Sinjsko selo Zelovo, najhladnije mjesto u Dalmaciji

Tijekom ove zime Sinj je, po podacima Državnoga hidrometeorološkog zavoda, 5-6 puta bio najhladniji grad u Republici Hrvatskoj. Na klimatološkoj postaji Sinj u Glavicama najnižu temperaturu ove zime izmjerili su 23. siječnja minus 12,1 Celzijev stupanj. Na visini 5 centimetara od zemlje u isto vrijeme bilo je minus 14,6 stupnjeva. Mi smo jutros cvokotali. Kako li je tek bilo u vas na Zelovu – pitala je toga jutra preko valova Hit Radija voditeljica Ivana svojega redovitog slušatelja 67-godišnjeg Josipa Delaša zvanog Kudre.

Zebu prsti

- U nas je jutros bilo minus 19. Navikli smo mi na niske temperature. A kako će zimi bit nego studeno? Fala Bogu ima drva, svinjsko meso se dimi i pomalo jede, bačva kiselog kupusa lagano se prazni, a ni bačve s vinom nisu prazne - izrecitirao je Kudre svoj odgovor Ivani i dodao glazbenu želju.

Kudre spada u skupinu najvjernijih slušatelja sinjske radijske postaje preko koje se pretvorio u zelovskog kroničara, naročito kada je riječ o vremenskim uvjetima. Odlučili smo mu otići u posjet perom i kamerom. Kad smo uspostavili kontakt, kazao je:

- Dođite što prije. Ja vas čekam. Zelovo je po broju stanovnika najmanje sinjsko naselje. Smješteno je na južnom obronku planine Svilaje nadomak njenog vrha Orlove stine. Raštrkani zaseoci ponizani su redom iznad 800 metara nadmorske visine. Nekada je Zelovo bilo na glasu po proizvodnji glinenih lula, drvenih kamiša i cigalina. I danas reraši znaju zapjevati: “Mala moja sa Zelova Đula, u ćaće joj tvornica od lula!” ili “Mala moja na Zelovu živi, radi lule i kamiše krivi!”. U Zelovu se više ne proizvode ni lule ni kamiši, a nema više ni Đula koje bi krivile kamiše, ma što da se pod kamišima podrazumijevalo. E, dok sam ja bio mlađi bilo je svega. A tada je i kamiš bio pravi. Nije ga bilo lako iskriviti – šeretski je na našu primjedbu uzvratio Kudre koji nas je dočekao na cesti pred svojom kućom. Iznijeli smo Kudri zapažanje da cijelim putem nismo vidjeli ni jedno grlo stoke iako je lijep sunčan dan pa su bar koze ili ovce mogle na ispašu.

- Brajo, blaga više nema. Otišao narod i blago se posmicalo. Danas je u cijelome selu 51 dim sa 121 čeljadetom. U cijelom selu 3-4 krave i dvije-tri junice. Je li to Bogu plakat da se na Zelovu pije mliko iz tetrapaka. A jede jer nema onoga iz kravlje, kozje ili ovčije sise. Nekada, a nije tomu ni tako davno, dok je u selu bilo 100-tinjak školske djece do 4. razreda, nije bilo kuće bez 2-3 krave, 15-20 ovaca i još toliko koza. Danas ja i još dvije-tri obitelji imamo kravu, a ovce i koze već odavno nema ni za lijek. Ima zato vukova jer je sva šuma zarasla, nema koza da je čiste. Ja sam od početka zime vidio 20-ak vukova. Ne boje se. Dolaze u selo, a prije neki dan su blizu crkve udavili jednog junca – govori Josip i poziva u kuću istovremeno zazivajući suprugu Nedjeljku.

- Ajde, Nede, došli su ljudi, iznesi na stol piće i počasti ih – kaže joj, a ona očito navikla nije čekala da joj se dva puta ponovi.

Pa, dobro, Josipe, kako je to živjeti na temperaturi od minus 19 Celzijevih stupnjeva?

- Već sam rekao preko radija. U zimu se ovdje ne ulazi bez 15 metara drva. Kad se ubije svinja, napune podrum i konoba tko se boji zime.

Čime grijete?

- Štednjakom na drva.

A koji prostor grijete?

- Kuhinju i dnevni boravak.

A sobu?

Najbolje Neda grije

A zašto bi je grijao kad ja imam svoju Nedu. Prije nego idemo leći dobro se pojede i popije. Moja je sreća da je Neda malo debeljuškasta. Kad legnemo mi se inače malo stisnemo. Ako je baš velika hladnoća, onda još malo jače, pa onda malo... I poslije toga nam bude i vruće. Često. Ne vjeruješ? Je, brajo, je, još je Kudre živ.

