žrtve koliko god je to bilo moguće, sve tamo do 1995. i konačne pobjede. Mislim da to treba i danas naglasiti i to baš u ovakvim momentima.‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....