Svi se pitaju kako je samo ova kamp kućica preživjela pakao u Žrnovnici: vlasnik nam je otkrio zašto je vatra preskočila njegovu parcelu

Ne može se ne primjetiti – kad vozite Vilarom, kanjonom koji se istegnuo osam kilometara od Žrnovnice prema Srinjinama, i koji je u zadnjoj ognjenoj kataklizmi spaljen do izgleda Mjesečeve površine – negdje po sredini ostala je mala parcela netaknuta, na njoj kamp kućica, prikolica i masline.

Kako to, kako je ovaj mali komadić nekadašnjih vinograda podzidanih kamenim mejama ostao pošteđen paklene sudbine? Kad se stihija smirila, kad su ostale samo priče na jednu, istu temu koja je obilježila ovu godinu u splitskom okružju, pronašli smo vlasnika, Nikšu Barbarića (59).

Na 750 kvadrata ondje drži pčele i tridesetak maslina, sve je obrubio ružmarinom i lavandom, pa ovo izgleda kao komadić mediteranskog raja usred spaljene zemlje.

Zadnja crta obrane

- Što sam napravio? Ništa posebno. Dvadesetak dana prije požara sam dobro pokosio, ništa drugo... A kako s mojom parcelom završava put prema istoku Vilara, tako je tu bila i zadnja crta obrane prema Žrnovnici, tu smo čekali s vatrogascima DVD-a Žrnovnica, koji su morali otići kad je postalo očito da se vatra približava svim okolnim naseljima.

- Kad smo vidjeli da se približava buktinja, poslužili smo se starim trikom; preventivno smo zapalili jedno tri metra trave prema vatrenoj fronti i odmah ugasili, tako je požar preskočio ovu ogradu. Ali spaljeno mi je okolo dvi tisuće kvadrata, to se nije dalo branit, nakon požara 2011. izraslo je more mladih borića koji gore kao benzin – opisao nam je Nikša jednostavna rješenja koja su spasila ovu parcelu.

I da ne zaboravimo, kaže kako je baš taj puteljak do njegove parcele stara rimska cesta koja je vodila od Salone, Spalatuma i Epetiuma do Narone. Sjetili smo se još jednog dijela baštine, crkvice svetoga Nikole od Vilara, i ona je već medijski slavna, izgorjela je deset puta u zadnjih dvadeset godina, sada je opet crna.

- Masline su mi bile stare osam godina, taman su prvi put procvitale i prvi put bile na rodu, a sad ih je ofurila vrućina, ko zna šta će bit, ali makar su spašene. Šezdesetak koje su bile u obližnjoj ogradi nisu se spasile. Sad sve ispočetka... Bilo bi dovoljno pokositi i posjeći smrič i borove da bi se spasila parcela. Idealno bi bilo kad bi ljudi nešto posadili, pa bi imali više interesa. Ovako, niko neće, ali oće borovina koja vuče požare – kaže Barbarić, koji nam je ispričao još o slavnoj povijesti Vilara i njegovih vinograda.

Vilar pod Bulićima

- Karla Bulića glumca znaš? Luiđa, e. Njegov dida Tugaranin za vrime Austro-Ugarske obogatija se kao jaki veletrgovac vinom u Trstu. U Poljicima je otkupljiva vino i trabakulima iz Omiša vozija ga gori prodavat. Tako je Vilar bija pod Bulićima, odatle je dolazilo vino, a vinogradi su najviše bili od žrnovačkih Barbarića, jedan dil od Donjega Sitnoga i dil od Srinjina. Sadile su se stare sorte linčuša, glavinjuša i maraština, ovo su idealne pozicije.

- Karlov otac naslidija je posal i sve je to trajalo do negdi iza Prvoga svjetskoga rata kad je peronospora poharala vinograde u ciloj Dalmaciji pa tako i u Vilaru. Sve je propalo. Ostalo je do danas tek nešto vinograda i maslinika nas koji radimo iz gušta i ljubavi, i to odnesu požari. Borovina sve pokrije i onda plane.

- Nekad se siklo di god se moglo za loženje, koze i ovce brstile bi sve ostalo, nije imalo šta izgorit. Onda, ako je i bija koji bor to je rasta domaći crnobor, on nije bija zapaljiv ka alepski, a sporije se širija. Sada je našim parcelama, mistima i životima ovlada alepski bor, a znamo šta je on za požare, plane i adio, sve u pepel – zaključuje Nikša Barbarić.