- Ajde vragu. Neću te slušat. Idem ja štogod radit - izustila je Nediljka i izišla preko vrata.

- Šta joj smeta. Ništa nisam lagao - pravda se Kudre.

Temu razgovora vraćamo na vremenske uvjete na Zelovu. Ja ti o tome najbolje znam jer sam suradnik Državnog hidrometeorološkog zavoda. To ti je za njih počeo raditi moj otac - i on je bio Josip, a kazat ću ti zašto sam ja dobio njegovo ime - još 1963. godine. Radio je i slao im podatke do 2008. kada sam ga ja naslijedio. Svaki dan za njih bilježim vrstu i količinu oborina, evidentiram grmljavinu, mraz, slanu, maglu, snijeg i njegovu visinu, rosu i drugo i svakoga prvog u mjesecu šaljem im pismo s podacima za svaki dan proteklog mjeseca. Oni mi za to mjesečno daju 220 kuna. Pošalju mi svako tri mjeseca po 660 kuna od kojih mi pošta uzme 30, a ja dobijem 630.

Bi li ti radio za te novce? Sigurno ne bi. A ja radim jer to volim. Dio minulog prosinca i siječanj su se, kaže Kudre, opoštenili. Na Zelovu je više od 10 dana temperatura bila ispod minus 10 Celzijevih stupnjeva. Ono prije 3 godine bila je prava zima. Snijeg se nije digao 23 dana, od 3. do 26. veljače, a bilo je ispod minus 20 stupnjeva. Snijega je tada napadalo ukupno 192 centimetra. I još stegli led i vijavica. Iz kuće se nije moglo, nestalo struje, a počelo nestajati kruha i osnovnih namirnica. Srećom nisu nas zaboravili iz Sinja. Poslali nam vatrogasce, HGSS, HV i Crveni križ. To je bila zima. Je, tada se vlast opoštenila. Ali inače smo od njih zaboravljeni - uključuje se u razgovor pristigli Frano Jukić, predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Zelova.

- Ja sam seoski glavar koji sam mještanima za sve kriv, a ništa ne mogu napraviti jer selo ne raspolaže ni jednom kunom. Selo nema vodovoda pa smo ljeti žedni. Kakvu bi tek žeđ patili da imamo blaga. U selu nema trgovine, nema autobusa osim školskog koji vozi 9 srednjoškolaca u Sinj i desetak osnovaca u Hrvace. Ali zato su nam postavili 3 čekaonice na autobusnim stajalištima od pleksiglasa i u njima se sunčaju mačke. I struja nam je nikakva. U Jukića, Delaša i Domazeta na stupovima su gole žice pa kad zapuše, žice se spoje i struje nestane.

Sve to sam govorio šefovima grada i županije, ali me nisu čuli. Da jesu, nešto bi napravili - kaže Frano.

- Dok je ovdje glavar reći ću vam još nešto što bi valjalo ispitati. U selu je puno udovica. Ni broja im se ne zna. A samo jedan udovac. Kako to? Zašto mi moramo ići prije njih? Dok sam radio rano sam ustajao, u 3 ujutro, zimi me ubijao led, a ljeti vrućina. Mi muški malo više i popijemo nego one. Ali nije pošteno da mi odlazimo toliko brže - žali se Kudre, a onda se, čim nas je glavar Jukić napustio, uozbiljio i nastavio:

- Znadete li vi da je Zelovo kad je u pitanju seks bolje od viagre i afričke šljive zajedno? Je, Boga mi moga.

Muškarcu je dovoljno pojesti dva kumpira iz naših vrtača skuhana lešo s malo pravog maslinova ulja i dva zrna soli. I ovaj naš zrak. Kad se to posloži nema boljeg afrodizijaka. Diže se kao mlazni avion. Ja isprobao toliko puta. Bez greške. A čini mi se da su to otkrili i drugi - ističe Kudre.

- Od proljeća do jeseni, kad je lijepo vrijeme, proplanci, dočići i ledine na ovom potezu od Svilaje do Plišivice pune su izletnika iz Sinja i Splita. Gledam ih ja i vidim svi iz auta uzimaju deke i razilaze se u parovima. I onda ih poslije par sati vidim kako se zadovoljni vraćaju, sjedaju u automobile i odlaze. Što li bi tek bilo da su se najeli naših kumpira? Meni je palo na pamet da bi mi, kad u Zelovu već nema domaćeg svijeta, mogli pokrenuti izletnički turizam za ljubavne parove. Šteta je da ovaj i ovakav afrodizijački zrak propada - zaključio je Kudre.

toni paštar
snimio bože vukičević/eph